Krajem lipnja Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske (SABA RH) objavio je knjigu Katarine Banić “Između ustaša i partizana: Zagreb 1941. – 1945.” Riječ je o istraživanju percepcije ustaškog režima u Zagrebu koje je autorica pod mentorstvom profesora Ive Goldsteina provela za potrebe diplomskog rada.
“Događaji u Zagrebu prilikom dolaska osvajača bit će najtamnija ljaga u tvojoj povijesti, hrvatski narode” iz letka Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije upućenog narodima Jugoslavije 15. travnja 1941. povodom proglašenja Nezavisne Države Hrvatske (NDH). Već te riječi upućuju na zaključak kako su građani Zagreba ustašku vlast i dolazak Nijemaca jednoglasno prihvatili. Arhivske snimke iz prvih minuta filma ‘Dnevnik Diane Budisavljević’ ukazuju na isto. Dok Trgom bana Josipa Jelačića prolaze tenkovi i vojnici Vermahta, Zagrepčani u deliriju slave. Završne scene filma prikazuju istu sliku, građane koji u jednakom raspoloženju dočekuju snage Jugoslavenske armije (JA)”, stoji u uvodu knjige, a autorica potom postavlja tezu kako su “u povodu proglašenja NDH-a i dolaska Nijemaca Zagrepčani u određenoj mjeri reagirali neujednačeno te da je razina podrške stanovništva varirala ovisno o specifičnim materijalnim i političkim faktorima tijekom Drugog svjetskog rata”.
Da bi izvela zaključke Banić je provela mikrohistorijsku analizu 46 memoara i svjedočanstava ljudi koji su bar neko vrijeme boravili u glavnom gradu u vrijeme Drugog svjetskog rata. Centralni dio knjige govori o prilikama u Zagrebu za vrijeme NDH, od uspostavljanja ustaške vlasti, njemačkog gospodarenja i nametanja pravila u gradu, rekvizicije i pljačke koju su provodili, kao i razočaranjem građana Rimskim ugovorima kojima je Pavelić predao Dalmaciju Italiji. Gradom je već 1941. zavladala loša gospodarska situacija, hrane nije bilo dovoljno, a skupoća i nezaposlenost tištali su stanovnike Zagreba.
O tome kolika je bila inflacija govori podatak da su cijene u ožujku 1944. u odnosu na kolovoz 1939. bile više za 1.650 posto, a potom su nastavile rasti u još bržem tempu. Uz teške prilike građani su bili izloženi teroru i represiji režima zbog uvođenja rasnih zakona, iseljavanja, likvidacija i odvođenjima Srba, Židova, Roma, Muslimana i komunista, među ostalima, u Jasenovac. No ova knjiga govori i o otporu, djelovanju ilegalaca i partizana u i oko grada.
Završna poglavlja posvećena su kraju rata i slomu NDH, bijegu okupatora i kvislinga, odnosno oslobođenju Zagreba i ulasku partizana koje su Zagrepčani masovno i srdačno dočekali.
– Iako se percepcija i podrška Zagrepčana prema ustaškom režimu mijenjala u skladu s okolnostima te se u tom smislu uklapa u širi europski kontekst, smatram da se na temelju provedene mikrohistorijske analize memoara i sjećanja mnogobrojnih građana može zaključiti da je Zagreb, uglavnom od samog početka rata, bio antifašistički i antiustaški nastrojen. Mnogi koji su šutjeli, nisu podržavali režim, no kako nam je jako važno bilo ponašanje pojedinca, do izražaja dolazi brojnost i ustrajnost Zagrepčana u pomaganju i sudjelovanju u Narodnooslobodilačkom pokretu (NOP). Za veliku većinu taj je čin bio samorazumljiv i nužan korak da bi se odgovorilo na abnormalne životne uvjete u gradu i brutalnu represiju ustaškog režima koja je ugrožavala njihovu sigurnost i sigurnost njihovih obitelji, rođaka, susjeda i sugrađana – kaže Banić.
Pitali smo je što ju je navelo da tu temu odabere za diplomski rad.
– Moram priznati da odabir teme nije bio nimalo jednostavan proces. Ideja je bilo mnogo, a varirale su, primjerice, od proučavanja partizanki za vrijeme Drugog svjetskog rata na području Jugoslavije i razvoja feminističkog pokreta u SFRJ, jugoslavenske diplomacije i Pokreta nesvrstanih do raznih drugih društveno-političkih tema iz vremena rata i poraća. Međutim, nijedna od tih tema nije mi se nije činila dovoljno ispravna, nijedna mi nije u potpunosti sjedala.
A onda je u travnju 2020. HRT emitirao igrano-dokumentarni film Dane Budisavljević “Dnevnik Diane Budisavljević”.
– Opća je stvar da na ovim prostorima sve što je vezano za Drugi svjetski rat, ustaše i partizane često izaziva brojne i burne reakcije. Koliko se sjećam, isto se dogodilo i s tim filmom. Gledajući ga primijetila sam nešto što me u početku pomalo zasmetalo, a potom sve više zaintrigiralo – na vrlo interesantan i sugestivan način upotrijebljene arhivske snimke ulaska njemačke vojske 1941. i ulaska Jugoslavenske armije (JA) 1945. Na temelju takva načina korištenja arhivskih snimki u filmu može se zaključiti da su u Zagrebu prevladavale “indiferentne, kolebljive i zaboravne mase” kojima je potpuno svejedno hoće li njima vladati ustaše ili partizani, odnosno JA. Hana Arent u svojoj knjizi “Izvori totalitarizma” takve mase koje prema njoj postoje u svakoj zemlji drži odgovornima za razvoj totalitarnih pokreta. Implikacija je dakle jasna, Zagrepčani su bili bezlična masa koja je s veseljem dočekala “oba osvajača”, odnosno “oba totalitarna sistema”. Takav komparatistički pristup dio je šireg revizionističkog narativa koji sukobljene strane u Drugom svjetskom ratu izjednačava ili se čak NOP pod vodstvom Komunističke partije Jugoslavije prikazuje kao onaj gori oblik “totalitarizma”, a antifašistički otpor prikazuje se kao nešto izvanjsko hrvatskom narodu, nešto uvezeno i nametnuto – ističe Banić.
– Moj je rad bio potaknut tim opservacijama pa u skladu s time temeljno istraživačko pitanje mog rada glasi da li je ustaški režim u Zagrebu bio percipiran kao legitimna ili kao nametnuta vlast. Nadalje, fokus je bio na doživljajima i ponašanju stanovnika Zagreba u odnosu na određene događaje iz sfere visoke politike i ideologije, vojne i ekonomske okolnosti, interakciju s organima vlasti u gradu, kao i načine na koje je sve to utjecalo na njihov svakodnevni život. Također, u istraživanju se pokazalo da su neki od stavova i ponašanja pojedinaca bili ponukani raznovrsnim privatnim motivima, poput želje za ekonomskom dobiti, očuvanjem radnog mjesta, bijegom od vojne obveze, zadovoljenjem osobne osvete pa do avanturizma, utjecaja obiteljskih i romantičnih veza, poznanstava i religije. Moje se istraživanje stoga temeljilo na “pogledu odozdo”, odnosno na mikrohistorijskoj analizi memoara i sjećanja pojedinaca koji su barem neko vrijeme u periodu od 10. travnja 1941. do 8. svibnja 1945. boravili u Zagrebu.
Banić objašnjava da su istraživanje, traženje literature i izvora i pisanje trajali skoro godinu dana. Dosta je vremena trebalo za preciziranje teme i formuliranje istraživačkog pitanja pa je inicijalno proučavala slične teme i primjere iz inozemne historiografije, točnije znatno šireg europskog konteksta. A opsežna bibliografija sadrži i relativno nepoznate izvore do kojih je uspjela doći u procesu izrade diplomskog rada.
– Početna je faza bila pomalo kaotična, no vrlo brzo sam pronašla fokus i cilj rada pa je i istraživanje, a onda i pisanje postalo jednostavnije, no sam proces pronalaženja izvora i knjiga bio je sve vrijeme prilično izazovan poduhvat. Dio knjiga uspjela sam pronaći u gradskim knjižnicama, najviše u središnjoj i knjižnici Božidara Adžije, ali i u Knjižnici Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Mnoge od njih nalazile su se u zatvorenim spremištima pa se na njih moralo čekati premda je za mnoge bilo očito da ih godinama nitko nije čitao. Dio literature i memoara kupila sam u raznim zagrebačkim antikvarijatima, a ponešto sam pronašla i na internetskim bazama. Dosta sam vremena provela i u Hrvatskom državnom arhivu koristeći njihove fondove i zbirke. Velik doprinos mom istraživanju predstavljalo je i otkriće internetske Dokumentine baze audiovizualnih izvora “Osobna sjećanja na ratove i druge oblike političkog nasilja od 1941. do danas”. Riječ je o snimkama intervjua sa sudionicima niza povijesnih događaja, a među njima i Drugog svjetskog rata u Zagrebu. Za tu sam stranicu saznala na Antifa šetnji koju je vodila Tena Banjeglav. Za potrebe knjige diplomski sam na nekim mjestima proširila i dodala jedno poglavlje, za što mi je dio knjiga iz svog bogatog fundusa ustupio i SABA HR – rekla je Banić koja smatra da mladi o Drugom svjetskom ratu ne znaju mnogo, a čak i ono što im je poznato znanstveno je upitno.
– To je razdoblje u Hrvatskoj i drugim postjugoslavenskim državama zaodjenuto svojevrsnim velom kontroverze. U čestim i prilično intenzivnim raspravama o događajima iz Drugog svjetskog rata razne političke strane, uz bogat opus dezinformacija, skupljaju poene stvarajući neugodnu i zagušljivu atmosferu u javnosti. Takva situacija otežava dekonstrukciju nacionalističkih mitova i historijskog revizionizma na kojima su izgrađeni politički i obrazovni sustavi svih postjugoslavenskih država. Mladi su s tim razdobljem upoznati zahvaljujući obrazovanju koje dobrim dijelom ovisi o kvaliteti nastavnika, ali su istovremeno i pod utjecajem spomenutih političkih diskusija. Otuda određena nezainteresiranost i dezinformiranost mladih o Drugom svjetskom ratu na ovim prostorima – govori Banić.
Tko je idealna publika, pitali smo je. Jesu li to primarno mladi?
– Knjiga je namijenjena svima koji su zainteresirani za to razdoblje, a mogla bi biti zanimljiva i značajna za historiografiju, ali i širu javnost jer su u njenom fokusu obični ljudi, građani koji su pokušavali preživjeti rat, sačuvati obitelj i sugrađane, osigurati vlastitu egzistenciju, a mnogi od njih pružanjem aktivnog ili pasivnog otpora i izboriti slobodu svog grada i zemlje. U tom kontekstu knjiga je namijenjena i mladima, uostalom brojni autori svjedočanstava koje sam koristila u vrijeme Drugog svjetskog rata pripadali su toj društvenoj skupini. Osim toga, iako je riječ o povijesti Zagreba, procesi i karakteristike lokalnog ustaškog režima NDH i NOP-a ujedno su odraz i pokretač znatno širih regionalnih zbivanja i odnosa pa knjiga pruža priliku da se mnogo dozna o općim karakteristikama društvenih, političkih i ekonomskih procesa toga razdoblja na ovom prostoru. Smatram da brojni citati iz memoara, sjećanja i ostale građe čine taj dio povijesti razumljivijim i bližim – zaključuje autorica.