Države članice Ujedinjenih nacija izglasale su da se 11. juli proglasi Međunarodnim danom sjećanja na genocid u Srebrenici. U danima koji su slijedili 1995. više od osam hiljada muškaraca i dječaka Bošnjaka su ubijeni u genocidu. Ubile su ih sistemski snage bosanskih Srba, nakon što su mirovne snage koje su navodno štitile „zaštićenu zonu“ UN-a Srebrenicu u Istočnoj Bosni (formiranu Rezolucijom 819 Vijeća sigurnosti UN-a). Prijedlog Njemačke i Ruande (koje su sponzorirale još 34 države), država koje su imale istorijsko iskustvo genocida, prošao je uprkos žestokom lobiranju Srbije protiv rezolucije (tvrdili su da će staviti „kolektivnu krivnju“ na srpski narod). 84 su države članice glasale za proglašenje “Međunarodnog dana sjećanja na genocid u Srebrenici 1995. godine”. Bilo je još 19 glasova protiv i 68 uzdržanih[1]. Tri od pet stalnih članica Vijeća sigurnosti UN – Sjedinjene Države, Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske i Francuska su glasali za rezoluciju, dok su ostale dvije – Rusija i Kina glasale protiv. Mnogi predstavnici država koje su glasale protiv ili su bile uzdržane nisu dovodile u pitanje činjenicu da je u Srebrenici počinjen genocid. Štoviše, iz govora većine predstavnika država, moglo se zaključiti da su užasnuti onim što je uradila vojska bosanskih Srba u julu 1995. godine[2]. Po mojoj evidenciji osim Rusije i Srbije, niko nije doveo u pitanje genocid i haške presude. Razlozi za uzdržanost ili glasanje protiv nisu bili zbog tvrdnji vlasti Srbije o „proglašenju čitavog naroda genocidnim“. Razlozi koji su se navodili bili su: procedura, izostanak konsultacija u regionu, zabrinutost za budućnost pomirenja, drugi genocidi u svijetu (bivši i koji se odvijaju, spominjala se Gaza u tom ali i u drugim kontekstima).
Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je bio jedina osoba koja se smijala u sali Generalne skupštine UN-a u kojoj se diskutovalo o žrtvama genocida (uz smiješak je izgovorio „klanjam se žrtvama“ a to je ponovio i kad je govorio o zločinima „nekih naših sunarodnika“). U svom vrlo agresivnom govoru u UN-u je uvrijedio Njemačku i „velike zemlje“, omalovažio male države stavom da o rezoluciji ne glasaju po suverenosti već po podređenosti. Sama njemačka govornica je u prvoj rečenici svog obrazlaganja prijedloga rezolucije o Srebrenici objasnila da su Ujedinjene nacije osnovane zbog zločina nacističke Njemačke (što se zove katarza).
Nakon usvajanja Rezolucije, nije se mnogo promijenilo u javnom prostoru u Srbiji. Možemo li zamisliti nekog mladog njemačkog političara da javno kaže: „Ne znam je li u Holokaustu ubijeno dva ili šest miliona Jevreja, nije mi to bitno, kome je bitno nek ide u Jad Vašem da ih broji, ionako godišnje umre više ljudi od klimatskih promjena nego što je pobijeno u Holokaustu“. Naime, na N1 je početkom maja jedan mladi beogradski političar Savo Manojlović (možda i nesmotreno) izjavio da za dvije godine u Beogradu umre više ljudi od zagađenja nego što ih je ubijeno u Srebrenici. Isti političar je 2021 negirao genocid u Srebrenici uz pogrešne tvrdnje da ne može biti genocida jer su ubijani samo muškarci. Predsjednik stranke Sloboda i pravda Dragan Đilas, koji je ranije prihvatio da je u Srebrenici počinjen genocid, pozvao je Aleksandra Vučića da podnese ostavku. Bivši predsjednik Srbije Boris Tadić je na tviteru/x objavio da „Rezolucija o genocidu u Srebrenici jeste danas usvojena, ali odnos glasova u Generalnoj skupštini UN pokazuje da usvajanje ove rezolucije nema potreban legitimitet“. Ranije gospodinu Tadiću nije bio problem nedostatak legitimiteta zbog preglasavanja i izostanka odluke konsenzusom kad je Vuk Jeremić imenovan (ispred litvanskog ambasadora) za predsjednika Generalne skupštine UN.
MKSJ je sudio najvišim i najodgovornijim funkcionerima (prvi je Radislav Krstić osuđen za genocid, gdje je u predmetu Tužilac protiv Krstića, Apelaciono odjeljenje MKSJ presudilo da masakr muškog stanovništva enklave Srebrenica konstituiše genocid[3], zločin pod međunarodnim pravom), a za genocid je osudio samo počinioce iz Republike Srpske. U Srbiji ni jedna optužnica za genocid nije podignuta i nikome se nije sudilo pred srbijanskim sudovima za to krivično djelo. Ono što je u Srebrenici učinjeno u julu 1995. godine najavljivano je još 1992, kroz dva dokumenta. Skupština Srpske Republike BiH na 14. sjednici održanoj 16. maja 1992. usvaja šest strateških ciljeva srpskog naroda. Strateški cilj broj 3 nalaže eliminisanje rijeke “Drine kao granice koja razdvaja srpske države” – Republiku Srbiju i Republiku Srpsku. General Ratko Mladić, komandant Glavnog štaba Vojske Republike Srpske (VRS), 19. novembra 1992. potpisuje Direktivu broj 4 kojom definiše način ostvarenja trećeg strateškog cilja: “Neprijatelju nanositi što veće gubitke i prisiliti ga da sa muslimanskim stanovništvom napusti prostore Birača, Žepe i Goražda” u Istočnoj Bosni. U cilju da ostvari strateški cilj broj 3 iz Direktive broj 4, desetine hiljada stanovnika etnički očišćenih muslimanskih nasilja u dolini rijeke Drine nalazi utočište u enklavama Srebrenica, Žepa i Goražde. Savjet bezbjednosti UN 16. aprila 1993. usvaja (već pomenutu) Rezoluciju 819 kojom Srebrenicu proglašava prvom “zaštićenom zonom” u Bosni i Hercegovini, budući da se u Srebrenici tada već moglo govoriti o humanitarnoj katastrofi (utočište našlo oko 40.000 izbjeglica). Predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić 8. marta 1995. potpisuje Direktivu broj 7 kojom nalaže “stvaranje uslova totalne nesigurnosti, nepodnošljivosti i besperspektivnosti daljnjeg opstanka i života mještana u Srebrenici i Žepi.” Komandant Drinskog korpusa VRS izdaje 6. jula 1995. naređenje za operaciju “Krivaja ’95” što je kodno ime za napad na Srebrenicu. Ozbiljan otpor Armije BiH i Holandskog bataljona u enklavi je izostao, a nije bilo ni djelovanja NATO avijacije iz vazduha, Mladićeve snage su 10. jula došle blizu Srebrenice i više im ništa nije sprečavalo ulazak u nebranjenu “zaštićenu zonu”. Trupe pod komandom sada već presuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića su odvojile muškarce i dječake od njihovih žena i majki, sestara i kćeri. Većina nikada više nije viđena živa. Tokom narednih mjeseci, u nastojanju da prikriju razmjere masakra, snage bosanskih Srba iskopali su masovne grobnice svojih žrtava. Zatim su posmrtne ostatke rasuli po više lokacija (tijela žrtava su nađena na 570 lokaliteta u državi). Kao rezultat toga, dijelovi tijela su bili raspršeni, što je otežavalo identifikaciju. Neki rođaci decenijama čekaju da sahrane članove porodice. 29 godina kasnije, većina porodica uspjela je sahraniti barem neke posmrtne ostatke na groblju u Potočarima. Međunarodna komisija za nestale osobe uvela je DNK tehnologiju kako bi pomogla u identifikaciji žrtava. Izdala je saopštenje u kojem pohvaljuje rezoluciju UN-a. “Ova svečana odluka predstavlja značajnu prekretnicu u odavanju sjećanja na žrtve i preživjele genocida u Srebrenici”, piše i dodaje da će dan sjećanja djelovati kao “potresan podsjetnik na trajni uticaj genocida na pojedince, porodice i zajednice”. Iz ovog perioda datira i izjava Aleksandra Vučića, tada političara Srpske radikalne stranke, koji je u Narodnoj skupštini Srbije 20. maja 1995. izjavio: „Ubijte jednog Srbina, mi ćemo stotinu muslimana“ (ovakve izjave u potpunosti korespondiraju sa genocidnom namjerom). On je 2007. godine imenom ratnog zločinca Ratka Mladića prelijepio oznaku Bulevara Zorana Đinđića. Aleksandar Vučić je u svom političkom djelovanju, dakle: poticao na genocid, promovisao genocid i veličao počinioce i negirao ga (posljednja faza izvršenja genocida).
Države svijeta neće morati ratifikovati ovu Rezoluciju, jer to nije modus rada Ujedinjenih nacija. S druge strane, političkog pritiska će svakako biti ukoliko bude ponašanja suprotno rezolucijama Ujedinjenih nacija. Svakako da se može desiti kriminalizacija negacionizma i onda bi oni koji negiraju genocid potpali pod jurisdikciju države koja je propisala takvo krivično djelo (zavisno i od pravila za rješavanja konflikta jurisdikcije u Međunarodnom javnom pravu). Međutim, političari iz Srbije i Republike Srpske ne spore da se krivično djelo, zločin u Srebrenici desio. Samo što ne dozvoljavaju da se zove genocid već „strašan zločin“ (ovakvog međunarodnog krivičnog djela nema – osnovni zločini prema međunarodnom pravu su genocid, ratni zločini, zločini protiv čovječnosti i zločin agresije) tj. spore njegovu pravnu prirodu. Srbiju Bosna i Hercegovina više ne može tužiti pred Međunarodnim sudom pravde jer je to res iudicata (protekao objektivni rok od 10 godina od dana presude, a takođe nije bilo novih činjenica – i Karadžić i Mladić su osuđeni za genocid samo u Srebrenici). Da to nije slučaj, zbog načina donošenja odluka u BiH, mogla bi druga država da podnese tužbu protiv Srbije za genocid, kao što je Južna Afrika npr. krajem prošle godine tužila Izrael za genocid u Gazi ili prije toga Gambija je takođe tužila Mijanmar (nije presedan već je radnja zasnovana na Statutu MSP) ali nije bilo došlo do zastare pokretanja postupka. Isto tako, bilo koja država svijeta može tužiti Srbiju za genocid, etničko čišćenje i kršenje običaja rata na Kosovu. Mišljenja sam da, iako nije utvrđen u presudama Međunarodnog tribunala za bivšu Jugoslaviju, to ne znači da se Srbija za utvrđivanje da li se desio genocid nad Albancima na Kosovu ne može naći pred Međunarodnim sudom pravde. Ukoliko Međunarodni sud pravde bude preuzimao utvrđene činjenice od MKSJ, neće biti presuđen ni pred tim međunarodnim forumom. Ovo sve je moguće iako je UN sud (ne MSP već lokalni sud u Prištini pod UNMIK-om) je presudio već da nije bilo genocida na Kosovu.
Iako svi organi UN-a mogu donositi Rezolucije, u praksi to najčešće rade Generalna skupština i Vijeće sigurnosti. Rezolucije Generalne skupštine UN-a nisu obavezujuće za države članice (interne rezolucije mogu biti obavezujuće npr. za rad Generalne skupštine u pogledu budžetskih ili proceduralnih pitanja ili instrukcija nižim tijelima UN-a), rezolucije Vijeća sigurnosti jesu (donesene pod Poglavljem VII Povelje[4]). Web stranica UN opisuje rezolucije Generalne skupštine kao izražavanja stavova država članica i kao pravno neobavezujuće za države članice. Članovi 10. i 14. Povelje UN-a odnose se na rezolucije Generalne skupštine kao na “preporuke”; Međunarodni sud pravde više je puta naglašavao upravo takvu prirodu rezolucija Generalne skupštine. S druge strane, najmoćnije države svijeta, po potrebi znaju selektivno primjenjivati obje vrste i pozivati se na njih (tipičan primjer je Rezolucija Vijeća sigurnosti 1244 u kojoj se na tri mjesta jamči suverenitet Srbije nad Kosovom).
Genocid nad Srbima je počinjen u NDH (zla sudbina Srba 1941-1945. u potpunosti korespondira sa teorijskim konstruktom ali i kasnijim determinisanjem ovog međunarodnog krivičnog djela), ali nije sudski utvrđen. Aleksandar Vučić je u javnost iznio plan da će se tražiti donošenje rezolucije i o Jasenovcu, što neće moći proći jer taj genocid nije sudski utvrđen (za razliku od srebreničkog), a i definicija genocida iz Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida nije stupila na snagu kada su zločini genocida nad Srbima u NDH dešavali (usvojena 1948., stupila na snagu 1951). Srbija je imala šansu da zločine u „Oluji“ podvede pod genocid (a Gotovina i ostali trebali su biti osuđeni, uzmimo samo za primjer Brijunske transkripte gdje Franjo Tuđman govori da Srbi trebaju nestati na ovom prostoru a tome se niko ne protivi). Do sada je od država regiona samo Srbija proglašena od strane Međunarodnog suda pravde 2007. godine da nije spriječila genocid u Srebrenici (MSP je 1993. naredio Srbiji/SR Jugoslaviji da mora preduzeti sve mjere da spriječi genocid). Takođe su bile dvije tužbe za genocid, Hrvatska protiv Srbije i Srbija protiv Hrvatske i obje su odbačene (dana 3. februara 2015. Međunarodni sud pravde presudio je da ni Srbija ni Hrvatska nisu predložile dovoljno dokaza da je bilo koja strana počinila genocid, čime su oba slučaja odbačena). Za odbacivanje srbijanske tužbe bilo je svih 15 sudija, uključujući i ad hoc sudiju iz Srbije Milenka Kreću, a za odbacivanje hrvatske tužbe bilo je 13 sudija (ad hoc sudija iz Hrvatske Budislav Vukas je bio protiv). Javnost u Srbiji je stoga opravdano nezadovoljna jer zločini počinjeni nad srpskim narodom nisu bili ocjenjivani od domaćih i međunarodnih sudova. Drugi vid zločina koji se desio nad stanovništvom Srbije su bili ratni zločini počinjeni u NATO bombardovanju. NATO nije reagovao kada je Milošević pomagao u kršenju ljudska prava po regiji ali je zato započeo napad na Srbiju nakon što je on to isto radio u vlastitoj državi, na Kosovu (za šta NATO nije imao mandat). Iako Povelja UN-a zabranjuje upotrebu sile osim u slučaju odluke Vijeća sigurnosti prema Poglavlju VII. (Kina i Rusija su stavile veto), ili samoodbranu od oružanog napada (niti jedno od toga nije bilo prisutno u ovom slučaju), NATO je pokrenuo kampanju vazdušnih napada na Srbiju, navodeći da je riječ o „humanitarnoj intervenciji“ (očigledno su smatrali da se ona može izvesti neautorizovano). Wesley Clark npr. nikada nije optužen pred MKSJ, iako je taj međunarodni sud bio nadležan za ratne zločine počinjene na tlu bivše Jugoslavije. 2004. je SR Jugoslavija na Međunarodnom sudu pravde zbog „nezakonite upotrebe sile“ i kršenja Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida tužila osam članica NATO-a. Međunarodni sud pravde se oglasio nenadležnim jer Srbija nije bila članica UN-a i Međunarodnog suda pravde kao jednog od šest organa UN-a, ali ni potpisnica Konvencije na koju se SRJ u tužbi pozivala.
Aleksandar Vučić je obmanjivao javnost u Srbiji o posljedicama rezolucije o genocidu u Srebrenici. Niti je rezolucija pravni osnov za reviziju presude MSP od 27. februar 2007. u predmetu Bosna i Hercegovina protiv Srbije i Crne Gore, zbog povrede Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida (zbog proteka objektivnog roka od 10 godina od dana presude), niti je rezolucija pravni osnov za naknadu ratne štete (presuda od 2007. je odbila nametnuti obavezu naknade štete Srbiji žrtavama srebreničkog genocida). Rezolucija nije ni pravni osnov za ukidanje Republike Srpske. U članu X Ustava Bosne i Hercegovine propisano je da se Ustav mijenja djelimično ili potpuno u Parlamentarnoj skupštini BiH. Normativno je moguće ukinuti entitete na osnovu tog člana i umjesto federalnog državnog uređenja uvesti unitarno. Ali, to ne bi moglo na osnovu člana X bez saglasnosti predstavnika iz Republike Srpske koji su do sada više puta koristili mehanizam tzv. „entitetskog glasanja“ da zaustave neku odluku za koju su smatrali da nije u korist Republike Srpske.
Rezolucija jednostavno omogućava da se obilježava svake godine 11. juli kao dan sjećanja i komemoracije na zločin u Srebrenici. Srbi nisu proglašeni genocidnim (Rezolucija jasno navodi imena i prezimena osuđenih za genocid u Srebrenici), kao što niti jedan narod to ne može biti.
Narodi ni na koji način ne mogu biti krivično odgovorni za međunarodna krivična djela, ne mogu ni države iako se protiv država može voditi parnični postupak, ali ne i krivični. Region je bio jedinstven kada je riječ o rezoluciji što navodi da se polako sliježe pisanje historije (koristeći sudski utvrđene činjenice) u ovom kontekstu. Bilo bi bolje za pomirenje, balansiranje mira i zbližavanje naroda i ljudi da se i Srbija pridružila rezoluciji i tako ujedinila region po ovom pitanju. Narušavanje odnosa u regionu mogu izvesti samo konstantni negatori genocida, a neki od njih su i bili dio vlasti u Srbiji te huškali na genocid (predsjednik Srbije). Predsjednik Republike Srpske, koji je svojevremeno govorio da je bio genocid u Srebrenici pa ga nakon toga često negirao iako je takvo nešto kriminalizovano u BiH (produženo krivično djelo?). Epilog ovog svega od strane Dodika je bilo: revidiranje stava o secesiji (koju je spominjao punih 18 godina od maja 2006. pa nikada nije ni pokušao), gdje sada traži „mirnu disoluciju“ (takođe jedan od šest načina teritorijalnih promjena u međunarodnom pravu); povlačenje zakona o stranim agentima i juče održani Sverpski sabor (vrlo slabo posjećen – partijski funkcioneri iz vlasti Srbije i Republike Srpske su mu prisustvovali). Iz ovoga se ipak ne mogu izvesti jednoznačni zaključci niti utvrditi da li većina građana Srbije podržava ovakvu politiku koju vodi predsjednik Srbije i SNS. Na žalost, u manjini su oni koji kritikuju nacionalizam, šovinizam, mitologije, laži i obmane, ali takvi su patriote i brinu se za interese Srbije. Na kraju krajeva i Narodna skupština Srbije je već donijela Rezoluciju o zločinima u Srebrenici koja je povezana sa presudom MSP.
[1] Član 18. UN Povelje i članovi 82-95 Pravila procedure tiču se glasanja u Generalnoj skupštini. Prema ovim odredbama, Svaki član Generalne skupštine ima jedan glas. Odluke Generalne skupštine o važnim pitanjima donose se dvotrećinskom većinom članova koji su prisutni i glasaju. Ova pitanja uključuju: preporuke u pogledu održavanja međunarodnog mira i sigurnosti, izbor nestalnih članova Vijeća sigurnosti, izbor članova Ekonomskog i socijalnog vijeća, izbor članova Starateljskog vijeća. u skladu sa stavom 1. (c) člana 86., primanje novih članova u Ujedinjene narode, suspenzija prava i privilegija članstva, isključenje članova, pitanja koja se odnose na rad sustava skrbništva i budžetska pitanja. Odluke o ostalim pitanjima (kakvo je bilo i usvajanje Rezolucije A/78/L.67/Rev.1), uključujući određivanje dodatnih kategorija pitanja o kojima se odlučuje dvotrećinskom većinom, donose se većinom članova koji su prisutni i glasaju.
[2] Predstavnik UAE-a je tako na sjednici Generalne skupštine govorio o „strašnim slikama iz masovnih grobnica” i srebreničkoj djevojčici „ubijenoj i prije nego što je dobila ime”.
[3] Tužilac protiv Krstića, presuda Apelacionog odjeljenja, MKSJ, 19.4.2004, para 37.
[4] Član 25. Povelje UN-a.
* za sve poveznice u tekstu očitovanje 9. 6.2024.