Ima nešto u vezi s Olujom što tu oslobodilačku akciju hrvatskih branitelja svake godine na proslavi njezine obljetnice dovodi u poziciju da bude iznova i sama branjena te oslobađana. Uzmimo za primjer dvojicu čelnih ljudi Hrvatskog sabora iz naših dviju najvećih stranaka. Gordan Jandroković, saborski predsjednik i član predsjedništva HDZ-a, prošlog je ponedjeljka u Kninu izjavio, uz pregršt hvalospjeva, da “i danas slušamo one koji bi željeli osporiti legalitet i legitimitet operacije Oluja, koji bi željeli baciti sjenu na Domovinski rat i dovesti u pitanje formiranje moderne hrvatske države.”
Njegov kolega Siniša Hajdaš Dončić, potpredsjednik iste najviše institucije vlasti, kao i SDP-a, za to je vrijeme iskoristio posjetu Kninu za poetsku konstataciju da je Oluja bila pobjeda “čista kao gorski potok, kao suza djeteta”. No u isti čas, iz ravnateljstva policije objavljeno je da se provode izvidi nad medijski dokumentiranim novim kninskim izvikivanjem ustaškog pozdrava “Za dom – spremni”.
Za početak, malo pomozimo vrijednim forenzičarima, ne samo policijskim. Tek toliko da vidimo čija se to i kakva sjena opet stere preko historijskog ratnog trijumfa, pa i ukupne hrvatske državotvorne modernosti. Na primjer, među uzvanicima na tribinama stadiona kninskog nogometnog kluba Dinara, u redovima koje su zacrnjeli pripadnici davno rasformiranog HOS-a, još uvijek ekskluzivni izvikivači zadomske spremnosti, uočili smo nama odnekud poznato lice. Policiji možda i ne otprve, ali tu smo da priskočimo upomoć.
Najprije nam je pogled privukla specifična poza u kutu jedne fotografije iz Knina, objavljene u više medija. Sjedi tamo neki čovo i, teško je finije to reći, kopa nos. Brzim izvidom u krugu redakcije ustanovili smo da zaista nije posrijedi bilo tko, nego naš stari znanac Božo Bačelić. A kako bi i bio tko god, kad govorimo o osuđenom počinitelju ratnih zločina nad srpskim civilima u toku i nakon Oluje. Inače, popisano je 677 tih žrtava. Bačelić, koji se do rata zvao Redžo Đinđić, ubio je dvoje, plus jednog vojnog zarobljenika. U tome momentu bio je na dužnosti zapovjednika stanovitog voda HV-a.
Ono dvoje, pak, 11. kolovoza 1995. u Prokljanu kod Skradina, bili su Milica Damjanić (74) i njezin teško pokretni suprug Nikola Damjanić (76). Bačeliću je zatim suđeno u narednom desetljeću, da bi zbrisao u Njemačku, mada ne zadugo, jer će nam ga odatle izručiti natrag, i tako sve do pravomoćne kazne od sedam godina zatvora. Kad je izašao, otvorio je u blizini Šibenika nekakav fast-food s ustaškim insignijama, a slobodno vrijeme uzeo kratiti javnim nastupima s Markom Skejom i bratijom.
I eno ga po tom poslu u Kninu, pozira Cropixovu fotografu za sliku koja je na web-stranici te agencije zavedena pod oznakom knin_oluja104, dok usput čačka po sinusima. A tko je uopće zvao i pustio na proslavu toga osuđenog ratnog zločinca, s tim da nemamo više od njega jednog iz Oluje, glupo je pitati. Nešto bi primjerenije bilo očekivati da znamo tko ovdje može i hoće zabraniti takvo što.
Uostalom, zato svaka proslava Oluje uporno izgleda kao pravdanje bez kraja i konca, vječito isto dokazivanje njezine ispravnosti i neokaljanosti. Ne pomaže ni to što nitko relevantan u ovoj zemlji ne osporava temeljni joj legitimitet. No još nije iznađena ta alkemijska formula kojom je s tolikim kosturima u ormaru moguće proglasiti jednu vojnu akciju blistavo čistom. Kosturima civilnim, dakle, Srba ubijenih počesto tjednima nakon Oluje, u područjima koja su ostala pod kontrolom i komandom Hrvatske vojske i MUP-a.
Obavezna figura policijskog izvida, zapravo izmotavanja državne vlasti u slučaju ovog i svakog drugog poviknutog ZDS-a, međutim, nije ruganje samo tim žrtvama. Ono je ujedno zalog istoj vlasti da neometano uvjerava domaću javnost o vrhunskim svojim ostvarenjima novijeg datuma. Jer, ako je moguće slaviti Oluju bez obzira na etničko čišćenje, pod ruku s ratnim zločincima koji se u svakoj prilici pozivaju na Endehaziju, onda je lakše propovijedati o tome kako sad živimo sjajno. No onda se lako u igru uvode i jedan Aleksandar Vučić ili Milorad Dodik, koji za posve sličnim metodama posežu sa svoje obale Dunava ili Une.
Ideološko nasljeđe Oluje tako ostaje pod kontrolom ekstremnih desničara, ali od njega najviše koristi u konačnici ima elita koja načelno osuđuje njihove ispade. I provodi redovne alibi-izvide zbog svog ritualnog umivanja. Upravo na tom je tragu premijer Andrej Plenković u Kninu napomenuo da, zahvaljujući najprije Oluji, danas “živimo u vremenu rekordne zaposlenosti i najvećeg rasta plaća”, uz nastavak posvećenosti zadaći “da uredimo hrvatske institucije i gospodarstvo”.
O dosadašnjem uređenju te vrste ponešto je na proslavi Oluje spomenuo Dragan Primorac, HDZ-ov kandidat za sljedećeg predsjednika RH. Naveo je kako mu Knin posebno leži na srcu, jer je tamo osnovao jedno od veleučilišta pod egidom Hrvatske kao tzv. društva znanja. U međuvremenu su veleučilišta mahom opustjela, a sveučilišta u nešto manjoj mjeri, ali rasulo im se i društvo i znanje.
Na kninskom veleučilištu “Marko Marulić” ove je godine u ljetnom roku pravo upisa steklo 16 kandidata, od 160 planiranih. Preostala 144 vjerojatno se kriju među onih pola milijuna ekonomskih migranata koji su kroz prošlih desetak godina napustili ovu državu. Količinski se taj egzodus iz RH dade eventualno usporediti jedino s onim stotinama tisuća Srba izbjeglih pred Olujom.
Ako je Hrvatska pristigla dotle da joj građani, među kojima su daleko najbrojniji Hrvati, od mirnodopskog blagostanja bježe masovnije nego Srbi od ratne osvete, hrvatskoj vlasti stvarno ne preostaje ništa doli nastavak simbioze s braniteljskom desnicom. Braniteljski predstavnici i politički aktivisti već su tri desetljeća najprivilegiranija društvena skupina u ovoj zemlji. Oni fakat imaju što slaviti i zašto uzvikivati ZDS, ne samo HOS-ovci, jer su Hrvatsku istim potezom oslobodili i zarobili, pa je u tom stanju drže dandanas. Ostaje pitanje o tome kako očuvati status i tekovine.
Branitelji u Kninu, recimo, isti su dan javno digli svoj glas zbog prednosti koju su političari dobili u protokolu svečanosti. Progovorili su neuvijeno o podjelama, ali samo te vrste, ne obrativši ni kurtoazni minimum pažnje na čitave najšire slojeve osiromašenih i obespravljenih sugrađana svaki dan, nikako samo taj jedan. Nije im ni na kraj pameti palo da u tome leži uzrok zabilježenoj manjoj ukupnoj posjeti Kninu ove godine. Tu poziciju obje strane, braniteljsko-udrugaška i stranačko-politička, zadržavaju svojom pod svaku cijenu.
Ako već nije išlo mirnodopski te ekonomski i socijalno, usprkos Plenkovićevim uvjeravanjima, logično je da se nastavi vojnim sredstvima. Otud naklonost njegove vlasti novoj militarizaciji Hrvatske. S tim rezonom se premijer glatko priklanja notornome međunarodnopolitičkom, općeratnom huškanju i polarizaciji, na ushit vojne industrije. Ne zato “da budemo budni obzirom na nesiguran globalni kontekst u pogledu sigurnosnih prijetnji i ilegalnih migracija”, pa ćemo zbog toga “nastaviti ulagati u vojsku”.
Kontekst ipak nije tako nesiguran da bi se onako usred ljeta planirao ratnomornarički desant na plaže s kupačima usred Kupara, kao što je nedavno uznastojala Vlada RH. Napetost valja stoga dodatno potencirati, i taj odnos u živoj praksi biva onom pretežnom baštinom Oluje koju nitko odozgo neće imenovati vjerodostojno ni u Kninu ni inače, da se čarolija ne rasprši, da se gorski potočić ne zamuti.
Tražimo li pritom terensku garanciju za takvu ovisnost, jasno je, nisu nužni pusti izvidi i pretrage. Jamci su uredno postrojeni svakom zgodnom prilikom, rekosmo, pa jedan od njih na onim medijskim fotografijama doslovno upire u sebe prstom. I to tako uporno da mu je utonuo u glavu. Ne očekujmo da će si tako u svoje utuviti nešto bolje oni koji su mu iskazali čast, jer oni su tu svakako pouzdano jedni za druge.