Inicijativa “Zagreb grad-utočište” objavila je u ponedjeljak očitovanje o gradskoj politici prema izbjeglicama koja je posljednjih dana urodila instaliranjem tzv. “humanitarne stanice” pokraj ruševnog zdanja nekadašnjeg Paromlina. To je, naime, onaj šator koji je u međuvremenu više puta prikazivan u medijima, uz izvještaje o adventskoj ponudi u kućicama s druge strane centralne osi željezničke pruge u glavnom gradu Hrvatske.
Ljudi na očajničkom proputovanju iz Azije ili Afrike mogu se okrijepiti u tom privremenom objektu, dakle, a instaliran je i sanitarni čvor da se mogu oprati. No spavati tamo baš ne mogu, jer su to tek dva šatora, a njih su došle stotine i tisuće, pa liježu po parkovima i uz prugu, navikavajući se na studen koja većini predstavlja prvo lice Europe koju tek upoznavaju. U posjedu su “rješenja o povratku” koje izdaje Ministarstvo unutarnjih poslova RH, trajanja sedam dana, te se očekuje da u tom roku izvole produžiti nekud zapadno, ili natrag otkud su došli, jer im azil ovdje gotovo beziznimno ne damo.
No spomenuta inicijativa osvrnula se na “humanitarnu stanicu” podsjetivši javnost kako je gradska vlast povodom otvaranja te montažne ustanove istaknula da želi “pokazati humano lice prema ljudima u pokretu.” Nadalje, da je posrijedi “privremeno rješenje jer će se od ulaska u Schengen početkom 2023. godine okolnosti promijeniti.”
Inicijativa “Zagreb grad-utočište” smatra da je to rješenje, u startu već postavljeno kao jednomjesečno, “zakašnjeli odgovor gradske uprave koje zapravo potencira i sukreira krizu te ide u prilog predšengenskom spinu Ministarstva unutarnjih poslova i Europske unije, kao i u prilog režimu nasilja i kontrole.” Zašto, kako? Saznajemo i to: “Šatori, kontejneri, cerade, folije i ostali elementi ‘kriznog imaginarija’ koriste se u izostanku i nedostupnosti drugih struktura. Podizanje šatora i kontejnera uz po život opasnu zgradu Paromlina – u zadnji čas – nakon što ljudi u pokretu već šest mjeseci borave i prolaze kroz Zagreb, doprinosi predvidljivom argumentu MUP-a da se po ulasku u Schengen situacija mora strože kontrolirati, odnosno da ljude treba zatvoriti i protjerati.“
Gradska uprava imala je vremena, poručuje se, da osmisli “adekvatnije, humanije i zelenije rješenje”. Jer, kao što je pojašnjeno, “ova reakcija Grada Zagreba zove na tako potrebnu denormalizaciju tretmana ljudskih bića kao stranih, drugorazrednih, trećezemljaških negrađana. Niti jedna zelena ili lijeva politika ne smije prihvatiti ‘šatorske’ prakse kao socijalne ili prostorno-resursno pravedne.” I tome se fakat nema što dodati. Šlus!
Ipak, nažalost, nije ovo prvi put: ta je inicijativa za adekvatnu strukturu agitirala još početkom ljeta prošle godine, polazeći od samog pojma grada-utočišta. Takav je institut već godinama poznat u europskom iskustvu zbrinjavanja izbjeglica, a prilagođava mu se polagano i zakonodavstvo EU-a. Samo u Nizozemskoj postoji desetak gradova-utočišta; slične politike i prakse grade se također po sjeveru Italije.
“Sigurnost ljudi je centralno polazište”, poantiraju stoga iz ove sjajne inicijative, “u kreiranju grada-utočišta: svi koji se nađu na administrativnom teritoriju jednog grada moraju biti slobodni i zaštićeni od progona, mučenja, beskućništva. Svima treba biti dostupna hrana i medicinska skrb, bez obzira na papire, već samim time što su ljudi. Vidjeli smo da gradovi kroz sustav javne skrbi mogu pružiti takvu vrstu zaštite – zahtijevamo da se isto učini i sada, kao i u 2023. godini.”