Dva bora ispred fakulteta na glavnoj cesti. Veliki. Jedan propet nad zgradom. Desno do rijeke lipe. Snijega po njima. Lišće u najavi. Mart. Ja s glavne ulice prema vilsonovom. Zrak oštar duboko u pluća. Zima gore po brdima. A brda puna izudaranih ispražnjenih kuća. Crvene oguljene zgrade na kovačićima. Vreće sa zemljom gore po spratovima. Između fakulteta i muzeja esforova straža. Na vezi im objašnjavanje. Vojnik u zelenoj zimskoj jakni pod šljemom na kupoli kratkog izviđačkog oklopljenog vozila. Drugi iza malog vjetrobranskog stakla. Francuska zastava na rukavu. Krupan uvjerljiv mitraljez okrenut u zemlju. Famas mu na leđima. Ja kroz franje račkog. Tri djevojke od filozofskog prema kosturu izvršnog vijeća mirno. Još deka razastrtih prema jugu. Čovjek ispred zgrade lijevo oko iscjepanih drva. S prozora s visine zadnjeg sprata žena nešto kratko glasno. Folije uenhaceer pričvršćene po oknima. Pune svjetlosti sa zapada. Troječetvero djece u dvorištu oko manjeg bicikla. Kontejneri dužom stranom okrenuti miljacki. Ja naprijed. Vojnik mi s vozila upozorenje da je zabranjena zona. Osim stanarima. Minirano. Engleski mu tvrd. Ostaci stanice za jahorinu do muzeja. Trava preko asfalta. Rov prema botaničkoj bašti zemaljskog muzeja u osipanju. Milicija na ćošku zgrade do vilsonovog. I oni prema meni. Ja ka čovjeku u rasparenoj uniformi s crnom kapom i opuštenom automatskom puškom.
šta je bilo
došo da vidim imal varijanta da se tamo šta provjeri preko puta
ništa mi ne možemo još do sutra šta vas zanima
imal ikako da se provjeri jedna zgrada
koja
ova tamo stara u lenjinovoj
šta će vam to
tražim sina
znate li da je tamo otkud na grbavici pobogu
a samo se nadam da bi mogo bit
otkud otkad tamo
od prvog maja devedeset druge
uuuu prijatelju moj pa znate li potvrdo da je tamo
ne znam
aaaa
ne znam vala
dajbože da je
možete li išta nekako provjerit odatle
ma ništa do sutra kad otvore esfor uen
zna li neko na vezi s njihovom tamo milicijom izokola imal ljudi da su ostali možda neko nešto zna i hoće sad reć. možel se kako preć sad
ma kakvi preć da te uhapse u devedesetoj minuti dok sudija gleda na sat. neće ništa s nama bijesni su jedino ko nekog zna lično
pa znate li vi
ma ne znam sad
u s kolegom vit da on šta ne zna situaciju
Glavnom ulicom auti. Crven tramvaj ka čaršiji. Snijega u zraku. Ptice u jatu nad rijekom. Iz stražarnice u prizemlju ovaj s drugim milicionerom. Taj s motorolom.
vi tražite sina tamo
tražim
jel kod njih bio u vojsci ili šta
ma kakvi bolan zatečen zarobljen
aaaa
kolko mu je godina
tad osamnest
uuuu dajbože jeste imali ikakvih vijesti jer sam siguran kolko se može bit da nije mogo tamo opstat
nemam vijesti
ništa vam sad ne mogu reć novo
reko da nije neko na vezi poznat tamo pa samo da vidi mogu li ja sad proć vidit stanje u toj zgradi u lenjinovoj
gdje je bio koji broj
jedan. ova prva mala kod pošte vamo
a ne znam ja. jeste prije dolazili
a nego šta sam i ovuda pa gore na jevrejsko antene zlatište vidikovac do hreše špicaste redom vogošća da neko ko je pobjego il protjeran il razmjenjen šta ne zna
Ja rukom prema trebeviću pa niz rijeku desnom šakom polukrug kroz zrak.
hrasno bristol stadion ozrenska milinkladska dobojska tu s izvršnog vijeća pa dobrinja aerodromsko. išo tražio raspitivo. ništa
aaaa
pa reko da nije sad moguće preć ne znam ni ja da nisu otišli već
imali danas kolko znamo tamo neki događaj i otišli u lukavicu al ne daju nikom prić ni esfor ni oni do sutra ujutro nema šanse
tako znači
tamo glavu lako zijanit i sad ko nikad
ma reko slučajno da neko ne može proć tamo vidit
ma kakvi od dejtona je tamo izgleda opet ko na početku
meni je od dejtona i do dejtona svaki dan muka al i nada
ma sve vas shvatam. neki dan esfor prebacio čovjeka od sedamdeset godina nekako opsto cijeli rat a onda ga neko izvuko uz novu godinu kadli prebili ga polumrtvog ga prebacilo vamo akamoli nekog mlađeg
pratim i ja sve ne dišem svaki dan optrčavam zovem znam da je šansa mala da ne može manja da je tamo
ma mora se čovjek nadat borit
mora
ništa žao mi je
možetel zapisat moj broj ako sluučajno šta danas večeras bude moguće da javite a ja sam kući za satsatipo
dobro recite
četri pet nula devet nula četri
četri pet nula devet nula četri
jeste. fala
a namalo
Ja nazad glavnom. Tramvaj ka zapadu. Auti na istok i zapad. Esfor velikim transporterom sporo prema usmeđenom žutom hotelu. Pola četri.
***
Kesu s bananama jabukama tri narandže kilom mandarina euroblokom neskafom komadom žutog sira i konzervom kole na sto. U frižideru neotvorena feta pet jaja džem maslac komad kolača. Tri četvrtine hljeba još zamotano u krpu. Na kauču plavi stari dnevnik i knjiga pisama. Olovka u rokovniku otvorenom na kuhinjskom stolu. Radijator topao već mjesecdva. Peć za plin i drva još do vrata sobe. Na prozoru folija. Ja vodu za kafu nad plin. Maslaca na jučerašnji hljeb pa na prozor. Mehanizam izvaljen pa teško otvaranje a zatvaranje nekako lakše. Dolje ulica živa. Autobus zvan komercijala kojima ja maloprije iz grada sad na putu nazad na stanicu preko ulice u janka jolovića. Skupina u raščišćavanju trolejbuske ulice ka jugoistoku. Taksisti kojekakvi na ćošku glavne avenije ispod zgrade s izblijedjelim izgađanim vučkom. Po njoj svijeta. Djece iz bijele zgrade s torbama. Nekoliko prodavača s kartonskim kutijama dalje na aveniji micubiši. Dolje ispod mog petog sprata razrasle lipe. Oko trolejbuske još jače. Južno ostaci esforove barikade. Na parkingu iza stanice naslagana izgorjela olupana kola. Ja kašičicu mlijeka u prahu u vrelu vodu s rastopljenim zrnevljem švicarske kafe. S beharadija najava sutrašnje reintegracije grbavice s rutinskim podacima i neunešenom udaljenom ispraznom patetikom kancelarijskonovinarskih šema. Ja tranzistor ka početku skale. Tamo vijesti srpskog radija. Javljanje s današnjeg napuštanja dijela sarajeva. Grbavice kovačića vraca. Podsjećanje na nekidašnju istu situaciju s ilidžom neđarićima hadžićima vogošćom ilijašem semizovcem. Osuda nepravednosti svijeta pa žubor pokupljenih glasova na pijaci. Tri kratke izjave. U pozadini ritam crkvenog zvona. Onda glas tamošnjeg ministra vjera. Tako mu nazvano ministarstvo. Snimljen među nekoliko mirnih glasova s bučnim autom u pozadini. Pa muzika. Pogledaj dom svoj anđele. Oči mi širom zatvorene. Zvukovi duboko u mene. Pomenuta imena u rokovnik. Funkcije do njih. Dva poznata jedno nepoznato. Glas spikerice onda da je širi prilog o napuštanju grbavice večeras u ponoćnom dnevniku radiotelevizijerepublikesrpske. Svijetlo popodne napolju. Snijega a i proljeća u zraku. Kod bijele zgrade jedan držanjem za neisključit. Možda baš dvadeset dvije po nečemu. Takvih najviše po ulicama godinama. Skoro svaki u nekoj varijanti kroja američke emšezdesetpet jakne od jeftinijeg platna sašivene negdje u visokom zenici travniku kaknju. Dečko prema vamo. Nije. Jednostavno beznadežno nije. Pogled s prozora na trebević. Bijel. Po strani bijelozelen. Padine oštre prema lukavici. Ispod jedva razaznatljivi krovovi petrovića. Niže miljevići. Gornji pa nevidljivi odavde donji. Pred očima jasna mapa. Eno je detaljno išarane na stolu. Na njoj ucrtana mjesta pokupljena iz priča ponekog preživjelog. Opisi kakav je dvjestotinjak metara više ceste u šumi. Kilometaripo od puta prema vrhu. Od zadnje kuće petstotinjak metara niza stranu. Od vidikovca nekih petnestak minuta pod teškim opterećenjem. Tri tijela. Tako rečeno u jednoj usputnoj izjavi ispod zlatišta novembra devedeset treće. Četri bora odvojena u masi borova u sjećanju čovjeka zatečenog kod lorisa davnog januara devedeset treće. Njegov opis radnog voda. Nekoliko imena. Par detalja bez pravog traga. Mješavina prikrivanja zanemarivanja podcjenjivanja pretjerivanja samosažaljevanja raspitivanja zbog raspitivanja. Ničeg važnog za bilješku. Pogled dalje desno u zabranjen krajolik ka klancu kasindolskog potoka. Kasindo dolje negdje ispod tamnih strana nevidljiv a teško zamisliv. Južnije gavrića brdo. One kuće razbacane po istočnoj strani gornji kotorac. One tamo uz aerodrom donji. Ovo ovdje nadohvat na kraju ovog razraslog drvoreda iza škole nekad kratko zvane branko ćopić bijelo polje. Nevidljiv iza brda krupac. Pa tamo zaklonjeno ko na drugom svijetu nekad viđeno mjesto zvano potoci. Istočnije a dalje jahorina. Poširoka. Iza nje istočna već bosna. Desno nepregledna treskavica. Tristošezdesetpet navodno izvora. Viđenih makar dvadeset. Prepješačena. Pregažena. Jugozapadnije bjelašnica. Izdignuta gola a ko naivna za treskavicu. Lijevo od dubokog kanjona bistrice ispod propetih vrhova i blažih padina treskavice imena lupoč kragujevac čelina hum turovi crni vrh. Trnovo na rubu tih padina. Dvanestak sela vidljivih s ceste za dubrovnik poznatih imena i poprilično izučenih dešavanja. Podvučena opisana zabilježena svaka dostupna izjava. Od upoznatih ljudi do televizije radija novina. Iza četverospratnih smeđih zelenkastih žućkastih tamnocrvenih izgađanih zgrada dobrinje jedan ravna cesta za foču kroz sredinu krajolika gledanog s mog petog sprata prve zgrade dobrinje dva. Tom cestom vozilo međunarodnih snaga. Onda pista. S nje buka. Herkules. Crn. Velik. Američki. Pet francuskih valjda renaultovih transportera uz ogradu prema vamo. Iza piste kula. Zatvor s restoranom nekad. Sad zatvor s logorom. Pogled nevoljko u ta visoka jedva vidljiva stabla. Brijestove. O kuli dvanest strana nakupljenih imena datuma podataka. Poslije kule udesno naš komad sarajevskog polja oslonjen na stamenu planinu. Na dugačak igman. Slobodan nama od lijevog do pred kraj desnog dijela i oboda zvanog golo brdo. Dva nebodera u hrasnici u sredini tog desetak kilometara širokog prolaza. One kuće uz ogradu. Početak i kraj osamstometara dugačkog tunela. Tih osamstometara prolaza umjesto petšest kilometra oslobođenog polja i ulica. Eno tamo lijevo od krupca do gavrića brda i dalje do ovih zgrada lijevo. Il ono desno od aerodroma od ilidžanskog doma zdravlja do kraja naše ulice. Do kraja franca prešerna. Bez pameti snage odlučnosti podrške. Svaka ulica s rovovima i puškarnicama minskim poljima pomišljena hiljade puta. Svaka usanjana da on njom prema meni ravno. Odnekud nekako baš tud sigurno samouvjereno. Živ mlad pokretan. Zadnjih dana osjećaj da će otamo s jugoistoka. Preko bijelog polja ovdje kod trolejbuske okretaljke. Ispod ovih lipa i bagrema pravo dolje sredinom avenije. Pravo kući. Pravo u franca prešerna. S radija zid jedan glas do zida jarane ne moš dalje od zida pa dva.
Jesi vidio emira tamo u parizu
znaš vidio sam emira u parizu
jes mu reko da dođe
pa reko sam
što mu ne reče da dođe
doće on ima neka posla tamo u parizu pa kad oposli doće kaže čim to oposli
što mu ne reče da dođe
pa reko sam mu dođi emire odavde si i rodom i plodom što bi se reklo a ne znam bi li se reklo dođi
jesi mu reko da dođe
doće on
Glas mrtvog mladića ko jedva suzdržan od smijeha u džinglu. Živ živcat tad. Pogođen slučajno krhotinom pred sami kraj. Kod bijele zgrade dolje sad mladić. Za neisključit. Crna kapa. Crna vojna jakna. Farmerke. Ruksak. U držanju nešto ko da je njegovo. Tamo neka masa svijeta. Nema ga. Minut. Ništa. Još minut. Ko da je gore. Nije. Ja prozor grubo ovlašno u šarke a radio svoje sinoć je na ilidži izgubljena crna kožna torba molim poštenog nalazača da sve što smatra vrijednim zadrži a samo mi papire vrati. Plačnim glasom zdravka grebe. Ja inekako gojzerice a jaknu u ruke pa bez zaključavanja niz stepenice. Pet spratova. Tri stepenice pa dvije pa četri u skupinama sa skokom. Dolje kod lifta komšija iz stana preko puta jel ovo još ne radi rekli su napravit namještajući naočale. Neko u prostoriji korištenoj za podjelu humanitarne pomoći. Ispred ulaza upadljivo stara gospođa ogrnuta kaputom pod maramom s cigaretom. Jedan u jurišnom prsluku u redovnom višegodišnjem dnevnom prepričavanju ratnih maštarija na hoklici. Do njega jedan s dugom bradom u stalnom popravljanju odjeće. Ko da mu je smetnja neka fleka na jakni. Jedan u špartanju dužinom ove smeđe zgrade u nekadašnjoj ulici marka oreškovića a sadašnjoj mustafe kamerića. Ja u magnovenju ka bijeloj zgradi. Esforov transporter od brda pa ja ispred njega i ispred policijskog golfa trojke ka onoj masi svijeta na ćošku. Nema ga. Sva lica poznata. Svako suvišno. Prodavač na moje pitanje cinično štaa a ja mu mrš pa dalje. Eno ga. Okrenut leđima. Stotinjak metara. Ja preko ulice. On avenijom kod preporoda. Pedesetak metara. Ja heeej heeeej crna jakna. Dvojica okrenuta al on dalje. Skoro u ženu koja navijena pazi malo dabogsačuva šta je seljaka došlo. Ovog nigdje. Ja na vrata preporoda. Nije. Prema pošti. Ništa. Kroz prolaz zelene zgrade. Ništa. Dvojica s cigarama grimasama ne znam ni šta pitaš nit me briga. Ja kroz prolaz nazad. Eno ga kod solida. Na uglu bijele zgrade. Ja trčeći. Daleko. Jako daleko. Na ćošku nije. Eno ga ka pijaci. Ja dolje. Okrenut leđima. Možda jest. Neki stojadin ispred mene a ovaj dalje prema ulazu u pijacu. Ne stajući heeejheeejheeej pa njegovo ime. Jasno glasno čisto. Do njega desetakpetnest metara. Samo mi jakna u pogledu i ko njegov nekakav moguć izbor. Opet ime. Ono zvonko između zgrada. Kolporter avdo inače iz zgrade preko bašte u aerodromskom sad od novina postavljenih ispred bolnice zabrinuto prema meni. Ovaj mladić naglo okrenut. Lice tuđe.
***
Snijeg gust u odsjaju svjetala na ulici dolje. Prozor sad zatvoren. Telefon naglo. Onaj policajac od danas kod fakulteta teško da je. Crveni križ nije. Policija nije. Komisija za nestale nije. Opet noge teške.
molim
e šta radiš
eo ti nisam stigo u deset znam da te telefon uznemiri. i mene a ne tebe
a šta ću
jes bio danas
bio. ma ništa došo do vilsonovog išo ovdje na dobrinju jedan
šta kažu
ovaj mi jedan reče da bi sutra moglo možda ujutro nešto bit
tu jel
ovdje na dobrinji jedan al da ukrajinci neće ništa da kažu
čuj
nudio ja pare. ne zna vidjet će. nije jasno tom njihovom kapetanu šta hoću. uglavnom danas su dvoje nekih staraca dovezli a sutra da probam ujutro u pola osam kao znaju dovest nekog
probaj
uglavom stariji ljudi. neki mi tamo veli da je bio neki mladić prekjuče al ne zna opisat. ma lažu imam osjećaj ljudi pričaju da bi pričali
a vjeruj da je tako. kako ćemo sutra
pa ja kontam da odem to u pola osam ko najprije mi to zvoni ovdje s bijelog polja
ja mogu kako misliš
reko da nije negdje u kasindo dospio nekako neam pojma
nije isključit nijednu nadu
a da ti na bratstvojedinstvo al čekaj s ove strane ko
e preć pa idi a alma nek ostane ako može jedan sat dva oko mosta
dogovoreno
e to
onog sam čovjeka zvao što je bulatovića znao pa je reko probat
taj može puno saznat mnoga vrata otvorit
a mnogi biva puno može pa ne može kad postane konkretno. kakogod bulatović bi lako mogo provjerit
mogo
ima taj neki zatvor kod bijeljine da slučajno nije kako tamo dospio
dajbože da je negdje tako
za kulu ovaj čovjek razmjenjen neki dan ono kaže da ne prepoznaje po imenu i opisu al eto ne isključuje. niko nikog kaže ne može prepoznat
da
ima tih nekih tijela za goražde valjda u petak. treba razmjena
ne mogu da mislim više
najprije bi onaj kovač mogo to je udbaš
kako do njega
a probat ćemo bulatovića pa dalje
onda se čujemo u dva najkasnije
ma da. stavit ću ja opet one papire vamo na aveniji i gore kod punkta ukrajinskog
ispravno
saće mi onaj dnevnik
aha haj onda pa se čujemo još ako šta bude a sutra se i vidimo
živio
živio kapu nakrivio
Ponoćni dnevnik razvučen. Rokovnik otvoren. Još kafe s mlijekom mlake u šolji. Šnita premazana fetom prijatna s kafom. Disanje duboko. Spikerica najavu. Glas novinara ko sa sprovoda.
jutros je naš narod dostojanstveno skoro veličanstveno organizovano iznio neporaženu zastavu i krst i pomjerio svoje postojanje na ovom dijelu sarajevskoromanijske regije hiljadu metara južnije al nije odstupio ni metra od svog dostojanstva i časti. naša je zastava i dalje na brdu a naši mrtvi s nama na groblju u miljevićima koje će uskoro dobiti i crkvu. trebala je zazvoniti ovdje u sarajevu na grbavici na ovim početim temeljima ovdje gdje joj je i mjesto ali je naša čast s nama i kad čekamo vijekovima i kad nemamo ništa. a sad imamo ne samo puku zemlju već državu. dvije hvalabogu. a sanjamo da te dvije budu jedna. naš je narod izašao iz turskog ropstva jači od harača od zuluma od danka u krvi pa izborio državu. neće je vala dat ni za sto stambola akamoli sarajeva. poslušajte.
Glasovi brojni oko reportera. On dalje.
na grbavičkoj pijaci danas je u podne srpski narod pokazao svijetu oličenom u talijansku vojsku a najviše samom sebi šta znači nacionalna čast. priredbom čije segmente ćete čuti u ovom kratkom izvještaju a zapamtiti i nositi u mislima odlazimo s grbavice kovačića i vraca pritisnuti voljom svjetskih moćnika ali neotjerani muslimanskom silom. želeći svom narodu mir a dajući to i drugima kolikogod mlađi i do juče nepostojeći bili mi idemo za svojim ciljem gledajući u nebo a prezirući sve stanove naselja i lažne floskule o zajedništvu. naša je snaga naše zajedništvo a drugi nek rade kako hoće. samo mimo nas. slušajte pamtite.
Snimak jasan.
pred masom naroda grbavice kovačića vraca miljevića petrovića lukavice okupljenog na pijaci koja je bila epicentar života ovog isturenog herojskog dijela srpskog sarajeva tu odakle danas odlazi nošen rukama pravednika i naš krst časni i naša crkva prva je izašla naša gospođa milica. dugogodišnji kulturni radnik. prava sarajka a ratna grbavičanka. milicu ime obavezuje a sve nas naše pjesme grobovi snovi.
Pljesak. Povici srbija srbija srbija. Onda ženski povisok glas.
svi je znamo jača je od topova sablji aviona nosila nas rodila nas ko narod spasila nas izvela nas očuvala nas uzdigla nas.
Pljesak dug. Povici ne damo srbiju sloboda srbija srbija. Žena zvonko.
poletio soko tica siva od svetinje od jerusalima.
Pljesak. Žena dalje samouvjereno zaneseno. Riječi iz nje ko slivene. Huk u snimku. Ona sporije a zvonkije dalje pa naglašenije iz mase ustihovanih riječi akol voliš carstvu nebeskome a to sokrij na kosovu crkvu ne vodi joj temelj od mermera već od čiste svile i skerleta pa pričesti i naredi vojsku sva će tvoja izginuti vojska ti ćeš kneže s njome poginuti.
Tako dalje do zadnje riječi. Pljesak dug. Skupno srbija. Neka žena plačno u mikrofon da je izgubila brata da crninu za života skinut ni zbog njega ni zbog ijednog srpskog heroja ni mučenika neće al državu ne da jer će se drugi rađati i živjeti slobodni. U mikrofon voditelj.
pred vama je gospodin vuk vasković. vuk je čovjek intelektualac otac da ga nema nadaleko. njegova je muka naša njegov je sin naša priča naša svetinja. nema tog momka al živi nada živi vuk žive naši ljudi. molim te vuče da se obratiš ovom izmučenom narodu.
Otamo dubok glas.
narode moj. ja tugu iznosim odavde sa sobom ko i mnogi od nas. nosim je ko krst svoj iz noći ne izlazim oči ne sklapam a suza nemam. nemam života al ovu jaknu sinovu nosim a s njom i svoj život ko teret al i čast. dok ne sklopim oči posustat ne smijem njega zaboravit ne smijem a pomirit se da neće zagrebačkom na moja vrata ne mogu. ni zagrebačke ni lenjinove za nas više nema al za mene ima nade dok živim da će me nać tamo gdje je naš narod gdje sam da će doć odnekud ne tijelo njegovo nenađeno neukopano nego on tijelo s dušom na moja vrata stat vedar mlad moj.
Tišina jaka na snimku. Čovjek dalje.
zamolit ću njegovu drugaricu iz djetinjstva da nam jednu strofu i refren njegove omiljene pjesme. Da uz to odem iz ovih ulica njegovog života al da se on u moj vrati.
U mikrofon mlad ženski glas.
ljudi preteško je ovo
Zvuk gitarske žice. Četiri akorda nježno razvučena pa topao vokal staaaaare truuuube kad zatruuuube kad me đavo odneseee buuuuudi hraaaaabra stiiiisni zuuube nek te pesma ponese.
Onda prihvaćeno iz mase ooooood oluuuuuje do oluuuuuuje štaaa je tuuu je ne plači veseeli se s ljuuuudima udahni mee gruuuuudima osjeti ćeeš veeeenamaa muziku u steeeenama.
Pljesak. Povici. Ja na prozor. Otvoren. Dolje odsjaj svjetala sa zgrada. Policijski auto polako od brda. Na pisti reflektori. Snijeg gust.
***
Noge teške ispod mene. Mladić u crnoj jakni još brže od mene. Pijaca puna. Ja njegovo ime glasno. On očima naglo u mene. To je. Pogled dalek. Hladan. Iz daljine mi kasno je sad zaboravi me. Meni glas slab a oči mutne. Ja ruku prema njemu. Tad jasno da je san. Pola pet. Valjda dva sata nekako sna. Mrak dubok. S radija poznata imena traženih. Kroz pamet mi čisto ko sam gdje sam šta je.
***
Snijeg po ulici. Ja trolejbuskom. Na stanici na ostatak stuba papir sa svojim imenom prezimenom ispisanim velikim slovima adresom brojem telefona. Pet do osam. Tamo ispred bijele zgrade djeca s torbama. Naprijed policijski golf trojka. Iz ulice oslobodilaca sarajeva poznato lice zamišljeno prema stanici. Mi nekakvo zdravo pogledima. Ka školi dušan pajić dašić. Linija razdvajanja. Snijeg mokar. Tamo policija s dva auta. Ukrajinski transporter širok. Na njemu vojnik pod šljemom s krznenom kragnom na neuvjerljivoj maskirnoj jakni. Naprijed ograda. Dalje ko da je srpska milicija. Ukrajinac s policijom u priči na nekoj mješavini slavenskih i engleskog. Meni ovaj policajac poznat. Drugi vojnik iza transportera. Puška mu na leđima. Policajac mi čekaj. S bijelog polja pored srpske policije drugi transporter i džip s dugačkim držačem uen zastave. Ona svijetloplava makar metar iznad vozila. Džip prvi pored pomaknute ograde prema nama. Transporter za njim. Iz džipa neki kao oficir u kratak razgovor s vojnicima iz parkiranog vozila. Policajac mi znak da će vozilo dalje naprijed. Transporter dalje trolejbuskom. Pored mene sporo. Neko mlađe lice iza malog stakla na zadnjim vratima. Ja za njim. Vozilo ka dolje dalje prema trolejbuskoj pustoj stanici. Ja tamo trčeći. Zaustavljen uz cestu. Pedesetak metara od mene. Dvadesetak. Pet. Iz kabine vojnik držeći pušku. Plavkasta krznena kragna. Plava beretka. Lice prijateljsko. On za vrata na zadnjem dijelu. Unutra nekoliko civila. Prvo nespretno vani žena kasnih šezdesetih. Onda čovjek u kaputu. Još ih dvoje. Vojnik mi znak stani. Mladić. Mršav. Nije. Drugi u tamnoj jakni pod kapom. Pokret mi ko poznat. Dečko napolje. Nije. Ovi žurno prema zgradama. Ja prema onom momku al on mi rukom ništa me ne pitaj ništa ne znam. Nazad gore na granicu. Policajac mi ne brini imam broj sve znam prenio sam svima ja sam do tri danas ovdje a poslije ću prenijet naši smo idi dalje traži gdje znaš kako znaš. Ja trolejbuskom ka sjeveru. Korak težak. Snijeg mokar. Kapuljaču iz kragne. Jakna na meni od oktobra devedeset druge. Uložak topao. Zamišljen za istočnoevropske zasnježene ravnice. Na meni će do kraja. U džepu još pet papira s mojim imenom adresom telefonom. Ključ ovog stana u lijevom gornjem džepu. Lična i vojna knjižica u desnom. Njegova fotografija u unutrašnjem džepu vunene zelene košulje iz korejskog rata s oznakom usarmy. Druga u drugom. Njena umotana u zaštitni papir dugo negledana u drugom. Moj ovaj haustor sad stran s desna. Gospođa u kaputu na svom mjestu. Ja dalje pored spaljene škole simon bolivar ka zapadu. Igman pod debelim snijegom. Dobrinja živa. Iz naselja niskih zgrada zvanog ce pet desetak ljudi preko ulice ka pijaci sad slobodno. Zaštita od snajpera u zastari. Do škole dvoje s robom na kartonskim kutijama. Pored pancirke ka aerodromskom. Lijevo policija u akifa šeremeta. Ja glavnom širokom. Desno škola nikola tesla nagruhana. Niz haustora u titogradskoj nagoren. Jedna spaljenog krova. Prozori izvaljeni. Ostaci stanova mračni. Prazni. Neki u rasparenoj uniformi zagledan u ostatke ispred garaže do broja trideset tri. Ja u donji dio akifa šeremeta pa pored broja sedam. I tu djelić njegovog djetinjstva. Vedrog. Beskrajnog. Bez bolesti bez tuge. Sedamdeset sedma osma deveta. Akifa šeremeta ovdje inekako. Do neki dan ovdje srpska republika. Još to u nečemu ovuda. Ko da je neko naprijed kod donje trafike. Ernesta telmana kostur. Rupa u zgradi na početku niza. Četiri c na olupanoj fasadi. Crvena zvezda crnim slovima. Željo ispod isplavljeno. Izgorena konzumova prodavnica. Zapadnije preko parkinga očuvanije kuće u nizu u šefika dorića. U njima do juče neko u svom svijetu. Na parkingu do one privatne kuće sedamosam automobilskih olupina. Naša ulica ravna. Plava tabla franca prešerna na prvom haustoru pogođena s tri metka. Zid na početku niza probušen za prolaz. Breze ispred šestice nad krovom. Meni oči ka stanu na spratu. Njegov odlazak povezanom s drugaricom iz tog stana. Izvaljena ograda lijevo. Spaljeno desno. Neko na broju dva na balkonu. Neki dvojica sumnjivaca kod desetke. Izgoren stan na prizemlju. Svaki polupan. Dolje ko spavaonica. Spaljen krov preko puta. Osmici blokirana polomljena vrata na ulazu. Zidovi oko prozora izbijeni. Krov preko puta desetke čitav. Na njemu snijega. Do prečke snjegobrana. Ja sporo ka svom ulazu. Iz akifa šeremeta neko dozivanje. Tabla franca prešerna lijevo. Šesnest na ploči desno. Plavo pitomo. Ispred naše garaže tragovi u snijegu. Jutrošnji prije nego jučerašnji. Vrata haustora nedirnuta pod oznakom minirano. Ja ispred garaže podignutih vrata rukom na trag. Tu je negdje veličina. Ko da je neki zvuk gore. Komšijski stan s vrećama i mitraljeskom pozicijom u kuhinji tih razvaljenih vrata i prozora. Ja iz džepa jakne papir i selotejp. Makazama komad. Pa drugi. Poruku na zid u garaži. Ko da je ono na podu juče neviđeno komadić pedale s njegovog ponija. Ja rukom za tim. Neko iza kod bora. Ko da je neko. Disanje mi duboko a glava teško prema tamo. Pred mene grudva. Kratak mornarski kaput na mladiću pod crnom kapom. Lice pod bradom nježno. Dječačko. Oči zelene.