Šečić Nezirević: S druge strane rijeke

Poslije, kad dođemo kući, jedemo musaku s mljevenim mesom i pričamo mami šta se sve dešavalo. Lana nije mogla letjeti pa je poslije dobila tri kugle sladoleda a ja jednu. Mama nas sluša. „Zašto si tužna, mama?”, pita je Lana. Zar je tužna?, pitam se ja, ali hrabro, usta punih hrane, ponavljam za starijom sestrom: „Zašto si tužna, mama?”

Mama sliježe ramenima i kaže da nije tužna. Kako da bude tužna kad smo nas dvije provele tako lijep vikend. Smiješi se, a onda joj, kao mađioničarskim trikom, osmijeh nestane. „Nedjelja je”, kaže, „sutra je škola. Mislite li se vas dvije kupati?”

Treći sam razred, moja sestra peti. Živimo s našom mamom u zgradi preko puta Željinog stadiona. Naša mama ima četrdeset dvije godine i kratku kosu ofarbanu u plavo. Voli se s nama igrati čovječe, ne ljuti se. Kad to ne čini, otvori teški svijetlosmeđi poklopac gramofona. Mama ima kolekciju ploča, a najviše voli Sinatru. Kad sluša Sinatru, naša mama sjedi na izlizanoj fotelji drvenih drški, zatvori oči, zabaci glavu i nestane u oblaku duhanskoga dima.

Tata dolazi po nas petkom poslije posla. Strčimo niz stepenice sa sedmog jer je lift u zgradi nesiguran i urla kao ala. Kroz taj će lift, u jedno strašno vrijeme desetak godina kasnije, propasti dječak. Zadnje će mu riječi biti: „Majko moja”. Nosimo ruksake. Ja žuti sa smeđim medvjedićem, Lana plavi s Mikijem Mausom. U ruksacima nosimo raznobojne školske knjige pažljivo umotane u prozirne okvire. Nosimo oštro zašiljene olovke i sveske s linijama i kockicama. Tata nas čeka u svom zelenom stojadinu. Tata je profesor fizike i matematike. Bio je čudo od djeteta a danas je čudo koje piše udžbenike. Jedva čekam da i ja krenem u peti razred pa da se hvalim. Zasad nemam čime. Mala sam pjegavica u sjeni tate i starije sestre. Lana već ide na takmičenja iz matematike i tata je zove Milevom Ajnštajn. Ko je Mileva, pitam se, ali ne pitam.

Tata stanuje u stanu na Mejtašu. To je lijep stan u kojem Lana i ja imamo svoju sobu. Na podu cijelog stana je sivi itison. Tata u stanu nema mnogo stvari, a i živi na prvom spratu. Možemo se igrati, tumbati, skakati i vrištati do mile volje.

Mamina tetka iz malog grada na poklon joj je donijela malen srebreni krst na lančiću. To je bilo kad je bio mamin rođendan. Tata je rekao da to u njegovu kuću neće ući. Uzeo je lančić i negdje ga odnio. Mama je plakala i mrmljala: „To je naša kuća, naša…” Mama je te noći, ogrnuta mantilom, kopala po kontejneru pored zgrade. Mjesec je bio okrugao kao novčić. Nas smo dvije, dvije malene crne sjene, stajale na prozoru poput dviju Vendi Darling. „Šta je mami? Je li poludjela?” „Ne, samo traži tetkin poklon”. Mama je sutradan rekla tati: „Ne možeš mi uzeti krv. Ne možeš mi uzeti uspomene. Ne možeš mi uzeti mene”. Mama je plakala i tata je za sobom zatvorio vrata. „Vas ćemo uvijek voljeti”, rekli su u zajedničkom saopćenju.

Jednog je petka u tatinom stanu neka žena. Ona kaže: „Uđite, dobro došle.” Žena ima dugu crnu kosu i debele crne obrve. Tata kaže: „Ovo je Melisa.” Melisa se nasmiješila i zubi su krupni i glatki poput oljuštenog badema. Lana joj pruža ruku.

Ja ne.

Na dan tatinog vjenčanja šakom razbijam veliko ogledalo u svojoj sobi i do krvi isijecam ruku. Psihijatar preporučuje psihoterapiju.

Četiri mjeseca kasnije Lana će mi reći da je naša mala sestra preslatka i da se zove Dalija. Ja ću njoj odgovoriti da to nije naša sestra i da me ne zanima kako se zove. Mama će reći da to nije lijepo i da će tata biti tužan. Neka bude tužan, pomisliću ja.

Rijeka će podijeliti grad. Presjeći će ga kao nož jabuku. Lana će tada već biti majka i supruga i živjeće s one tamo strane rijeke. Ja ću imati devetnaest i živjeću s ove. Mama će iz male drvene kutije izvaditi tetkin poklon. „Takva su vremena došla”, reći će i staviti ga oko vrata.

Radim u restoranu Tonija Mitkovskog u Minhenu. Nakon mamine smrti više mi se nije ostajalo tamo. Stvari sam prodala, sve osim srebrenog lančića. Moram li napomenuti da je mama umrla prerano, u pedeset trećoj, od raka na grliću materice. U tuđem gradu u kojem smo živjele, u kojem sam mogla biti Maja, njena vanbračna kćer. Toni Mitkovski otac je moje prijateljice Ljilje, Bitoljanke rodom. Upoznale smo se na moru još kao djevojčice, prije rata, i ostale u kontaktu sve ove godine. Ona je mršava i kovrčave kose i s mužem Nijemcem ima kćerkicu Serafimu. Ljilja me moli da sjednem jer mi mora nešto reći. „Šta je to?”, pitam. „Zvala me tvoja sestra”, kaže Ljilja.

Koračam hodnicima koji mirišu na domestos. Lijevo, pa desno, druga vrata. Sam je. Nosi poluraskopčanu blijedoplavu pidžamu i infuziju okačenu na ruku. Prilazim mu, pazeći na kesu punu zlatne tekućine pod stopalima. Ljubim ga u obraz što nalikuje zgaženoj limenci orandžine.

„Majdo.” Glas mu je šuštanje lišća, kosa posuta pepelom. Srebrni mi lančić ispada iz tanke ljetne majice. Nagonski podižem ruku da ga skrijem, a onda se pitam: Zašto bih? Čega se to imam stidjeti?

„Maja sam sad. Boli li te mnogo, tata?”
„Mhh”, kaže on, „beštija je pružila pipke”.
„Žao mi je”.

„Ne, kćeri, meni je žao. Žao mi je što ti nisam poslao telegram kad ti je majka umrla. I što nisam… što nisam želio da te vidim sve ove godine, što te nisam razumio. Imala si pravo na izbor… svako ima”.

„Nisi samo ti kriv, tata. Ni ja nisam shvatala. I ja sam na tebe bila ljuta”.
„Jesi li zato…?”

Posmatra malu srebrenu izdajicu. Zaštitnički sklapam prste oko nje.

„Ne zato, tata. To sam jednostavno ja.”
„Gdje si pokopala majku?”
„U njenom selu, o kojem je uvijek pričala…”
„Pored roditelja?”
„Da.”
„Mene pokopajte pored mojih.”
„O, tata, ne još.”

Tata se smiješi i ja se smiješim i nekako vjerujem, koliko god to suludo zvučalo, da će živjeti, da će još postojati. Barem neko vrijeme. Neko zajedničko vrijeme.

„Kako ti kažeš, Majdo… Majo…”

Steže mi ruku. Smiješimo se. Rat je prestao.