Oprosti mi, Branimire

Svakodnevica ima osmijeh od gume. I mene proganjaju moji razmaženi vragovi. Čekao sam da noć legne na leđa i da je tek onda počešem po stomaku. Kad se napokon žaba u mojim njedrima pretvorila u princezu, zapalio sam mirisni štapić od lavande. I ti si opet navratio.

Tvoja muzika je neophodna u unajmljenom stanu ko šampon protiv peruti. Nekad nisam doživljavao snimljenu TDK kasetu ko krunski dokaz u tvom predmetu. Pravda je okrenula leđa, navlačeći pidžamu sa sličicama bambija. Spustio sam pogled da ne ugazim u pseći izmet. Koliko puta si mi došapnuo stih kad me izdaju riječi u tami sobe? Tvoje pjesme su karamele sa ukusom lješnjaka. U vrijeme dugačkih redova zbog socijalne distance istresam prašinu iz persijskog ćilima na palubu Nojeve barke. Gledam u retrovizor, jer uglavnom pretičem zaprežna vozila na lokalnim putevima.

Jednom davno opljačkao sam tebe. Jesam. Ispred studentskog kulturnog centra. Gomila ljudi bez pameti tiskala se oko kartonskih štandova. Preprodavac je bio nervozan. Gleda niz ulicu. Ja pružam novac. Slijedim njegov pogled, na čijem začelju nema patrole komunalne policije. U džep stavljam Bermudski trougao i enciklopediju u tri toma napečene na Sony CD. Oprosti mi, Branimire. Moj osmijeh se bespravno prošetao u crvenim starkama po filigranskim pločnicima. Vjerovao sam ti tada, a vjera nije plast sjena da plane. Vjerovao sam ti tada, a ti sada vjeruj meni! Žao mi je, Branimire. Žao mi je što su ugasili svjetlo negdje duboko u meni i kristalni luster prodali na buvljoj pijaci budzašto.

Eldin Eminović