Tulić: Tamaris

[…] in the state of peace the life of men tends to disappear from any historical dimension. 

Mislim da je Bugu ubilo to što je u pilani ostala bez kažiprsta. Tamo se zaposlila u svojim ranim četrdesetima kad je otac tek došao s ratišta i bio bez posla. Dugovi su je prisilili da zatvori svoj kafić. Otac se iz rata vratio čitav da bi Bugi taj isti rat indirektno raznio prst. Pamtim kako se ona rano ujutro sprema za posao u pilani, kako se šminka stavljajući blagoružičasto sjenilo na kapke i crnu maskaru na trepavice. Ružičasto sjenilo je već oplakala jer ga je kupila greškom, jer nije vidjela odmah da košta trećinu njezine plaće. To je tek na blagajni vidjela, kad je otkucan račun, a onda ju je bilo sram vratiti. Tako uređena, malo podbuhla i budna da budnija ne može biti, ona pije kavu u tamnim jutrima. Ta jutra su samo njena i ta jutra šute. Čuje se samo ispuhivanje dima cigarete. Kad crkveni toranj zazvoni tri puta za petnaest do šest sati, tada ona ustaje i roza ogrtač zamjenjuje crnim skafanderom. Ispod njega je crna termo trenirka, a na nogama su joj poliesterskom vunom postavljene crne čizme. Bez potpetica, spušta se stepenicama mekano kao da gazi snijeg, crno kao da je pantera. Dok je tako gledam, hvata me sjeta za njezinim ljetnim čizmicama bež boje koje je kupila u danima jugoslavenske bezbrižnosti.

Pamtim, rano je proljeće i kiša pada mjesecima. Nama to tako izgleda. Čini mi se kao da živimo u kartonskim kutijama, kao ulične mačke kojoj su se djeca smilovala. Naše zgrade piju ogromne količine meke kišne vode. Mekšaju i one, mekšaju i trunu. Otac tada obilazi šaltere raznih državnih službi kako bi ostvario neka od prava stečenih u ratu. On po gradu hoda blago povijen jer ima trajna oštećenja na nekoliko kralježaka. Jednog od tih kišnih dana, vraćam se kući iz škole, a Buga sjedi za kuhinjskim stolom s dlanom i prstima u zavoju i plače krupne lokne suza. Nije u stanju ni reći što se dogodilo, samo me gleda, plače i njiše se kao da uspavljuje svoju ruku – ljubičasto novorođenče.

– Boli me – ponavlja.

– Ajde, to je jedan prst – poslije joj govorim jer ne znam bolje od toga. U tom trenutku ja sam sretna što mi stroj nije prepilio čitavu Bugu. Ni ne slutim koliko je to daleko od istine.

Poslije sve što zapiše izgleda kao da je zapisalo petogodišnje dijete.

Pilana se nalazi visoko iznad našeg grada i opkoljena je gustom crnogoričnom šumom. Ta stabla izgledaju kao svećenici u meditaciji ili molitvi za preminule, a cijela šuma kao samostan na otvorenom. U pilani rade mnoge žene koje je stisnulo vrijeme i novac. Za razliku od Buge, rijetko koja od njih dolazi na posao našminkana. Kad je posao u pilani gotov i kad se sunce već na zalasku pretvori u staro zlato, ja vidim sitnu drvnu prašinu na Buginim trepavicama.

U vrijeme dok ona tamo radi, ja sam zaljubljena, lebdim i sve loše što se oko mene događa pospremam u sebe kao hranu s nogu. Buginu invalidnu ruku tako gutam kao kroasan. Odlazim na kavu s momkom, smijem se skoro svemu što on govori pa mi trbuhom svako malo prostruji mlaz struje kao udar elektrošokera. Osjećam sram i nikome ništa ne govorim, pa čak ni sebi. Kod kuće, i otac i ja se pravimo kao da je sve normalno. Ako počnemo o tome govoriti, riječi u zraku će se naelektrizirati i spržiti nas. Mi se nismo dobro snašli i zato jedva pripadamo svojim tijelima, jedni drugima, a i ovom gradu. Buga je nespretna, ne zato što je ljevoruka, već zato što su njene oči odavno bez fokusa. Ona oplakuje svoj kažiprst cijelom našom kućom; predmeti ispadaju iz njenih ruku, lome se, hrana postaje slanija, dotrajala kuhinja prljavija, čak ni radio ne palimo. Vidim je kako donosi lonac juhe, stavlja ga na stol i pomišljam da će nam se u tanjure proliti njezine oči. Da će ona bez očiju otići natrag u kuhinju kao da se ništa nije dogodilo.

Potom nuna tu ruku na svojim malim dojkama, govori – ššššššš. Umorna Buga, slabo ispavana, nunuška samu sebe kao da se ne radi o njoj, već o nekom drugom, nemoćnijem. Ribam štednjak i pitam je zašto nije tražila da joj vrate taj prst, da ga nekako sačuvamo, da bude s nama. Ona mi odgovara da to nije bilo moguće. Vlasništvo nad dijelovima svog tijela imamo samo dok su oni spojeni na nas.

U snu, Buga ima sve svoje prste.

Ona je prst koji se odvojio od naše ruke.

S Bugom na bolovanju postaje i više nego teško razgovarati. Ona tada počinje intenzivno gledati filmove. Dok ih gleda, svaki čas izgovori neku rečenicu umjesto lika. Dok kunjam na kauču pored nje, čujem je kako izgovara:

– The world belongs to the meat eaters, Miss Clara.

Možda smo mogli njezin kažiprst osušiti kao grančicu tamarisa pa ga staviti pod jastuk ili da visi iznad prozora kao dreamcatcher. Ili hvatač snova na javi, ako uopće postoji takav san – san čovjeka da sačuva sve svoje prste. Ponekad čovjek mora postati dio tuđeg sna da bi se u tom snu ostvarili njegovi snovi, ali samo sanjaču za utjehu. Iz sna u san, sanjana osoba podiže veliku bijelu kuhinju, podiže je u dugim etapama, temeljito i sporo baš kao spomenik svom životu, bogu pod nos.

Bugu je, kad bi bila neposlušna, njezin otac tukao širokim smeđim kožnim pojasom. Onako snježnu i s plavim loknama, kao sličicu koja je kliznula s božićne kuglice, tukao bi je dok ne bi još malo poplavila. Mrzim što to zamišljam. Uzela bih malu Bugu u naručje i ljubila joj roza kapke dok ne zaspi. Spavaj, ribizlice moja, spavaj, sutra ćemo spaliti pojaseve pravednika.

Mi kod kuće volimo Bugu, samo joj to slabo govorimo.

I naša mačka Guzana voli Bugu, samo joj više ne skače u krilo.

Veliki nemir vlada našom kućom. Velik poput stabla.

Mi bismo prepilili te grane koje prijete našim glavama, ali čini mi se da nismo dorasli takvom poslu. Kad zamišljam spokoj, zamišljam ga kao leoparda koji drijema na najdebljoj grani usred krošnje stabla koje nam je zaposjelo dom. Njegove krupne točkaste šape opušteno vise iznad našeg stola dok Bugi režem pileće meso u tanjuru. Čujem ga kako plitko diše, sav je u milosti sna. Tako svojim snom briše i naš dan.

Malo dalje od naše kuće rastu tamarisi. Stablo tamarisa raste svijeno poput mog oca. Ono svojim grančicama češlja vjetar i tako stvara zavjetrinu. Na taj način, od vjetra i soli štiti čak i veća stabla iza sebe. Kad vene, onda se mrvi. Njegova krošnja u cvatu je nježne ružičaste boje. I to je boja Bugine lagane ljetne suknje. Kad hoda gradom u njoj i sa svim svojim prstima, grad postaje pristojniji, ljepši. Na ulici joj tada tepaju glumice i ona tako hoda ulicom, kao glumica, kao biće koje se ne dodiruje.

U svojim mislima ponekad odlazim u Bugino djetinjstvo, prije mog rođenja. Zamišljam kako s njom učim za školu, kako joj kupujem čizmice od bež brušene kože, kako joj svakog mjeseca kupujem talijanske časopise, češljiće, lakove za nokte i vodim je na sok od marelice. Potom je zamišljam prašnjavu od igre i sretnu.

– Buga, sve bih ti dala, tvoja majka je malo glupa, ona misli da pojasom treba. U stvari ona uopće ne misli, daju joj neki papir, ona potpiše i ostane skoro bez sve imovine – tako joj poslije u svom umu govorim. 

Da stvari nisu važne kažu samo ljudi koji si stvari mogu priuštiti. U to da mi imamo stvari u kući, Buga je uložila dio svog tijela.

U to da mi imamo nekoga za pomaziti u kući, nekome psovati i tepati, pobrinula se Guzana. Nju smo sklonili s ulice veliku i uplašenu. Patološki je vezana za nas jednako koliko je i činimo anksioznom. Pustili bismo je u šetnju, ali ona se šetnje plaši. Kao što se plaši svih ljudi i mačaka. Ponekad mi se čini da je njezina sjena veća od moje. Ona je kao patchwork deka u bijelim, narančastim i sivim krpicama. Ponekad bježim po kući od nje u izmišljenom strahu da će me uhvatiti, onako kao što su djeca uplašena i uzbuđena dok ih netko lovi u igri. Ona tu i tamo potrči za mnom pa skrene ravno pod krevet.

Pamtim kako Buga jednu večer posjeda Guzanu u svoje krilo i gladi je. Guzana pritom podiže guzicu visoko i grči se kao neki đavo. Puše. Buga je i dalje gladi po glavi, vratu i leđima, pazeći da joj ne dira trbuh, pazeći da je ne nervira puno. Gladi i govori – ššššššš, sve dok se mačka ne smiri, a onda i sama zaspi za kuhinjskim stolom, jednom rukom pridržavajući svoju glavu. I vidim da joj točno nedostaje onaj kažiprst. Bugina glava je sitna, mogla bi propasti kroz tu pukotinu.

Tada shvaćam da je jedini način utišati đavla taj – da ga posjedneš u krilo i maziš. Da mu govoriš:

– Moj si, u redu je.

Onda se dogodi ravnoteža moći.

Otac to ne shvaća. Otac se s đavlima naganja po gradu. Tako njegovo lice izgleda dok hoda glavnom ulicom, kao da će ih sve pobiti. Ja ga tjeram da makar nosi sunčane naočale.

Čini se da je Bugu napalo vlastito tijelo nakon što je ostala bez iluzija i kažiprsta. Krenulo je od sinusa prema dolje i granalo se i bujalo poput kišnog proljeća. Otkad je umrla, kvake na kuhinjskim ormarićima su gotovo sve otpale. Otkad je umrla, ona u mom snu namješta svoj stan. Osamostaljuje se, a ja je mogu samo promatrati. Nedavno mi je tako u snu pokazivala svoju novu kuhinju. Svu u malim bijelim ladicama. Netko joj je tu kuhinju-apoteku poklonio, ali ne znamo tko. Ona se osamostaljuje, a ja želim useliti k njoj, da postavimo čvrsta ulazna vrata pa da zajedno brišemo prašinu i skidamo masnoću s kvalitetnih kuhinjskih fronti. Ali u njenim modrim očima nisam ja, nije nitko, samo bijele ladice. I moram imati blaga pitanja za nju dok je promatram kako otvara ladice u koje više ne padaju suze. Ja ne mogu pobjeći od nje. Taman kad je pustim, kad zaspim, ona dođe pa mi pokazuje tepih ili svoje nove ručnike.

Zadnje što je vidim na javi, vidim je hladnu, na metalnom stolu kod kozmetičarke, kad joj biram sjenilo za kapke i rumenilo za obraze. Ono što odlazi, napušta ruku novorođenče i osamostaljuje se. Ono što ostaje više ne liči na moju majku. Tada prvi put u životu osjetim neobičan mir. I od tada je počinjem zvati njenim imenom – Buga.