Trlin: Okupacija, aparthejd i palestinsko pitanje

Vrlo važno Savjetodavno mišljenje Međunarodnog suda pravde objavljeno je 19. jula, o pravnim posljedicama koje proizlaze iz politike i prakse Izraela na okupiranom palestinskom teritoriju, uključujući istočni Jeruzalem, potvrdilo je sve o čemu Palestinci već generacijama govore – da su ilegalne sve politike Izraela koje se tiču naseljavanja, rušenja i protjerivanja.

Prvo, Sud je utvrdio da ima nadležnost za davanje traženog savjetodavnog mišljenja te je takođe odlučio dati mišljenje (jer ne postoje uvjerljivi razlozi da to ne učini). Po ovom Savjetodavnom mišljenju, Izrael je: država aparthejda koja je okupirala Gazu i nezakonito pripojila Zapadnu obalu, kršeći pravo na samoodređenje. S obzirom na to, mora: okončati okupaciju, te u potpunosti popraviti stanje/kompenzirati Palestince, uključujući pravo na povratak i demontažu naselja. Sve države i UN moraju sarađivati ​​kako bi se okončalo ilegalno prisustvo Izraela. Glasovi su se kretali od 11-4 do 14-1 za određene tačke.

Izrael je dakle kršio velik broj međunarodnih normi. Sud je našao da je Izrael nastavio biti okupirajuća sila u Gazi kontinuirano poslije 2005., a posebno nakon 7. oktobra 2023. Prije nego što je odgovorio na pitanja koja su mu postavljena, Sud je iznio značajna opažanja da su Zapadna obala, Istočni Jeruzalem i Pojas Gaze dijelovi iste teritorijalne jedinice; te da Izrael ostaje vezan zakonom o okupaciji u odnosu na Gazu čak i nakon jednostranog povlačenja s tog teritorija 2005. godine. Najdramatičniji od brojnih važnih zaključaka Suda bio je da je stalna prisutnost države Izrael na Okupiranom palestinskom teritoriju ilegalna. To se zasniva na nalazu da produžena izraelska okupacija palestinske teritorije podrazumijeva kršenje zabrane sticanja teritorije silom i prava palestinskog naroda na samoodređenje.

S tim u vezi, Sud je utvrdio da Izrael ima obavezu da:

(a)  okonča svoje ilegalno prisustvo na Okupiranom palestinskom teritoriju što je prije moguće;
(b) odmah prekine sve aktivnosti novih naselja;
(c) evakuira sve doseljenike;
(d) nadoknadi štetu nanesenu svim fizičkim ili pravnim licima na Okupiranom palestinskom teritoriju.

Sud je nadalje utvrdio da treće države i međunarodne organizacije, uključujući UN, imaju obavezu ne priznati kao pravno dopuštenu situaciju koja proizlazi iz ilegalnog prisustva Izraela na Okupiranom palestinskom teritoriju, te ne pružati pomoć ili pomoć u održavanju situacije koja je time stvorena. Štaviše, UN, a posebno Generalna skupština, koja je zatražila mišljenje, i Savjet sigurnosti, trebali bi razmotriti precizne modalitete i daljnje radnje potrebne da se što je moguće prije okonča ilegalno prisustvo države Izrael na Okupiranom palestinskom teritoriju. Važno je da su Generalna skupština i Savjet sigurnosti ravnopravni, s obzirom na zloupotrebu veta od strane stalnih članova.

Usput je Sud utvrdio sljedeće:

  1. Režim sveobuhvatnih ograničenja koji je Izrael nametnuo Palestincima na Okupiranom palestinskom teritoriju predstavlja sistemsku diskriminaciju i kršenje zabrane aparthejda.
  2. Izrael je ilegalno anektirao dijelove Okupiranog palestinskog teritorija
  3. Izrael je prekršio svoje obaveze u pogledu prirodnih resursa na Okupiranom palestinskom teritoriju
  4. Projekt izraelskog naseljavanja je ilegalan, između ostalog, jer krši zabranu preseljenja državljana okupacijske sile na okupiranu teritoriju
  5. Izrael je odgovoran za prisilno premještanje Palestinaca kršenjem Četvrte ženevske konvencije

Međunarodno pravo ljudskih prava primjenjuje se uz Međunarodno humanitarno pravo tokom okupacije i oružanog sukoba (i van teritorija države). Sporazum iz Osla mora se tumačiti u svjetlu Ženevskih konvencija, odnosno ne mogu se umanjiti prava Palestinaca prema međunarodnom pravu. Ovo je vrlo važno i za Međunarodni krivični sud. Ovo je bila i kritika političkih pozicija Izraela i SAD-a u pogledu uticaja sporazuma iz Osla.

Trajanje okupacije ne mijenja njen pravni karakter. Legalnost vojne kontrole ovisi o drugim pravilima, npr. zabranjeno osvajanje teritorije silom, postoje mehanizmi za uživanje prava na samoodređenje. Iskorištavanje vode itd. Prema Savjetodavnom mišljenju, Izrael krši palestinsko pravo na stalni suverenitet nad prirodnim resursima. Primjena izraelskog zakona na Istočni Jeruzalem i Zapadnu obalu krši Haške i Ženevske konvencije. Rušenje kuća, oduzimanje zemlje predstavlja prisilno premještanje, ne ostavljajući civilnom stanovništvu drugog izbora nego da ode. Utvrđen je i neuspjeh da se spriječi ili kazni nasilje doseljenika, kao i prekomjerna policijska sila. Paragrafi 223-229 Savjetodavnog mišljenja odredili su i da Izrael provodi aparthejd. Jedini sudija koji se osvrnuo na ovo u svom izdvojenom mišljenju bio je sudija Nawaf Salam (ujedno i Predsjednik suda), kako bi pojasnio da se stajalište Suda treba tumačiti kao da se izjavljuje da je Izrael doista počinio aparthejd.

Priznavanje palestinskog prava na povratak možda najviše iznenađuje u ovom Savjetodavnom mišljenju. Mišljenje o Palestinskom zidu bilo je prilično ograničeno u svom djelokrugu, a s još dva relevantna neriješena slučaja (slučaj Južnoafričkog postupka za genocid protiv Izraela i slučaj Nikaragve protiv Njemačke zbog opskrbljavanja i pomoći Izraelu), Sud jasno iznosi svoj stav o ukupnosti odgovornosti i praksi. To što je odbio zaglibiti u utvrđivanju koje su konkretne činjenice predstavljale povredu a koje su mogle biti opravdane, bio je razuman potez Suda i sugerira da činjenica da postoje pojedinačni slučajevi koji bi mogli biti izuzeci od pravila ne čini cijelu situaciju legalnom.

Postavlja se pitanje da li se ovo Savjetodavno mišljenje može implementirati. Ovaj slučaj nikada nije trebao biti reakcija na dešavanja u Gazi od početka oktobra prošle godine. Započeo je u 2023. kao dio širih napora da se pravo iskoristi u odbrani palestinskih prava i da se pomogne Palestincima da iskoriste mogućnosti koje su im na raspolaganju.

Međunarodni sud pravde, najviši sud za međunarodno pravo, u biti je potvrdio da je Izrael država aparthejda, da mora demontirati sva naselja i da mora dopustiti povratak onih Palestinaca koje je raselio. Samo to je ogromno, ali ne zbog onoga što danas može postići. Sve su to bile teme za “buduće pregovore”. Ako je status quo ilegalan i krši pravila jus cogens, onda to mijenja uticaj koji se može primijeniti da se ovaj status quo pretvori u trajnu situaciju. Time se jačaju palestinske i slabe pozicije Izraela. Ovaj se slučaj mora gledati u puno širem kontekstu, vraćajući se decenijama unatrag kada Palestina nije bila priznata a danas je UN-ova država promatrač s predmetima pred Međunarodnim sudom pravde i Međunarodnim krivičnim sudom. Postepeni napredak je bitan. Da ne spominjemo, naravno, moć diskursa. Pravo nije neka vrsta nedodirljivog monolita koji razlikuje dobro od zla, a  raste i pada zavisno od povjerenja ljudi u moć prava. Ako je zadani narativ bio da postoji „država, jedina demokratija u regiji sa najmoralnijom vojskom na svijetu koja se bori protiv naroda svedenog na orijentalistički teroristički kliše“, to pravo prožima određenim sadržajem. Međutim, kada samo pravo kaže da ovo nije demokratija, već država aparthejda koja čini nepravdu prema narodu čija se prava sistemski krše i diskriminišu, snaga konkurentske hegemonističke interpretacije nestaje. Ne smiju se zanemariti snažne autoritativne izjave u oblikovanju svjetskog poretka. Pogotovo kad se svjetski poredak već tako temeljno mijenja. Živimo u svijetu u kojem Južnoafrička Republika može tužiti Izrael pred Međunarodnim sudom pravde – to se nije moglo dogoditi nekoliko decenija ranije. Dakle, ne samo da se ne bi trebalo zanemariti kako funkcioniše unutrašnja mehanika pravnih sistema, već bi se takođe trebalo procijeniti kako ovo „novo“ pravo mogu koristiti novi akteri na nove načine koji još nisu isprobani. Sve u svemu, sutra će biti vrlo slično današnjem – ali neće biti baš kao danas. Ovo Savjetodavno mišljenja će imati pravne posljedice, ali i političke, gdje je očekivano da će podrška Izraelu na Zapadu još više opasti.

Davor Trlin