Na kraju nas je bilo nekoliko u gradiću. Svi smo se znali, mi koji smo mislili isto. Bili smo kao tajna ćelija. Jedan stari profesor, kojeg smo zvali Doktor, bio nam je uzor, predavao je i ruski i engleski, i imao je široke vidike. Znao je razlikovati votke, a o pivama i vinima da ne govorimo. Nama mlađima to je slabije išlo, nikad nismo imali puno izbora, pa smo upijali Doktorove priče.
Nisam prestao piti ni pod najtežim okolnostima, govorio je.
To danas mogu i ja reći, nakon svega.
Pod Rusima se lijepo pilo, pričao je Doktor. To su bila liberalna vremena, mislim, kod nas.
I nije da se nije nešto i održalo. Ima ih koji izgledaju pravovjerno, a potajno popiju. Ali mi smo bili žešći, nas nekoliko je bilo radikalnih i, što ćeš, sazna se to. Mi smo pili sve više, možda i iz protesta. Budući da smo bili takvi, znalo se da smo mi za Zapad. Disidenti, što se kaže. Jer, samo da znaš, kod nas je alkohol bio službeno zabranjen, nakon svega, i u tom režimu koji su pomogli Amerikanci. Kao demokracija, ali nema alkohola. S Rusima je bilo drukčije, to je bio najzapadniji sistem kod nas.
Da, ti se smiješ, ali bio je to najzapadniji sistem kod nas, i za žene i tako.
Ne vjeruješ? Vidim da ti ništa ne znaš o mojoj zemlji. Kao ni ovi u službi za azil.
Gledaj, Amerikanci su prvo podržavali ove koji zabranjuju sve, mudžahedine… jer oni su bili protiv Rusa, to znaš? A zašto su se borili protiv Rusa? Jer su mudže protiv Zapada, i alkohola, i žena. Jer po njima alkohola nema. Žena doma. Ali vidiš, njih su Ameri podržavali – jer su ovi bili protiv Rusa – iako su Rusi nama bili Zapad – i onda su nama Amerikanci bili protiv Zapada – i normalno da moraš piti u toj situaciji…
Amerikanci su podržavali ove koji ne daju piti, samo da ne bude socijalizam… I nije bio, to im je uspjelo, to im je najvažnije. A druge detalje su propustili. Ostavili ih meni.
Tebi je smiješno, ali ja, kad to sve pogledam, moram popiti nešto.
Jer Rusi bi možda sredili ove fundamentaliste, da nije bilo Amera. Doktor je to do smrti zamjerao Amerima, što su ovima pomogli doći na vlast. A ovi su bili tako ludi poslije, da vrate sve na staru nulu, zato jer smo se mi po gradovima već drukčije ponašali.
Morao bi ti znati nešto o mojoj zemlji da ti objasnim. Jer nisu tamo Rusi došli iz vedra neba. Još prije Rusa vladali su domaći komunisti, ali bile su dvije frakcije koje su se dosta ozbiljno zakačile oko vlasti, možeš to zamisliti? Domaći ateisti, frakcije u borbi. Jedni od njih su pozvali Ruse.
Znači, bilo je ljudi poput mene dosta, liberalnih, koji su pili, nismo mi bili takva manjina tada kao danas nakon svih ovih godina progona… I barem da nas sad svrstaju među manjine. Ni to pravo ne možeš dobiti. Mogu nas i istrijebiti, a UN ne bi primijetio. Jer međunarodni poredak gleda narode, a mi smo manjina od naroda. Samo zato jer smo liberali, mislim, jer pijemo.
Ali dobro, da skratim, Rusi su se povukli i onda su pobijedili ovi talibi, uz pomoć Amerikanaca. Ameri nisu razmišljali što će biti poslije. I onda su od ovih koji ne daju piti nastali teroristi koji su i Amerikancima smetali i onda su njih teroriste opet morali srediti Amerikanci jer, naravno, više nije bilo Rusa da ih srede i sad su Amerikanci morali nastaviti komunistički ruski rat protiv njih. Za mene su i komunisti i Rusi i Amerikanci Zapad, pa vidim da je to isti rat. Trebaš samo pogledati s moje strane. Vidiš sve to? Pa sad ti ne pij. Naravno, ja sam za Amerikance. Ili za Ruse, svejedno. Samo to s Rusima više pamtim iz Doktorovih priča jer bio sam tad vrlo mlad, to ti je valjda jasno.
Znači, ja i meni slični čekali smo nakon svega Amerikance kao spas.
I onda, Amerikanci su nas okupirali i mi smo se, normalno, nadali da će biti barem kao pod Rusima, ako ne i bolje. Mislim, mi koji pijemo, a i simpatizeri. Ali Ameri su morali dati demokraciju, i još se oni kao ne bi htjeli miješati u naš način života. To je bilo teško razočaranje za nas disidente, nismo mogli vjerovati. Nakon svega, razumiješ. Nije pravi Zapad, nego kao neka demokracija gdje ne smiješ piti. Eto kako je bilo. Pa normalno da moraš piti kad to sve pogledaš.
Dobro, ipak je pod Amerima bilo lakše nabaviti, bilo je tu nekog napretka, šverc je bio dosta razvijen, a ako te uhvate nekako se izvučeš prije suda, riješiš nekako, jer korupcija je bila razvijena, srećom.
A moja je sreća bila i to što sam iz bogate obitelji, pa sam i školovan ko što vidiš. Mi koji pijemo smo elita, što ćeš.
No ta ti je demokratska vlast opet postala klimava i oko mog grada su opet po brdima bili ovi koji zabranjuju sve, i provode svoje kad se spusti mrak.
Onaj tko vlada po danu ne vlada i po noći, razumiješ.
I moj brat je bio s njima u brdima. Pazi, moj rođeni brat. To me je u stvari dotuklo. Kad sam shvatio da je moj mlađi brat otišao k njima, pomislio sam da je otpor uzaludan, da se to više ne može srediti. Možda se u doba Rusa moglo, ali sad je kasno. Nisam prestao piti, ali sam izgubio nadu.
U svakom slučaju, moj slučaj imao je svoju povijest koju nitko ne razumije. Ne mogu ja to ovima za politički azil objasniti. Nije im jasan historijski kontekst. Sad ti je, vidim, jasno zašto. I vidim da ću ponovno vidjeti svog Hajvana.
Ti misliš da bih trebao pričati bez historijskog konteksta?
Misliš da je to moguće? Samo kraj da ispričam? Ajde, dobro, ti si advokat… Znači: kraj je bio kad su Ameri prepustili sve njima… Njima koje su onomad podržali, pa ih rušili, pa odustali… Mislim, to je bio kraj kraja. Ali ja sam još prije na put krenuo, trebalo mi je dosta da se probijem dovde, teško ide bez papira, zaglaviš po granicama, teško ide i ovima koji ne piju…
Da preskočim priču, znači, bilo je to prije nego sam pobjegao, prije nego su Ameri otišli: umrla meni majka, patila se s rakom par godina, i ne znaš jesi li odahnuo što je umrla i jesi li već tugu potrošio.
I dođe na sprovod i moj mlađi brat koji je bio već u brdima, s tim talibanima. Vide ga ljudi, ali nitko ga neće prijaviti, em što se boje, em što mu je majka umrla. A otac nam je poginuo još prije, stao na bombu kad je išao u neko selo, bio veterinar, jedan od najškolovanijih ljudi u kraju, i htio se odmaknuti od tog džipa kojim su se vozili, htio se odmaknuti kad je pišao, jer bilo je žena u džipu, i zakoračio je u neobilježeno minsko polje i, eto, iskrvario putem do bolnice.
Sori, to je bilo još prije, ali moram.
Na očevu sprovodu mene je brat još gledao kao drugog oca, još je dječarac bio, ali onda nakon godina te naše demokracije i nakon sprovoda majke sjedimo ja i on u kući, i ja se mislim kako ga nisam uspio odgojiti, da nisam uspio na njega pozitivno utjecati, ali eto, još sam stariji i, mislim se, neću se pred njim skrivati… I kad i naše sestre s muževima odoše, izvadim ja na stol viski, jer sam u svojoj kući i trebalo mi je piće, pokopali smo majku i na neki način je sve gotovo.
I on me gleda dok pijem viski, lagano, uz vodu, i kažem mu: Evo, ostali smo sami.
On me gleda tvrdo, sav se smračio pa kaže: Morat ćeš otići.
Nije da me baš toliko iznenadio, ali rekoh: Zašto?
Znaš ti dobro, kaže on. I sve se zna, kaže. Znaš da si se s Amerikancima družio, u vojne barove zalazio, možda si i špijunirao – ja vjerujem da nisi, znam da si išao samo zbog pića, ali drugi ne vjeruju… I znaš da si švercao alkohol i drugima prodavao…
To sam prijateljima prodavao. Pa ne dobivam ni ja besplatno, ne mogu davati, rekoh. Htio sam dodati: prodavali su i oni meni, ali pomislih kako bi mogao nekoga uvući u problem.
Ja ti kažem jer znam što ti se sprema, popisi postoje, na popisu si, a brat si mi, kaže on. Ja sam im bio rekao: pustite ga dok je majka živa, kaže.
I vidim da mu teško kod tih riječi.
Pa i mene u grlu zatvorilo, opet mi se pojavila tuga za majkom.
I priđem mu pa mu stavim ruku na rame: Dobro, ajmo se pozdravit, rad majke.
I zagrlimo se i zaridamo oboje.
Onda se namah razmaknemo pa opet sjednemo.
To je on valjda dobronamjerno rekao jer je znao da sam meta, razmišljao sam sjedeći u svojoj kući koja, vidio sam, više nije moja.
A sigurno sam ja smetao njegovoj reputaciji, sramotio ga, pa je i zato htio da odem.
Ili bi me čak on morao u red dovesti, ili mi čak vratom zavrnuti, jer vole oni kad svoji rješavaju svoje.
Ne znam, pravo da ti kažem, razmišljao sam tada i poslije sam razmišljao o tome, putem, što je on stvarno mislio i što je morao.
Nema mi druge nego da popijem ovaj viski večeras pa na put, a?
On me gleda, mrk želi biti, ali ipak sam mu ja najbliži bio, cijelo je djetinjstvo za mnom skakutao, i sad me tjera, i sjena mu je tuge, možda čak i malo zgrčenog srama, u očima.
A možda se ti mene želiš riješiti jer će onda sve biti tvoje, rekoh i to, da ga pecnem.
Ne, kaže, uvrijeđeno.
Kako ću to znati, kažem.
On podigao bradu, pa gleda kao s visoka. Jer sam ga tako nisko postavio.
Kako ću to na putu svom znati, pitam.
Razmišljao je, mrko, pa reče: Tvoje će ostati tvoje. Dajmo rodbini u zakup kuću i zemlju. Meni isto sad ne treba. Od zakupa neka ti šalju pola. Vidjet ćemo tko će od nas preživjeti.
Tu sam vidio da u njemu još ima nešto od mog brata.
Da otac nije poginuo, mislim da bi s njim bilo drukčije. Bio je živo dijete, ali mene je slušao. Kasnije se razvio u jakog momka, imao je viška energije. Nekoliko puta je pio sa mnom i postajao je divlji od toga. Nisam mu više davao alkohol, premda je htio. Vidio sam da nije zreo.
Mislio sam da je najbolje da se oženi, ali ja nisam tražio djevojku za njega. Mislio sam da treba sam odabrati.
Ali nije.
On je, kasnije sam shvatio, postajao kivan na mene. Trebala mu je disciplina i okrenuo se onima koji su nudili red.
On je, u biti, samo htio biti dobar i po propisu.
Pomislio sam kako bi me, ako ne odem, možda ipak i ubio.
Ako bi mene mogao ubiti, pomislio sam, s drugima mu vjerojatno ide lakše. Ali nisam ga o tome pitao. Kako je želio biti dobar i po propisu, sigurno je bio dobar i u tome.
Tako: i imaš brata i nemaš brata. To je bila moja zemlja.
Imaš brata i nemaš brata. I dobar je, i ubija me. Jer kad bih ja bio dobar, on ne bi bio dobar. Tu je, dakle, pitanje tko je od nas dobar.
Ali to je pitanje bilo riješeno samim time što je on imao oružje, a ja ne.
Dobro, rekao sam.
On je onda otišao u noć, a ja sam pio viski i pušio gledajući svoju kuću iznutra i opraštajući se sa svim stvarima. Onda je mačak – koji je, dok smo pričali, spavao u svom uglu – došao i krenuo mi se motati oko nogu.
Hajvane, prijatelju moj, vidiš li ti sve ovo, govorio sam mu.
Vidiš li ti ovo, prijatelju moj… A gdje ću s tobom, Hajvane?
Mazio sam ga i pio viski u svojoj bivšoj kući, u tišini.
Nakon zbirke priča Trenutak kad je meni počeo rat, koja je prošle godine doživjela dva izdanja, Trenutak kad je meni počeo mir je također zbirka priča autorki i autora iz svih postjugoslovenskih država. Doima se da je o miru mnogo teže pisati. “Ispostavile su se dve važne stvari: najpre, mir očigledno nije počeo ili je on samo tlapnja o kojoj većina junakinja i junaka ovih priča tek sanja”, pišu urednici knjige Vladimir Arsenić i Ana Pejović. Izdavač je Forum ZFD Srbija a portal slobode NOMAD predstavlja izbor od deset priča.