Četvrti od pet dijelova eseja o srpskoj „narodnoj“ adaptaciji Tajne večere.
Prvi dio eseja Kada je Hrist bio Srbin a Juda „Turčin”
Drugi dio eseja Smrt i vaskresenje Hrista/Lazara/Srbije
Treći dio eseja Marko je mrtav, živio Miloš
7. TRADICIONALNA NASUPROT REVOLUCIONARNOJ KULTURI
Novi zavjet predstavlja dvije paralelne priče o izdaji, jednu o političkoj (Juda) i jednu o duhovnoj izdaji (izdaja srcem, poricanje, Petar). Međutim, u oba ova narativa, glavni lik je Hrist. On zna šta budućnost donosi, zna tačno ko će ga izdati i ko će ga iznevjeriti. On može čak i da spriječi budućnost, ali on bira da to ne uradi kako bi ostvario volju svog Nebeskog Oca.
Što se političke izdaje tiče, čitalac sva četiri kanonska Jevanđelja biva obaviješten, čak i prije samog početka Pashalne večere, o pravom identitetu izdajnika. Tako se u Jevanđeljima po Mateju i Marku čitaoca obavještava o Judinim izdajničkim namjerama, bez bilo kakve posebne rasprave o njegovim mogućim motivima:
Matej 26:14 – 16
Tada jedan od dvanaestorice, po imenu Juda Iskariotski, otide ka glavarima svešteničkijem, i reče: šta ćete mi dati da vam ga izdam? A oni mu obrekoše trideset srebrnika. I od tada tražaše zgodu da ga izda.Marko 14:10, 11
I Juda Iskariotski, jedan od dvanaestorice, otide ka glavarima svešteničkijem da im ga izda. A oni čuvši obradovaše se, i obrekoše mu novce dati: i tražaše zgodu da ga izda.
Sa druge strane, Jevanđelja po Luki i Jovanu pripisuju Judina djela njegovoj opsjednutošću đavolom:
Luka 22:1-6
Približavaše se pak praznik prijesnijeh hljebova koji se zove pasha i gledahu glavari svešteničkih i književnici kako bi ga ubili; ali se bojahu naroda. A sotona uđe u Judu koji se zvaše Iskariot, i koji bješe jedan od dvanaestorice. I otišavši govori s glavarima svešteničkijem i sa starješinama kako će im ga izdati. I oni se obradovaše, i ugovoriše da mu dadu novce. I on se obreče i tražaše zgodna vremena da im ga preda tajno od naroda.Jovan 13:1-2
A pred praznik pashe, znajući Isus da mu dođe čas da prijeđe iz ovoga svijeta k ocu, kako je ljubio svoje koji bijahu na svijetu, do kraja ih ljubi. I po večeri kad već đavo beše metnuo u srce Judi Simonovu Iskariotskome da ga izda.
Čini se da većina Jevanđelja nije željela da Hrist bude previše eksplicitan ili jasan u optuživanju Jude, stoga, čitaoca o identitetu političkog izdajnika obavještava narator. Time je postignuto da sama Hristova optužba ostane maglovita. U suprotnom, nametnula bi se mnoga pitanja. Ako bi ostali apostoli mogli da naslute identitet izdajnika, zar ne bi pokušali da spriječe njegovo djelo, a samim tim ometu i volju samog Boga?
Matej 26:19-25
I učiniše učiniše učenici kako im zapovjedi Isus, i ugotoviše pashu. A kada bi u veče, sjede za trpezu sa dvanaestoricom. I kad jeđahu reče im: zaista vam kažem: jedan između vas izdaće me. I zabrinuvši se vrlo počeše svaki govoriti mu: da nijesam ja, Gospode? A on odgovarajući reče: koji umoči sa mnom ruku u zdjelu onaj će me izdati. Sin čovječij dakle ide kao što je pisano za njega; ali teško onome čovjeku koji izda sina čovječijega; bolje bi mu bilo da se nije rodio onaj čovjek. A Juda, izdajnik njegov, odgovarajući reče: da nijesam ja, ravi? Reče mu: Ti kaza.Marko 14:18-21
I kad sjeđahu za trpezom i jeđahu reče Isus: zaista vam kažem: jedan od vas, koji jede sa mnom, izdaće me. A oni se zabrinuše, i stadoše govoriti jedan za drugijem: da ne ja? I drugi: da ne ja? A on odgovarajući reče im: jedan od dvanaestorice koji umoči sa mnom u zdjelu. Sin čovječij dakle ide kao što je pisano za njega, ali teško onome čovjeku koji izda sina čovječijega; bolje bi mu bilo da se nije rodio onaj čovjek.Luka 22:21-24
Ali evo ruka izdajnika mojega sa mnom je na trpezi. I sin čovječij dakle ide kao što je uređeno; ali teško čovjeku onome koji ga izdaje! I oni staše tražiti među sobom koji bi dakle od njih bio koji će to učiniti. A posta i prepiranje među njima koji bi se držao među njima da je najveći.Jovan 13:21-27
Rekavši ovo Isus posta žalostan u duhu, i posvjedoči i reče: zaista, zaista vam kažem: jedan između vas izdaće me. Onda se učenici zgledahu među sobom, i čuđahu se za koga govori. A jedan od učenika njegovijeh, kojega Isus ljubljaše, sjeđaše za trpezom na krilu Isusovu. Onda namaže na njega Simon Petar da zapita ko bi to bio za koga govori. A on leže na prsi Isusove i reče mu: Gospode! Ko je to? Isus odgovori: onaj je kome ja umočivši zalogaj dam. I umočivši zalogaj dade Judi Simonovu Iskariotskome. I po zalogaju tada uđe u njega sotona.
Dok čitaoci već znaju šta će se desiti, apostoli koji znaju samo sadašnjost šokirani su Hristovim riječima. U prva dva Jevađelja, Hristova indirektna optužba potiče duhovno preispitivanje među njima, i svaki od njih počinje da zapitkuje Učitelja da li se možda radi o njemu1. Hrist im daje naznaku koja čitaocu nije potrebna (jer on već zna da se radi o Judi) i za koju se čini da je njegovi sljedbenici baš ne shvataju potpuno, bar sve dok se ne dogodi dramatični preokret događaja: „koji umoči sa mnom ruku u zdjelu“.
Dok su u Jevanđelju po Luki apostoli prezauzeti dijeljenjem Hristovog budućeg carstva među sobom da bi iole obratili pažnju na Hristovu optužbu, u Jevanđelju po Jovanu (13:27–30) Hrist (na Petrovo pitanje) zapravo pokazuje voljenom učeniku da se radi o Judi, dajući istome hljeb umočen u zdjelu. Ipak, čini se da ostali učenici ne shvataju pravo značenje Hristovih riječi:
„Onda mu reče Isus: šta činiš čini brže.28 A ovo ne razumje niko od onijeh što sjeđahu za trpezom za što mu reče.29 A neki mišljahu, budući da u Jude bješe kesa, da mu Isus reče: kupi što treba za praznik; ili da da što siromašnima.30 A on uzevši zalogaj odmah izađe; a bješe noć.“
Tek pošto je optužba o političkoj izdaji završena, narativ se pretvara u priču o vjeri, u Hristovu optužbu Petra za duhovnu izdaju:
Matej 26:33, 34
A Petar reče mu: ako se i svi sablazne o tebe ja se neću nikad sablazniti. Reče mu Isus: zaista ti kažem: noćas dok pijetao ne zapjeva tri puta ćeš me se odreći.Marko 14:29-31
A Petar mu reče: ako se i svi sablazne, ali ja neću. I reče mu Isus: zaista ti kažem: noćas dok dvaput pjetao e zapjeva tri puta ćeš me se odreći. A on još većma govoraše: da bih znao s tobom i umrijeti neću te se odreći. Tako i svi govorahu.Luka 22:31-34
Reče pak Gospod: Simone! Simone! evo vas ište sotona da bi vas činio kao pšenicu. A ja se molih za tebe da tvoja vjera ne prestane; i ti kadgod obrativši se utvrdi braću svoju. A on mu reče: Gospode! s tobom gotov sam i u tamnicu i na smrt ići. A on reče: kažem ti, Petre! danas neće zapjevati pijetao dok se triput ne odrečeš da me poznaješ.Jovan 13:36-38
Reče mu Simon Petar: Gospode! kuda ideš? Isus mu odgovori: Kuda ja idem ne možeš sad ići za mnom, ali ćeš poslije poći za mnom. Petar mu reče: Gospode! za što sad ne mogu ići za tobom? dušu ću svoju položiti za te. Odgovori mu Isus: dušu li ćeš svoju položiti za me? Zaista, zaista ti kažem: neće pijetao zapjevati dok me se triput ne odrečeš.
Za razliku od svog hristogenog modela, srpska „narodna“ pjesma „Kneževa večera“ je revolucionarna. Njen stvarni junak nije hristopodobni Lazar, nego moćni ratnik, vitez, Miloš. Dok u novozavjetnoj priči Hrist nesumnjivo zna šta će se desiti, i ispostavlja se da je bio u pravu u objema optužbama, da će ga Juda izdati Rimljanima i da će ga Petar izdati tri puta prije nego što se začuje pijetao, u srpskoj adaptaciji je Lazaru ostavljena samo jedna optužba, optužba Miloša za političku izdaju.
Lazareva optužba Miloša je neposredna, nesumnjiva i nediplomatska, baš kao Hristova optužba njegovog duhovnog izdajnika, Petra (za razliku od Hristove optužbe njegovog političkog izdajnika, Jude):
„Ako ću je napit’ po junaštvu,
Napiću je vojvodi Milošu.
Ta nikom je drugom napit’ neću,
Već u zdravlje Miloš-Obilića:
Zdrav Milošu, vjero i nevjero!
Prava vjero, potonja nevjero!
Sjutra ćeš me izdat’ na Kosovu,
I odbjeći turskom car-Muratu;
Zdrav mi budi i zdravicu popij;
Vino popij, a na čast ti pehar“
Srpski Hrist, Lazar, ovdje optužuje srpskog Petra, Miloša, da je Juda. Miloševa objava o spremnosti da umre za svoju vjeru podsjeća na Petrove riječi u Jevanđelju po Marku: „da bih znao s tobom i umrijeti neću te se odreći“, Jevanđelju po Luki: „Gospode! s tobom gotov sam i u tamnicu i na smrt ići“ ili Jevanđelju po Jovanu: „dušu ću svoju položiti za te“, po ugledu na koje je očigledno i napisana:
„Ja nevjera nikad bio nisam,
Nit’ sam bio, niti ću kad biti,
Nego sjutra mislim na Kosovu
Za rišćansku vjeru poginuti;“
Ipak, razlika između novozavjetnog Petra i Miloša sastoji se u činjenici da dok je Petar zaista izdao/odbacio Hrista da sačuva svoju glavu, Miloš je izdao Lazara samo da bi obmanuo sultana. On je došao u Muratov šator pretvarajući se da mu nudi vjernost i službu, da ga prihvata kao suverena. Čak i da ovaj momenat nije eksplicitno pomenut baš u ovoj pjesmi, svjedočila bi mu u prilog kako turska tradicija, tako i kasnije zapadnjačko unapređenje (na osnovu koga je ova srpska revolucionarna pjesma oblikovana) iste2. Prve zabilježene verzije ove epizode kazuju sljedeću priču3:
„Miloš, Milan i Ivan usedoše na konje svoje i otide do stana Amuratova. I oni dadoše reč stražama da Miloš ide do cara i ovaj se glas brzo Amuratu dostavi. Kad on ču o dolasku Miloševu, brzo zapovedi da mu dođu načelnici, i s čašću uvedoše Miloša s, Milanom predvodnikom k Amuratu. Nadaše se Amurat da će se, što je Miloš došao, predaši vlasti njegovoj, ili da će govoriti o pokoravanju svih Srba. A kad dođe Miloš pred Amurata i približi se da mu poljubi ruku, izvukao nož, probode cara…“
Čini se da su srpska redakcija, kao i katoličke verzije koje su joj prethodile, snažno inspirisane starozavjetnom pričom iz Knjige o Sudijama (3:12-22) o Izraelskom heroju Aodu koji ubija Eglona, omraženog Moavskog cara, okupatora Zemlje Izraelske i njenog naroda, na veoma sličan izdajnički način:
„A sinovi Izrailjevi stadoše opet činiti što je zlo pre Gospodom; a Gospod ukrijepi Eglona cara Moavskoga na Izrailja, jer činjahu što je zlo pred Gospodom. Jer skupi k sebi sinove Amonove i Amalike i izašavši pobi Izrailja i osvojiše grad palmov. I sinovi Izrailjevi služiše Eglonu caru Moavskom osamanaest godina. Potom vapiše sinovi Izrailjevi ka Gospodu; i Gospod im podiže izbavitelja Aoda sina Gire sina Venijaminova, čovjeka koji bijaše ljevak. I poslaše sinovi Izrailjevi po njemu dar Eglonu caru Moavskom. A Aod načini sebi mač s obje strane oštar, od lakta u dužinu; i pripasa ga pod haljine svoje uz desnu bedricu. I odnese dar Eglonu caru Moavskom; a Eglon bješe čovjek vrlo debeo. I kad predade dar, otpusti ljude koji su nosili dar. Pa sam vrativ se od likova kamenijeh koji bijahu kod Galgala, reče: imam, care, neku tajnu da ti kažem. A on reče: muči! I otidoše od njega svi koji stajahu pred njim. A Aod pristupi k njemu; A on sjeđaše sam u ljetnoj sobi; pa reče Aod: riječ Božiju imam da ti kažem. Tad on usta s prijestola. A Aod poteže lijevom rukom svojom i uze mač od desne bedrice i satjera mu ga u trbuh, I držak uđe za mačem, i salo se sklopi za mačem, te ne može izvući mača iz trbuha i izide načist.“
Zanimljivo je da se i sam narator Starog zavjeta opredijelio da se usredsredi na sraman način kojim je Eglon umro, a ne na sramotnost same izdaje, baš kao i tvorci poznijeg hrišćanskog narativa (kako katoličko-hrvatskog tako i pravoslavno-srpskog) koji nisu bili potrešeni Miloševim neviteškim djelom4.
U novozavjetnom modelu, sva Jevanđelja kazuju priču o apostolu koji je pokušao da odbije one koji su uhapsili Hrista, ali je samo u Jevanđelju po Jovanu (18:10-11) njegovo ime otkriveno:
„A Simon Petar imaše nož, pa ga izvadi i udari slugu poglavara svešteničkoga, i otsječe mu desno uho. A sluzi bješe ime Malho. Onda reče Isus Petru: zadjeni nož u nožnice. Čašu koju mi dade otac zar da je ne pijem?“
Pošto ga je Učitelj opomenuo, Petar odustaje od fizičkog nasilja. Međutim, srpski Petar, Miloš, ne predstavlja hristocentrične vrijednosti, već prije one revolucionarne. On ne odustaje od fizičkog nasilja zarad duhovnog kraljevstva. Kao što i priliči prototipu novog revolucionarnog atentatora, on likvidira sultana znajući da će i njega samoga ubiti na licu mjesta. Miloševo obmanjivanje sultana ne odiše vrijednostima tradicionalne herojske kulture, ali zasigurno odražava revolucionarni duh prve polovine devetnaestog vijeka i razvitak novog revolucionarnog etosa koji je iz njega proistekao.
Baš kao što Petar u Novom zavjetu odbija Hristovu optužbu, tako Miloš odbija Lazarevu. Kasniji razvoj događaja u Novom zavjetu pokazuje da Petar nije bio u pravu, pošto se ono što je Hrist prorekao obistinilo i on se odrekao Hrista tri puta pre nego što je pijetao zakukurikao. Međutim, u srpskoj revolucionarnoj adaptaciji novozavjetne priče, ispostavlja se da Lazar nije bio u pravu, pošto Miloš ispunjava svoje obećanje – i ubija Murata. Još upečatljivija razlika u odnosu na novozavjetni hipotekst je Miloševa protivoptužba. Bivši optužen, Miloš ne samo da odbacuje vjerodostojnost Lazarove optužbe, već takođe upire prst u pravog izdajnika: srpskog Judu, Vuka Brankovića (i, prema srpskoj narodnoj kulturi, Miloš je opet u pravu, a ne Lazar):
„Nevjera ti sjedi uz koljeno,
Ispod skuta pije ladno vino“
Dok izvorna novozavjetna priča o Tajnoj večeri ne pominje bilo kakav sukob između Petra i Jude, u srpskoj revolucionarnoj adaptaciji se, pošto je izgovorio svoju protivoptužbu, Petar/Miloš okreće ka Judi/Vuku Brankoviću i potpuno prenebreže Lazarovo prisustvo, njegov suverenitet ili činjenicu da je Vuk Branković Lazarev zet. On proklinje srpskog Judu i obećava mu osvetu:
„A prokleti Vuče Brankoviću,
Sjutra jeste lijep Vidov danak,
Viđećemo u polju Kosovu,
Ko je vjera, ko li je nevjera,
A tako mi Boga velikoga!
Ja ću otić’ sjutra u Kosovo,
I zaklaću turskog car-Murata,
I staću mu nogom po gr'oce;
Ako li mi Bog i sreća dade,
Te se zdravo u Kruševac vratim,
Uhvatiću Vuka Brankovića,
vezaću ga uz to bojno koplje,
Kao žena kuđelj’ uz preslicu,
Nosiću ga u polje Kosovo.“
Zanimljivo je da, za razliku od Lazarove optužbe (koja će se u srpskoj narodnoj kulturi pokazati kao neopravdana), Miloševa optužba Vuka Brankovića se potvrđuje kao istinita i opravdana. Dok u Novom zavjetu ne postoji direktan sukob između Petra i Jude, okosnicu srpske adaptacije čini Miloševo neposredno neprijateljstvo prema Vuku Brankoviću. Od 63 stiha ove pjesme, 14, što je više od petine, posvećeno je ovom problemu.
Ovo je ujedno i jedino mjesto u srpskoj adaptaciji Tajne večere na kome je Miloš u krivu. On se nikada neće vratiti na Kosovo, a njegovo neispunjeno obećanje o kažnjavanju Vuka Brankovića (kao i sve što isto simboliše i predstavlja) ostavljeno je onima kojima je pjesma upućena.
8. KOME TREBA JUDA JOŠ, JUDA JOŠ; PORED VUKA ROĐENOG, ROĐENOG
Za problematiku ovog rada, pitanje posrbljavanja „zlog apostola“, Jude (i prateća dejudaizacija), mnogo su značajniji od posrbljavanja Petra. Od večeri obilježavanja pet stotina godina od Kosovskog boja5 do danas6 mnogo je napisano u svrhu odbrane jadnog srpskog Jude, Vuka Brankovića. Mahom bezuspješno. Dok srpska istoriografija drži da je najveća dokazana Brankovićeva krivica to što ga je anonimni talentovani pjevač vidio kao lik iz vremena Kosovskog boja koji je bio najpogodniji7 da bude predstavljen kao srpski Juda u srpskoj adaptaciji „Tajne večere“. Bez obzira na sve, njegovo se ime u srpskoj narodnoj kulturi i dalje koristi kao sinonim za nelojalnost i izdaju.
U ovoj kulturi, blijedi lik Hristovog zlog apostola iščezao je pred licem živopisnog domaćeg pandana. Za razliku od Jude, Vuk Branković je sveprisutan u svakodnevnom srpskom diskursu. Svako malo, neko biva optužen da je izdao srpske nacionalne interese i moćna slika najvećeg izdajnika svih vremena, Vuka Brankovića, koristi se protiv njega. U srpskoj kulturi, izdaja se skoro nikada ne priziva kroz arhetip Jude. To prosto ne bi imalo isti odjek u narodu, adresatu političkih optužbi o kojima se govori. Na narednim slikama mogu se vidjeti neki skoriji primjeri.
Mem na kojima je Boris Tadić, predsjednik Srbije 2004–2012, “prokazan” kao savremeni Vuk Branković, zbog navodne nedostatne brige za Srbe na Kosovu, kao i zbog njegove podrške LGBT zajednici
Još jedna savremena politička satira, pisana u stilu tradicionalne srpske epske poezije, koja “prokazuje” predsjednika Srbije Tomislava Nikolića kao novovjekovnog Vuka Brankovića
Mem koji prikazuje baronesu Katrin Ašton, Visoku predstavnicu Evropske unije za inostrane poslove i pitanja sigurnosti i predsjednika vlade Srbije Ivicu Dačića na potpisivanju sporazuma između Beograda i Prištine, u aprilu 2013.
Mem baziran na čuvenoj rubrici “Osoba A/B/C predstavite se”, u kojoj se Tomislav Nikolić, Aleksandar Vučić i Ivica Dačić, sva trojica, predstavljaju kao Vuk Branković
Zanimljivo je da, kako bi neko bio prepoznat kao Vuk Branković, on ne mora nužno da bude Srbin. Stoga, kada je Hans van den Bruk, holandski ministar spoljnih poslova između 1982. i 1993. godine, a kasnije i evropski komesar za spoljne odnose, povukao svoje prethodno podržavanje srpskih interesa, ovaj njegov potez je srpska štampa popratila naslovom „Van Den Bruče, Brankoviću Vuče“.
Kao što je već rečeno, vjekovima je novozavjetna priča Judine izdaje Hrista tumačena kao izdaja Jevreja i služila je kao jedan od najjačih argumenata tradicionalnog hrišćanskog teološkog antisemitizma. Činjenica da je u popularnoj srpskoj kulturi i narodnom diskursu ona toliko dobro zamijenjena domaćom pričom o izdaji, značajno je smanjila njenu primamljivost kao jakog anti-jevrejskog arhetipskog motiva. U većini slučajeva, prizivanje Jude kao prototipa izdajnika, implicitno uključuje i „ostale“ Jevreje, na svjesnom, podsvjesnom ili nesvjesnom nivou. Sa druge strane, upotreba lika Vuka Brankovića ne stvara nikakvu asocijaciju koja bi mogla biti vezana za Jevreje. Tako je jedan od najmoćnijih anti-jevrejskih hrišćanskih stereotipa izgubio dobar dio svoje moći kada je u pitanju srpska kultura. Da ilustrujem, čak i izrazi kao što je „Judin poljubac/cjelov“, „Judine škude“, i slično, koji su toliko česti u brojnim evropskim jezicima, uključujući i hrvatski, rijetko se pojavljuju u srpskom narodnom govoru.
Rečeno, naravno, ne znači da teološki zasnovani hrišćanski antisemitizam ne postoji u Srbiji danas, ili da nije postojao u prošlosti8. Što se prošlosti tiče, u vidu lokalnog odjeka poznate „Afere iz Damaska“ februara 1840. godine, srpski Jevreji su takođe bili označeni kao ubice hrišćanske djece u obredne svrhe, čemu može posvjedočiti protestno pismo koje su septembra 1841. godine napisali predstavnici beogradskih Jevreja gradskim vlastima9. Međutim, ove lažne optužbe završile su se bez sudskog epiloga.
Najistaknutiji (na sreću, prilično singularan) primjer teološkog hrišćanskog antisemitizma među sveštenstvom Srpske pravoslavne crkve u dvadesetom vijeku je primjer vladike Nikolaja Velimirovića10, prvog srpskog netradicinalnog teologa koji se školovao na zapadu, i notornog anti-semite. Rečeni vladika ne samo da je izrazio svoju zadivljenost Hitlerom (poredeći ga sa svetim Savom, osnivačem Autokefalne srpske crkve i jednog od najslavljenijih svetaca u Srbiji)11 prije Drugog svjetskog rata (1935. godine) – nego je čak i poslije okupacije Srbije od strane njemačke vojske, kada je 1944. godine i sam zarobljen i odveden u logor Dahau, tamo – u srcu zvjeri, napisao svoje čuvene Govore srpskom narodu kroz tamnički prozor, u kojima optužuje Jevreje za razaranje Evrope12:
„[Evropa] To je danas glavno bojište Židovo i oca židovskog đavola protiv Oca nebesnog i protiv Sina Njegovog Jedinorodnog, […] jer im je potrebno [Jevrejima] prvo da se izjednače zakonski sa hrišćanstvom, da bi posle potisli hrišćanstvo i učinili hrišćane bezvernim, i stali im petom za vrat. Sva moderna gesla evropska sastavili su Židi, koji su Hrista raspeli: i demokratiju, i štrajkove, i socijalizam, i ateizam, i toleranciju svih vera, i pacifizam i sveopštu revoluciju i kapitalizam i komunizam. Sve su to izumi Židova, odnosno oca njihova đavola.“
Međutim, Velimirovićev primjer je više izuzetak nego pravilo u teologiji Srpske pravoslavne crkve. Pravi „đavo“ u srpskoj kulturi posljednjih nekoliko vijekova nikada nisu bili Jevreji, već prije lokalni muslimani.
nastavit će se…
***
1 – Zanimljivo je da su svi oni sebe smatrali sposobnim za tako svirep čin.
2 – Popović (vidi fusnotu 5 gore), str. 43-70 i 183-238.
3 – Vidi savremeni srpski prevod „Tronoški rodoslov” u knjizi Dragoljub Pavlović i Radmila Marinković (urednici i prevodioci), Iz naše književnosti feudalnog doba, (Novi Sad: Prosveta, 1975), str. 320-323. Ova genealogija je transkribovana u manastiru Tronoša, godine 1791, iz dokumenata koji su izrađeni u prvoj polovini osamnaestog vijeka.
4 – Čini se da je Popović u pravu kada pretpostavlja da su Karadžićevi dijelovi različitih kosovskih pesama „One su pre mogle nastati u sredinama za koje je bilo karakteristično ukrštanje i međusobno prožimanje paganske heroike i hrišćanske vere u novoj, prosvećenoj, sremsko-karlovačkoj redakciji“, ibid. str. 93. Dok se može tvrditi da je „Kneževu večeru“ i neobrazovani narodni pjevač mogao da sastavi po uzoru na „Tajnu večeru“, zbog činjenice da su tako poznatu hrišćansku priču čak i ljudi iz naroda mogli da znaju do detalja, sama činjenica da je epizoda u kojoj Miloš ubija Murata sastavljena po uzoru na starozavjetnu verziju ukazuje na svešteničku ruku iza redakcije ovih naracija, kako dobro poznavanje priča iz starozavjetne Knjige o Sudijama ne bi zaista moglo da se pripiše širokoj srpskoj masi.
5 – Studija Ilariona Ruvarca pod naslovom „O Knezu Lazaru“ prvo se pojavila u časopisu Stražilovo, koji je skoro čitave godine (1887) objavljivao različite dijelove ovog rada. Sljedeće godine, 1888, baš prije obilježavanja pet vjekova od Kosovskog boja, ova studija je ponovo izdata kao zasebna knjižica: Ilarion Ruvarac, O Knezu Lazaru (Novi Sad: Štamp. S. Miletića, 1887). Za fragmentarni prevod na engleski vidi Ilarion Ruvarac, ‘On prince Lazar’ (prevela Linda Krstajić), u Ahmet Ersoy, Maciej Górny and Vangelis Kechriotis (eds.), Modernism: Representations of National Culture: Discourses of Collective Identity in Central and Southeast Europe 1770–1945: Texts and Commentaries, Vol. III/2, str. 15–19. Iste godine posvjedočeno je objavljivanju još jedne studije posvećene istom događaju: Ljubomir Kovačević, Vuk Branković (1372–1398): predavanje držano u gradjanskoj kasini 24. Marta 1887 (Beograd: Štamp. u kraljevsko-srpskoj državnoj štampi, 1888). Dok je Ruvarčeva studija usredsređena na Kneza Lazara, Kovačevićev rad je usredsređen na Vuka Brankovića. Međutim, oba naučnika su, nezavisno jedan od drugog, došli do zaključka da Vuk Branković nije bio izdajnik na Kosovu.
6 – Vidi, na primjer, Nenad Ljubinković, ‘Kosovska bitka u svome vremenu i u vidjenju potomaka ili logika razvoja epskih legendi o Kosovskom boju’, Raskovnik 55–56, (1989), str. 127–165, ili Rade Mihaljčić, The Battle of Kosovo in History and in Popular Tradition (Belgrade: Beogradski izdavačko-grafički Zavod, 1989).
7 – Mihaljčić tvrdi da je ova posebna pogodnost za ovu ulogu možda rezultat činjenice da je Vuk Branković bio najugledniji srpski aristokrata koji je preživio bitku.
8 – Pitanje političkog i ekonomskog antisemitizma u Srbiji prevazili i doseg ovog članka. Međutim, za više o njegovim ranim manifestacijama, vidi Ženi Lebl, Do “Konačnog rešenja”: Jevreji u Beogradu 1521–1942 (Beograd: Čigoja štampa, 2001), str. 71–155. Ova knjiga je takođe prevedena na Hebrejski: Jennie Lebel, Until ‘The Final Solution’: The Jews in Belgrade 1521–1942 [Hebrew] (Tel-Aviv: Hakibbutz Hameuchad, 2006). Za više o istraživanju trenutnog političkog antisemitizma u Srbiji, vidi Laslo Sekelj, “Antisemitism and Jewish identity in Serbia after the 1991 Collapse of the Yugoslav State”, Analysis of Current Trends in Antisemitism 12 (1997), kao i Jovan Byford & Michael Billig, ”The emergence of antisemitic conspiracy theories in Yugoslavia during the war with NATO”, Patterns of Prejudice, 35(4) (2001), str. 50–63; Jovan Byford ”Christian Right-wing Organisations and the Spreading of Antisemitic Prejudice in Post-Milosević Serbia: The Case of the Dignity Patriotic Movement”, East European Jewish Affairs, 33(2) (2002), str. 43–60 and Jovan Byford, “Anti-Semitism and the ChristianRight in post-Milošević Serbia: From conspiracy theory to hate crime”, Internet Journal of Criminology, 2003, str. 1-27.
9 – Lebl, ibid., izdanje na srpskom str. 83–85, izdanje na hebrejskom str. 105.
10 – Za temeljno istraživanje Velimirovićevog antisemitizma i načina na koje današnje pravoslavno srpsko sveštenstvo pokušava da ga objasni, vidi Jovan Byford, Denial and Repression of Antisemitism: Post-Communist Remembrance of the Serbian Bishop Nikolaj Velimirović (Budapest: Central European University Press, 2008).
11 – „Ipak se mora odati priznanje sadašnjem nemačkom Vođi, koji je kao prost zanatlija i čovek iz naroda uvideo da je nacionalizam bez vere jedna anomalija, jedan hladan i nesiguran mehanizam. I evo u 20-om veku on je došao na ideju Svetoga Save, i kao laik poduzeo je u svome narodu onaj najvažniji posao, koji priliči jedino svetitelju, geniju i heroju.“ Nikolaj Velimirović, Nacionalizam Svetog Save (Nationalism of St Sava) (Beograd: Knjižnica Pravoslavlje, Beograd, 1935). Prevod na engleski, Jovan Byford, ibid., str. 48.
12 – Nikolaj Velimirović, Poruka srpskom narodu kroz tamnički prozor (Himmelsthur: Zapadnoevropska eparhija Srpske Pravoslavne Crkve, 1985), str. 161–162.