Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, te Dan hrvatskih branitelja, uz 27. godišnjicu vojno-redarstvene akcije Oluja, okupili su danas na središnjoj proslavi u Kninu čitav državni vrh RH i oveći broj drugih gostiju. Za slavlje je povrh svega pripremljeno i više od 10 tisuća prigodnih majica, da bi svi sudionici programa bili “jednoobrazni na stadionu i u protokolima”, kako je istaknuo organizator.
Najviđeniji gosti, ili pak domaćini, nisu odjenuli namjenske majice, ali su se napadno držali i nastupali jednoobrazno, pa su barem njihove izjave zvučale posve konfekcijski. Nosila se u Kninu i dan-danas unisona te izričita pobjednička gordost bez imalo prostora za kontrastne detalje, poput onih vezanih za odgovornost nad egzodusom goleme većine hrvatskih građana srpske nacionalnosti u Oluji. Istoznačnu političku etikeciju zastupali su tako ispred svih premijer Andrej Plenković i predsjednik RH Zoran Milanović, jer u Hrvatskoj nema veće mjere političkog konsenzusa od stajališta na kojem se sastane taj dvojac.
Plenković je poručio da neće dopustiti da se Hrvatsku i dalje prokazuje “lažnim, ali jalovim optužbama o protjerivanju srpskog stanovništva”. Naglasio je da je poznato da je “vodstvo pobunjenih Srba u suradnji s Beogradom” te ljude “prisililo na evakuaciju iz Hrvatske”, da bi zatim tu činjenicu izvjesni “srpski pokajnici potvrdili svojim iskazima u Haagu i potkrijepili dokumentima”.
Srbiju je hrvatski premijer pritom okarakterizirao kao državu koja još “ne pokazuje istinsku spremnost” da se suoči sa “zločinačkim pothvatom Miloševićeva režima”. Milanović je sa svoje strane procijenio kako u slučaju egzodusa Srba jest posrijedi “ljudska tragedija” kojoj, međutim, prethodi “ljudska pohlepa i glupost vlastodržaca u Beogradu, kratkovidnost i oholost onih koji u dane prije Oluje nisu htjeli pristati na plan Z4”. Hrvatska je doduše, prema njegovim riječima, “utihnula prvih pet godina nakon Oluje”, uslijed “pritiska i ucjene” šaljući “ponajbolje ljude u Haag”, a sad je došlo neko drugo vrijeme. Ono u kojem se može kazati da su “naše krivnje kao u svakom ljudskom djelovanju neizbježne”, ali se “nemamo čega stidjeti”.
Ostaje pitanje zbog čega se onda svi, o godišnjici takvog jednog trijumfa bez mrlje, uporno vraćaju na tezu o hrvatskoj ratnoj nevinosti, umjesto da im na umu isključivo bude pobjedničko herojstvo. Ako više nema “pritiska i ucjene” iz Haaga, kao ni Bruxellesa, pa ni Washingtona, nameće se pretpostavka da to čine zbog optužbi režima Aleksandra Vučića i njegovih provokatorskih medija, ili možda zbog nemirnijih preostataka vlastite savjesti.
Dok je sa srpskim predsjednikom još i moguće izaći na kraj u eventualnome moralnom i juridičkom ogledu, hrvatski će politički vrh zacijelo nešto teže uvjeriti sama sebe u nanovo izrečene pravedničke tvrdnje. Nije se tome čuditi, s obzirom na znane povijesne fakte za čiju se verifikaciju pobrinuo i sud u Haagu, isti onaj koji je npr. oslobodio Antu Gotovinu i Mladena Markača i Ivana Čermaka, ali ujedno i konstatirao da je mnogobrojne dokazane zločine nad srpskim civilima u Oluji i neposredno nakon nje ipak morao netko počiniti. Hrvatska ih naknadno nije procesuirala gotovo uopće, štoviše, njezini su se oficijelni predstavnici regularno brecali na sve koji su to spominjali.
U isti red s tako usvojenom manirom spada odnos prema broju poginulih civila te nestalih civila i vojnika koji smo ovdje redovito prenosili i analizirali. Prvo, službena se Hrvatska ne osvrće na zbirne podatke o ubijenim srpskim civilima na oslobođenim područjima RH, ljeta i rane jeseni 1995. godine, ali se načelno protivi svakome njihovu javnom potenciranju. Drugo, što se tiče nestalih, Hrvatska ustraje na jednoj aktivnoj i krajnje vulgarnoj manipulaciji statistikom, pri čemu ne pomaže ni to što je ona sama već odavno raskrinkana.
Srbija ne priznaje istinski svoju odgovornost iz doba Slobodana Miloševića, dakle, ali se ni Hrvatska ne obazire na dostupne činjenice o pokolju stotina civila srpske nacionalnosti koji nisu napustili RH. Uoči ovogodišnje proslave Oluje, više je hrvatskih nevladinih udruga izdalo očitovanje s nabrojanih oko 40 pojedinačnih ili masovnih ubojstava, a posrijedi su gotovo samo slučajevi potvrđeni u oslobađajućoj presudi spomenutom generalskom trojcu.
Očitovanje potpisuju Documenta, Fond za humanitarno pravo, REKOM i Inicijativa mladih za ljudska prava – Hrvatska, te podsjećaju i na druge izvore, osim haškog. Hrvatski helsinški odbor, s čijim se informacijama u glavnini podudaraju i one Documentine, popisao je 677 ubijenih srpskih civila u datom razdoblju i na područjima pod kontrolom hrvatskih vojnih i policijskih snaga. Poneka udruženja izbjeglih Srba iznose približno dvostruk broj, ali ponajviše upada u oko da sama Hrvatska nije dosad objavila nikakav sumarni izvještaj, pa čak ni procjenu, nego o svemu isključivo šuti, uz poneku obaveznu figuru o neizbježnim incidentima, “kao u svakom ljudskom djelovanju”.
Šuti, jer bi se u protivnom automatski moralo priznati, silom navedenih brojeva u akciji iz koje se inače nije vratilo nešto više od 200 hrvatskih vojnika i policajaca, da je ova država učinila sve kako se izbjegli Srbi više nikad ne bi doselili natrag doma. Nad tim se vlasti RH čak ne bi mogle izmotavati poput onoga s prebrojavanjem nestalih, gdje se obavezno prešućuje da između onih preko 1.800 hrvatskih građana čija se tijela još uvijek traže, malne polovinu čine Srbi.
Umjesto suočavanja s istinom, na snazi je ogluha i pobjednički cinizam izrazito osvetničke naravi, ali je najveći problem vjerojatno u tome što takav stav ima i u kriznim vremenima prilično značajnu političku vrijednost. Ovakvi državnici, u suradnji s parnjakom kakav je jedan Vučić, mogu tako na vlasti opstati svim ekonomskim i ekološkim krizama usprkos, nalik žoharima u nuklearnoj katastrofi. Poručit će nam da su ljudske i tragedija i glupost i pohlepa i krivnja, dok su priznanje i stid i pijetet i katarza to već mnogo teže, pa nas ustvari vraćaju na pozicije za koje se naveliko mislilo da su ipak makar dijelom nadvladane još početkom ovog stoljeća.
Onoga hitlerolikog uglednika Marka Skeju, recimo, koji svake godine u Kninu promovira ustaški pozdrav, ne bi ni notorni Franjo Tuđman podnosio tako benevolentno kao što to čine naše aktualne vedete s desnog i lijevog centra, umalo mu se ispričavajući zbog formalne redarstveničke prijave. No s tim Hrvatska proslave svog oslobođenja 1995. do daljnjeg osuđuje na simptomatično pravdanje i dokazivanje njegove apsolutne neokaljanosti, a to kod suštinski čistih pobjeda baš i nije čest slučaj.