Djeca umiru ispred tamnih stakala naočala

Sunce u cekeru mirisalo je na neotpakovanu kartonsku ambalažu. U njegovom društvu preznojava se svježe voće i povrće savladano samrtničkom groznicom. Vjerojatno večeras crvene rotkvice okončavaju život zajedno sa mrkvom i divljom rižom nagrižene zdravom želudačnom kiselinom.

Kupio sam sreću sa spiska i njene intimne usluge. Potvrdu o uplati preko Western Uniona presavio sam na dva dijela. Kad sam nabavio neophodne potrepštine, proradila je moja savjest ko motor frižidera. Zazujala je nenadano u zatvorenom prostoru, čisteći svoje prljave nožice. Uz kapućino pokušavam ublažiti posljedice humanitarnih katastrofa nedeljom prijepodne. Naravno, ne želim da ispunjavam svakodnevne hirove potomcima menadžera humanitarnih organizacija. I hranim čitav jedan administrativan aparat na samom kraju lanca ishrane koji dovodi do očitih patoloških promjena u mome tkivu.

Moje dobročinstvo živi u miru sa lavežom pasa skitnica pored kontejnera koji još uvijek postoje na mjestima gdje nema navike prerade i izrade novih proizvoda iz iskorištenih stvari. I moje dobro dolazi nakon svega ostalog. Nakon cipela sa anatomskim uloškom, usisivača na vodu, teleće krmenadle i skupog escajga. Ne vjerujem u nebeski sud. I ko takav imam mišljenje o svemu. Miran sam u srcu. I već par dana razmatram mogućnost da uplatim donaciju UNICEF-u, jer ni jedno dijete nema pravo da umre od gladi.

Eldin Eminović


Duraković: Šta sa čudima
Šenoa: Budi svoj!
RegionElle: Tena Lončarević