Majka je povazdan nešto iz sebe čupala. Sijede dlake s glave, crne dlake s brade, obrve je čupala i crne i sijede, pincetom od stopala do bedara, svaku dlaku, jednu po jednu. Pod nosom, pod pazuhom, na grudima. Čupala je zanoktice, uvlačila škare duboko u prostor između nokta i mesa. Kolovoz je bio, moj sedamnaesti kolovoz u životu, već sam nešto o kolovozima znala, bili su vrući, ne toliko ni vrući koliko je neka sparina, to se u kolovozu govorilo. Gledalo se ujutro prema Bosni, dižu li se kule od oblaka i hoće li po podne prijeći Cetinu pa da i nas luda sreća pogodi i zalije vrtove da vodu ne trošimo. Majka se hvatala hlada, ona, škarice, pinceta i ogledalce da nekako tu omaru prevari. Susretale smo se po dvorištu, svaka po svome hladu, naganjale sjenke kuće i stabala, gazile suhu travu i vapile za daškom vjetra.
„A Bože ima li te, daj arije, daj malo arije”, govorila je majka, al nije pogled prema nebu dizala nego je vrebala kakvu dlaku, zatezala kožu, okretala nogu, krivila glavu.
„Aha, evo te! Jesi se mislila sakrit! A nećeš, ne!”, pa bi krenula pincetom u napad, zahvatila, trznula, prinijela je očima.
Svaku je dlaku, prije nego li je otpuhne s pincete na tlo, posljednji put pogledala da slučajno nije u njoj ostao korijen. Mene je bilo sram. Nikoga oko kuće osim nas dvije nije bilo, a mene je isto bilo sram. Tuđe majke su čitale, tuđe majke su plele, tuđe su majke išle na more. Tuđe je majke taj čovjek iz civilne zaštite drugačije zatekao u to kolovoško popodne da im preda plavu kovertu. Dva su muškarca u našoj kući bila, bio je otac i bio je brat. Tih dana, kad se govorilo da neće biti rata, plave su se koverte muškarcima nosile, donosili ih ti ljudi iz civilne zaštite, predavali im važno i odlučno, skrivali se od žena i djece pa progovorili kad bi se uvjerili da ih ta nejač neće čuti. Potrčala sam pred njega, skrivajući majku od njegovog pogleda, a on pogleda još jednom na kovertu i izgovori moje ime, gledajući uokolo tko bi to mogao biti.
„Ja?!”, otrgnula sam mu je iz ruke da pročitam svoje ime, prezime i adresu.
„Ti?!”, skočila je sad i majka. „Šta ti?! Ko ste vi?”, pa uzela kovertu i vratila je čovjeku iz civilne zaštite.
A, ne, ne to je moje, to sam ja. To sam ja, državna prvakinja u natjecanju iz pružanja prve pomoći uzrasta od petnaest do osamnaest godina, to sam ja koja je u školskoj dvorani uspješno štapom od metle uklonila kabel koji je onesvijestio moju kolegicu koja još nije stasala za natjecanje, nego samo za glumiti nesvijest. To sam ja koja je i lutku do nje oživjela, pokazao se bio znak da je čovjek da bi disao, to sam ja koja je znala zabaciti glavu kako treba. Ona koja je trčala preko konferencijske sale primoštenskog hotela da uzme u kafiću leda, pošto joj je bila dodijeljena amputacija prstiju šake, ona koja je uspješno sanirala ranu od brašna i crvene boje, zaustavila krvarenje i prikupila četiri gumena prsta, ko zna s kakve lutke otkinuta, pa ih u vrećicu s ledom ubacila i predala žiriju skupa s unesrećenim. Ja sam to, neka mi je osamnaest tek za koji dan. Ja.
„Ma šta si ti, ulazi u kuću da ti ja pokažen šta si ti. Ona će meni da je ona ona, kupatilo oprat kako triba ne zna. Da je ona ona! Ma šta si ti ti, nemoj da ti ja pokažen šta si ti!”
Čovjek iz civilne zaštite obrisao je znoj, ostavio kovertu na zidić i otišao. Zraka je bilo sve manje. Puhali smo u kući, ona i otac za kuhinjskim stolom, ja u svojoj sobi.
„Dobro je”, rekla je kad je pala noć, a zrak se pomalo počeo uvlačiti u kuću, „ponovit ćeš to šta znaš iz prve pomoći”.
Zbijene jedna uz drugu, kao u školskoj klupi, sjedile smo Sanja i ja kao što i jesmo godinama zajedno sjedile u školskoj klupi, kao što smo i na ta silna natjecanja skupa išle, podvezivale lažne udove i uklanjale lažne kablove od struje. Dali su nam traku s crvenim križem da zavežemo iznad lakta, kad zatreba, ako zatreba i torbu prve pomoći. Kad zatreba i ako zatreba, govorili su, a vjerojatno neće, najčešće su civilne rane u ratu ogrebotine, posjekotine, razderotine, amputacije, prijelomi otvoreni i zatvoreni. Nagnječenja. Vi ćete, kažu, kad zatreba i ako zatreba, a vjerojatno neće, biti raspoređeni u civilna skloništa kojih je po gradu dosta. Ali vjerojatno neće.
„Asti sto, ja dobila atomsko sklonište. Šta si ti dobila?”, pitala me Sanja.
„I ja isto, i ja isto, čovječe, i ja sam isto atomsko sklonište dobila. Ludilo.”
I nitko drugi iz razreda nije dobio traku i torbu, atomsko sklonište da ne spominjemo.
„Ajme kad počne škola, bit ćemo glavne, bit ćemo face, jebate led. Mogle smo i u školu ove trake nosit, a šta, bit će i tamo potribe. Ajme kad nas vidi Filipović! A kad nas vidi Tonkica, aaaaa, umrit će na mistu jebate led, osim ako od nas ne zatraži pomoć, ahahahaha. Zamisli kad nas vidi Tonkica, ajmeee.”
Što je koja od nas dvije rekla ne zna se ni dan-danas, al nije nas vidio ni Filipović ni Tonkica pošto te godine škola nije počela. Traka i torbica stajale su na fotelji u mojoj sobi, na onom mjestu gdje je prije par mjeseci stajala školska torba, zadnji krik mode, gumena, crna, koja je ostavljala tragove gdje god bi je stavila, kao da sam kamion, a ne torbu, nosila u školu. Znači, zaustaviti krvarenje pritiskom na ranu ili podvezivanjem, sterilna gaza, zavoj, imobilizacija trokutom, paziti da se ne zaustavi cirkulacija u potpunosti. Ili recimo iskoristiti neke čvrste daske za imobilizaciju otvorenih i zatvorenih prijeloma, otvorene najprije tretirati kao rane. Kod sumnje na ozljedu kralježnice ne dirati ništa. Onesviještenog okrenuti na bok, izvaditi jezik. Utopliti. Ako bude i kad bude, a vjerojatno neće. A i toplo je još.
„Da ti nije palo na pamet, vraćaj se u kuću, da ti nije palo na pamet, Ivane, vrati je, vrati je, Ivane”, miješao se krik moje majke sa sirenom opće opasnosti, znakom da trebam zavezati bijelu traku s crvenim križem iznad lakta, tako da se vidi, tako da me neprijatelj ne cilja, torbu ukoso preko ramena tako da ne ispadne u trku i pretrčati brat bratu tri stotine metara do atomskog skloništa, tamo gdje ću ja, ja, ja koja sam dobila atomsko sklonište, sanirati najčešće civilne rane u ratu: ogrebotine, posjekotine, razderotine, amputacije, prijelome otvorene i zatvorene. Nagnječenja. Sanja i ja, a Tonkica nek se misli gdje će s onim svojim sisicama. Majka je potrčala za mnom, čupajući kosu šakama. Takve rane nismo obrađivali, ništa nam o takvim civilima nisu rekli. Sirene su utihnule. Zrak je utihnuo. Topoti prema skloništima se čuli. Zatvaranje prozora. Spuštanje roletna. Netko je u skloništu mojoj majci dodao deku. Bila je ružna, vojna, pucketala je sintetika, zaudarala ustajalo. Bilo je vruće, nikome uokolo nije trebala deka. Samo je moja majka drhtala, jednom rukom stiskala rubove deke na prsima, drugom držala mene. Ja sam gledala ima li netko ogrebotine, posjekotine, razderotine, amputacije, prijelome otvorene i zatvorene. Nagnječenja. Ne mogu se ja sad baviti tobom, majko. Gledala sam gdje je Sanja, gledala sam tko mi gleda majku, tko joj je to prišao, dao čašu vode, neku tabletu, koja je to žena koja joj je pogladila kosu. I zašto ona nema crveni križ poviše lakta?
„Da su prošli Maljkovo, govore.”
„Da su oko Peruče, kažu.”
„Da su eno i do Alebića kule došli, vratio se Petar maloprije poslat dicu u Split.”
„Da su stali, kažu, ne puca se više, govore.”
Pa su oni hrabriji izašli zapalit cigaretu, pa za njima drugi pa su se polako vraćali svojim kućama, treba večeru skuhati, treba u podrumu ležaj namjestiti, treba kakvu odjeću spremiti za svaki slučaj. Sve su majke iz skloništa odvele djecu, došla je od nekud vijest da večeras više neće pucat, da pregovori, da primirje. Prije nego je odvela svoje dijete, ona žena s tabletom dala mi je cijelu kutiju.
„Vodi mamu doma, nek se sutra javi doktorici. Večeras nek popije još jednu.”
Sutradan ujutro čula sam je kako hoda po kući, kako pere zube, kako mokri, klapala je suđem, vadila džezvu, zamirisala je kava. Sve je opet bilo na svom mjestu, sve, sve, osim njenih obrva. One su, jedna po jedna dlaka, čitavu noć kapale po umivaoniku.
Trenutak kad je meni počeo rat je zbirka priča koja nudi književne odgovore na pitanje o ličnom poimanju rata i ratnog stanja. Sačinjava je dvadeset sedam priča autorki i autora iz svih postjugoslovenskih država, od kojih je dvanaest odabrano na anonimnom konkursu. Urednici su Vladimir Arsenić i Ana Pejović, izdavač Forum ZFD Srbija. Portal slobode NOMAD predstavlja izbor od deset priča.