New age

Početak je zgodan ko violinski ključ. Veliki kremen je zapalio plin iz originalnog nebeskog zippo upaljača. Prasak se čuo daleko u dosadnom ničemu. Milione godina nakon toga zatekao sam na istom tom mjestu gomilu znanja koje se uhvatilo za mene ko kamenac za grijač bojlera. Izbor je jednostavan i ljut ko senf. Buđave istine vrijede u zapuštenim toaletima nevladinih udruženja. A ja sam ostao nepismen, jer sam po časopisu sa ukrštenim riječima prosuo sok od paradajza na plastičnoj ležaljci kraj bazena u istambulskom hotelu sa pet zvjezdica. Ne poduzimam ništa. I ne očekujem da drugi nešto poduzmu.

Ukusan dizajn enterijera stana zajedno sa mojom egzistencijom pridržavaju moje njegovane ruke. Nekad sam vjerovao u nebesku trpezu serviranu ko švedski sto. Vjerovao sam u stvaranje jedne religije koja će uzeti najbolje iz svih ostalih. Učiniti me jednim među jednakima. Sasvim neprimjetno ova vjera je prešla u spiritualizam. A on se završio sa par iskruženih savjeta iz časopisa o meditaciji i zdravlju. Istovremeno, moj socijalni život je dospio u ćorsokak, jer nisam imao vremena za druge. I ne žalim. Ljeti su verande krcate prorocima koji pripovijedaju vraćanje sebi. Preostale krhotine njihovih staklenih pogleda besmisleno su rasute po komšiluku, a njihov staklorezac uzima tačnu mjeru nevidljivim šnajderskim metrom. I uvijek kasni.

Ja neću da se borim protiv sebe. Sklapam oči. Prekrivam uši. Uvlačim jezik. Otpor je besmislen, jer je razum gomile prirodniji od pčelinjeg meda. I čupava umjetnost je završila na sintetičkim drogama. Za njom ostaje težak zadah u haustorima. Upiru prstom u nju ko u olujni oblak na nebu, jer nije ništa napravila od svog postojanja. Njeno sjećanje se prosipa ko promućkana konzerva kole. Umjetnost je loše društvo. Zadnji ološ u kožnim hlačama. Ja hoću tri puta sedmično da liznem sol, popijem tekilu i posisam limun. Moj život nije polovni književni klasik sa broširanim uvezom iz antikvarnice koji ima smisla dva koraka ispred glasačke kutije.

Eldin Eminović


Zubčević: Muke po uredniku
Ladin: Bože sve kako si rekao
Baudelaire: Albatros