Životna priča kao studija slučaja o stasavanju tradicionalnog sefardskog hahama
Kroz višestoljetnu jevrejsku istoriju, brojne duhovne vođe birane su iz redova običnih ljudi, isključivo na osnovu njihovih ličnih dostignuća, njihove učenosti i pobožnosti; ali, unatoč tome, čini se da je broj pravnih autoriteta, autora i mislilaca koji potiču iz rabinskih porodica, ipak, znatno veći.
Imajući u vidu opseg rabinske kanonske literature i sve poteškoće u vezi dolaženja do iste, te njenog savladavanja, ovaj fenomen i ne iznenađuje pretjerano. Jevrejsko pravo je u suštini precedentno pravo. Stoga, odluke svih prethodnih sudova, arbitara i pravnih eksperata imaju zakonodavnu moć. Shodno tome, ove odluke se smatraju zakonski obavezujućim i kasniji sud ne može da ih odbaci bez prethodnog razmatranja i obrazloženja. Od svakog ko želi da bude dayyan [rabinski sudija] ili poseq [arbitar jevrejskog zakona] ne očekuje se samo da vlada Biblijom i različitim kodeksima jevrejskog prava i prakse (kao što su Mišna, Tosefta, Sifra, Sifre, Jerusalimski Talmud i Vavilonski Talmud, te njihovim klasičnim i prihvaćenim komentarima), već takođe i beskrajnim tomovima rabinskih responzi iz post-talmudskih generacija (koje obuhvataju stotine svezaka i desetine hiljada pojedinačnih pravnih odluka), kao i raznim srednjevjekovnim i kasnijim kodifikacijama koje se na njima zasnivaju.
Očigledno, savladavanje tako obimne literature, pored neophodnih intelektualnih vještina zahtijeva i mnogo vremena, opsežnu biblioteku, postojanje dobrohotnog a meritornog mentora, i neki vid finansijske podrške. Sve u svemu, mnogo je lakše bilo potomcima rabinskih porodica (koji su rođeni upravo u svijetu učenja, intelektualnih nastojanja i pravnog razmišljanja, koji su imali pristup skupocjenim i rijetkim rukopisima i koji su mogli, što je jednako važno, da računaju na finansijsku podršku njihovih porodica) da posvete svoje živote idealu ovladavanja Zakonom i postanu njegovi arbitri.
Ovo svakako ne znači da su vrata učenja bila zatvorena za mlade iz „svjetovnih“ porodica. Bilo je relativno malo vjerovatno da bi mladić bez „rabinskog pedigrea“ mogao da ostvari rabinsku karijeru, osim ako ne bi bio posebno nadaren. U takvim slučajevima, mladi talenat bi brzo bivao apsorbovan u rabinsku elitu, prvo kroz brak (dok je još uvijek na rabinskim studijama), a kasnije i time što bi i sam bio promovisan u rabina. Učenje i erudicija su bile najviše jevrejske vrijednosti tog doba. Ljudi su vaspitavani s krajnjim poštovanjem prema nauci i učenim ljudima. Potpuno posvećivanje života izučavanju Tore smatralo se najvišim nivoom postojanja, te najboljim i najkraćim putem do ljudskog savršenstva. Većinu, koja nije mogla da posveti svoje živote učenju, podučavali su i ohrabrivali da pomaže manjini sposobnoj da se posveti učenju. I samo promovisanje učenja Tore smatralo se jednim od najpobožnijih djela. Toliko je veliko talmudsko poštovanje prema učenju i njegov prezir prema neučenima da je zabranjeno učenima da udaju svoje kćeri izvan rabinskih krugova.
Prihvatanje ovog diktuma kao norme od strane ranih rabina i njihovih učenika značajno je doprinijelo evoluciji samih rabinskih krugova u jasno definisanu društvenu klasu; treba još jednom podvući, ista je uvijek bila otvorena da apsorbuje i asimiluje bilo kog nadarenog pojedinca koji bi prihvatio njen pogled na svijet i njene vrijednosti. [1]
Međutim, iako su rabini u stvari stvorili vladajuću klasu koja se zasniva na porodici, malo je rabinskih porodica koje su uspjele da ostanu na pozornici jevrejske istorije onoliko dugo koliko je to pošlo za rukom porodici Pardo. Generacijama je ova porodica iznjedrivala rabine. Njeni sinovi su služili kao sudije u rabinskim sudovima, kao predavači u rabinskim akademijama, te kao priznati arbitri jevrejskog prava u mnogim centrima sefardske dijaspore, kao što su: Solun, Amsterdam, Venecija, Sarajevo, Beograd, Dubrovačka republika,[2] Split[3] i Jerusalim.
Sam R. (skraćenica za Ribi, učitelj odnosno rabin) David ben Jakov Pardo, najplodonosniji autor koji je potekao iz ove porodice, je služio (ili makar pokušao da dođe na položaj) u pet od osam pomenutih gradova. David Pardo je rođen 5479. [1718/19] godine, u Veneciji.[4] Kažu[5] da je ova grana porodice bila vezana za Dubrovnik, i da su iz Dubrovnika R. Jakov Pardo i njegova žena Justina,[6] roditelji Davidovi, odselili u Veneciju. I zaista, R. David zaključuje uvod svog komentara na Mišnu, po imenu Šošanim le-Dawid, izražavanjem svoje zahvalnosti svima onima koji su pomogli izdavanju ovog rada, završavajući sljedećim riječima:
I među onima koji zaslužuju blagoslov nalaze se takođe svi članovi Svete zajednice u Dubrovniku, Bog ih sačuvao, jer oni su takođe osnažili moje ruke – a, među njima posebno moja braća i prijatelji, milostive duše iz moje porodice i doma oca moga: gospoda, učenjaci i izvrsni ljudi, sinovi njegovog prevashodstva, ḥahama, našeg časnog učitelja, R. Jakova, sina časnog R. Avrama Parde, neka je sjećanje na njega na blagoslov. Petorica braće čiji je akronim IŠ YAD.
Na kraju uvoda u Maskil le-Dawid, autor još jednom izražava svoju zahvalnost članovima porodice u Dubrovniku, na još zakukuljeniji i zamumuljeniji način:
I da zaključim: još mnogo blagosloveniji bi trebalo da budu moji rođaci i ljubljeni, IŠ YAD, koji su u Svetoj zajednici u Dubrovniku, zajedno s onima koji su povezani s njima, zdravi i berićetni bili![7]
Moguće je da je u vrijeme kada su napisani ovi redovi, njihov pomalo ezoterični ton doživljavan kao znak posebne intime i bliskosti. U svakom slučaju, teško je, (ako ne i nemoguće), za savremenog istraživača da dođe do nekakvog definitivnog zaključka o blizini srodstva našeg autora i petorice braće iz Dubrovnika. Mogućnosti idu od braće do polubraće (ipak je ime oca svih njih Jakov ben Avram Pardo) ili rođaka četvrtog koljena (sa zajedničkim pradedom). Lično, naklonjeniji sam drugoj mogućnosti i smatram da je ime dede petorice braće: Avram, dodato imenu njihovog oca, Jakova, kako bi se razlikovali njihov otac: Jakov ben Avram i otac R. Davida: Jakov (koje se uvijek navodi bez patronima).
Pošto je malo vjerovatno da su dvojica braće imali isto ime (Jakov), za pretpostaviti je da su Jakov, otac R. Davida, i Jakov ben Avram bili rođaci prvog koljena (vjerovatno prvorođeni sinovi dvojice braće, svaki od kojih je dobio ime zajedničkog dede). Međutim, mogućnost da su petorica braće iz Dubrovnika sinovi iz prvog braka R. Jakova, dok je R. David njegov sin iz drugog braka, koliko god neubjedljiva bila, i dalje je ipak moguća. Možda su razlika u godinama i to što je R. David rođen u “inostranstvu”, u Veneciji, dovoljni da objasne to što odnos između navodne braće djeluje previše zvanično.
Bilo kako bilo, R. Jakov je umro tokom Davidove mladosti; no, pošto je mladić bio potomak tako istaknute rabinske porodice (čija linija uključuje izvanredne rabinske ličnosti kao što su R. Šemuel ben R. Avram Abuhav[8] ili R. Josef Pardo),[9] omogućeno mu je da završi studije. R. Jakov Belilius, član rabinskog suda grada Venecije i priznati talmudista, otvorio je svoj dom i ješivu za ovog mladog rabinskog učenika.[10]
Treba napomenuti da su tada glavni centri učenja, kao što je Venecija na primer, opskrbljavali ostatak jevrejskog svijeta rabinima, sudijama i predavačima. Mnogo mladih diplomaca s rabinskih akademija, koji nisu mogli da računaju na poziciju u mjestu gdje su studirali, napuštali bi akademiju i grad po završetku studija, i tražili posao drugdje, često u mjestu odakle potiču, ili makar u mjestima gde su imali porodične odnose i kontakte.
Dok izraelski sefardista Moše David Gaon, i sam porijeklom Bosanac – Travničanin, u svojoj čuvenoj enciklopediji sefardskih mudraca i intelektualaca ne navodi bilo kakve korake u Pardinoj karijeri koji bi prethodili njegovom dolasku u Split,[11] dr Moric Levi, sarajevski ober-rabiner, tvrdi da je mladi talmudista poslije napuštanja Venecije prvo stigao u Dubrovnik. No, pošto ova mala zajednica nije mogla da mu ponudi bilo kakvo uposlenje, otišao je u Sarajevo, gdje je proveo par godina, nastavivši kasnije u pravcu Beograda.[12] Sve se ovo desilo, prema Leviju, prije no što se Pardo naselio u Splitu, prvo kao predavač u lokalnoj jevrejskoj školi, a kasnije kao rabin ovog grada. Poslije djelimičnog uspjeha u Splitu, Pardo je ponovo (jednako neuspješno kao i prvi put) pokušao da postane rabin jevrejske zajednice u Beogradu. Tek ga je njegovo drugo pojavljivanje u Sarajevu dovelo bliže ostvarenju njegovih ciljeva. Encyclopedia Judaica[13] takođe navodi da je Pardo okušao svoju sreću u Sarajevu, prije no što je dobio posao vjeroučitelja u Splitu oko 1738; ali ne pominje nikakav Pardin pokušaj nastanjivanja i zapošljavanja u Dubrovniku. Razlog zbog kog je Pardo morao da napusti Sarajevo je, prema ovom izvoru, rasprava oko nekog nasljedstva. Bilo kako bilo, iz njegove lične zbirke rabinskih responzi, koja je nazvana Mihtam le-Dawid, saznajemo da je Pardo sve do 5500. [1739/40] godine bio u Splitu. U responzi br. 2, u vol. Yore De'a, obavještava nas (retroaktivno napisanom responzom) o sljedećem:
Ovde, u gradu Espalatru, neka ga Bog čuva – Amen!, godine 5500. vidio sam veoma čudno biće, naime: ovna sa šest rogova i dva muška spolna organa, i vršio je nuždu na oba odjednom. Takođe, imao je četiri testisa u dvoje mošnica, a pozadi je imao dve rupe i opet koristio obje. Takođe, pozadi je imao dvije dodatne noge, koje su bile u obliku dodatnih nogu, ali nisu doticale zemlju. U tom trenutku rekoh: Kako su brojna tvoja djela, o Gospode.[14] A onda su me tu upitali da li je dozvoljeno jesti meso od takve životinje, a ovo je ono što sam im nasumično odgovorio u tom trenutku. Odgovor:…[15]
Iz posljednjih riječi saznaje se da je odgovor zapisan po sjećanju, poslije nekog vremena nakon samog događaja. Takođe, iz riječi ovde, u gradu Espalatru može se zaključiti da je rečena responza, čak i ako je napisana nešto poslije opisanog događaja, ipak napisana u Splitu – a ne u nekom drugom gradu.
Način na koji je Pardo napisao ime takođe nije nasumičan. To je prije rezultat unaprijed smišljenog i ustaljenog stava o toj temi. U responzi br. 9 (na žalost bez datuma), u oblasti Even ha-‘Ezer, Pardo objavljuje svoje mišljenje o ispravnom načinu pisanja imena grada u kom služim u jednom brakorazvodnom dokumentu.[16] On počinje svoj odgovor od tri strane navodeći razliku između načina na koji se ime grada piše i načina na koji se izgovara u govornom jeziku.
Osobeno je svim onima koji pišu hrišćanskim [= nehebrejsko pismo, ovdje latinica] pismom, bilo da pišu poslanicu ili nezvanični dokument, da napišu Spalato, ali kada dođe do izgovaranja imena ovog grada, oni dodaju glas ‘r’ i kažu Spalatro. A sinovi našeg naroda koji među sobom pričaju na španskom dodaju glas ‘e’ na početku riječi, i kažu Espalatro. Provjerio sam, i ovako sam ga našao napisano u svim bračnim ugovorima i ostalim dokumentima koji su izdati u ovom mjestu još od davnina, i u svim njima je uvijek napisano sa slovom ‘e’ na početku…[17]
Prevod ne dočarava svu osebujnost Pardinog stila. On je smatrao književnost rabinskih responzi formalnom umjetnošću koja se mora naučiti putem imitacije, vježbe i ponavljanja. Iz ovog razloga on je ohrabrivao svoje učenike da se vježbaju u pisanju responzi na hipotetička pitanja, još mnogo prije nego što su promovisani u rabine. Čini se da je ova vježba analitičkog uma i rabinskog stila bila vrlo važan dio nastavnog plana svih rabinskih akademija koje je vodio: u Splitu, Sarajevu i Jerusalimu.[18]
Posvećen svojoj ideji izoštravanja umova njegovih učenika kroz stalne izazove na preispitivanje njihovih stanovišta i sagledavanje problema kojim se bave iz svih zamislivih uglova i perspektiva, takođe ih je ohrabrivao da pišu jedni drugima responze na responze. Mnogo puta on u zbirci Mihtam le-Dawid ponosno navodi responze koje su pisali njegovi učenici ili sinovi, dajući sud o ponuđenim rešenjima, ili završnu riječ. Štaviše, ovo nije jedino mjesto u antologiji gdje Pardo retroaktivno zapisuje usmeni odgovor koji je dat na usmeno postavljeno pitanje ili odgovor na set pitanja koja su se javila tokom zajedničkog učenja na akademiji,[19] ili čak vlastita uputstva napisana u obliku pitanja i odgovora. Čini se da je postavljanje retoričkih pitanja i raspravljanje o hipotetičkim pitanjima dio italijanske rabinske tradicije koju je Pardo doneo sa sobom do najdaljih granica Mletačke republike (u Split), a kasnije čak i van njih (Sarajevo, Beograd, Jerusalim).
Izučavanje svakog korpusa klasične rabinske književnosti zasebno i u svom vlastitom kontekstu, je takođe posebna italijanska tradicija. Nasuprot tome, Sefardi i Aškenazi, prateći tradiciju zasnovanu na vavilonskim akademijama, zasnivali su studije klasične rabinske literature skoro isključivo na vavilonskom Talmudu, izučavajući samo mišnayot[20] i beraytot[21] koje su bili uključene u njega (najčešće ih poznajući samo u njihovom talmudskom kontekstu, počesto bitno drugačijem od izvornog). Shodno tome, većinu komentara o ekstratalmudskim kodeksima su pisali italijanski rabini. Ova metoda kontekstualnog čitanja i pristupa svakom kodeksu ponaosob je zapravo predstavljala dio tradicije izraelskih akademija iz prvih vijekova nove ere, a odatle se proširila širom Rimske imperije (Egipat, Sirija, Grčka i Italija), ne dopirući, međutim, do vavilonskih Jevreja (kao ni njihovog sjevernoafričkog i španskog ogranka) koji su razvili sopstvenu metodologiju.
Kao potomak protjeranih Sefarda, odgojen i obrazovan u italijanskoj rabinskoj tradiciji, Pardo je bilo predodređen da proširi ovaj italijanski kontekstualni pristup rabinskoj literaturi među svojom sefardskom sabraćom na Orijentu, oživljavajući staru izraelsku tradiciju učenja, prvo u Splitu, kasnije u Beogradu i Sarajevu, a na kraju i u samoj Zemlji Izraela. Njegov prvi rad, Šošanim le-Dawid, kao što je već rečeno, predstavlja komentar na Mišnu (kasnije će napisati komentare na još dva korpusa pred-talmudske rabinske književnosti: Tosefta i Sifre) i napisan je dok je radio kao učitelj u Splitu.
U svakom slučaju, na prvoj stranici djela Šošanim le-Dawid[22] Pardo se već naziva učiteljem pravednosti[23] Svete zajednice u Esplatru. Teško je konstatovati kada su tačno Jevreji u Splitu odabrali Pardu za svog rabina. Levi, na primjer, tvrdi da je odabran 1750. [5510] godine, poslije smrti R. Avrama Pape.[24] Međutim, u responzi br. 2, u oblasti Oraḥ Ḥayyim, koja je napisana 5501 [1741/42] godine, Pardo govori kako Jevreji Splita nesvjesno krše propise Šabata, jer su im bila data pogrešna uputstva, od strane jedne poluučene osobe:
A poznato je da još od ranih dana ovdje nije bilo rabina ili učitelja pravednosti, osim našeg gospodara i učitelja R. Avrama Davida Pape… koji je i sam došao ovdje slučajno, i usnio kao što s čovjekom biva,[25] što se desilo malo prije nas,[26] tako da smo imali privilegiju da vidimo njegovu svjetlost.
Očito, Papo je umro dosta prije 1750. godine, pošto je iznad citirana responza napisana 5501. [1741/42] godine. Stoga, moramo zaključiti da je Pardo postavljen za rabina ove zajednice nekad prije 5512. [1751/52] godine (godine kada je njegov komentar na Mišnu štampan), nezavisno od smrti Haham Pape.
Pardo je imao veliko poštovanje prema svom prethodniku. U uvodu u Šošanim le-Dawid on nam govori o tome kako je po dolasku u grad Espalatro, koji je u provinciji Dalmaciji, tražeći podršku i način da nastavi sa svojim učenjem, tamo pronašao:
Dragocjeno svjetlo… iskusnog pravnika, jedinstvenog eksperta, koji je pritom izvrstan rabin, pobožan i svet, dragulj okrunisan skromnošću, njegova uzvišenost, naš gospodar i učitelj R. Avram David Papo, neka je sjećanje na pravednika i sveca na blagoslov…
Čini se da je 5508. [1747/48] godine Pardo već služio kao odabrani rabin zajednice u Splitu, jer mu je tad R. Šelomo Lucena uputio zvanično pismo po pitanju moralne dužnosti jevrejske zajednice u Dubrovniku prema sarajevskoj jevrejskoj zajednici. Naime, sarajevski Jevreji su se godinama oslanjali na Jevreje iz Dubrovnika da im obezbijede četiri biljke (palma, vrba, mirta i plod žutog citrona)[27] koje su neophodne za rituale na praznik Sukot (Sjenice, Kolibe), po dogovorenoj cijeni, kao i dotad. Međutim, desilo se da je i sama jevrejska zajednica u Dubrovniku te godine imala samo jedan jedini citron, te se postavilo pitanje da li bi dubrovački Jevreji trebali (nakon što sami ispune biblijsku zapovijed o obrednom korištenju citrona i ostalih triju biljaka vezanu za prva dva dana praznika, te rabinsku zapovijed tokom dijela od preostalih pet dana polupraznika) da pošalju taj citron sarajevskim Jevrejima (ne bi li ovi ispunili makar rabinsku zapovijed za preostale dane polupraznika). Pardin nedvosmislen stav je bio da je u takvom slučaju obavezno omogućiti i drugim zajednicama da barem donekle učestvuju u ispunjavanju zapovijedi.[28]
U godinama koje su slijedile, nalazimo Pardu kako vodi svoju malu zajednicu, piše svoje rabinske responze, osniva mali krug učenika[29] i posvećuje se novom poslu: komentarisanju RaŠIjevog tumačenja Tore.[30] Završetak ovog rada, koji je nazvan Maskil le–Dawid,[31] takođe je označio i završetak Pardinog “splitskog perioda”. Već te iste godine Pardo je počeo da “obigrava” oko brojnije i uticajnije beogradske zajednice, nudeći joj svoje usluge. Po svemu sudeći, Pardi je bilo jasno da njegov renome već prevazilazi poziciju rabina u jednoj tako maloj zajednici kao što je Split. Ipak, on nije ostavio svoje stado bez nadzora. Njegov učenik R. Šabetaj Ventura je unaprijeđen na poziciju rabina ove zajednice već prije Pardinog odlaska.[32] Učitelj i učenik su do kraja života održavali blisku vezu, o čemu svjedoči i njihova prepiska objavljena u Pardinoj ili u responzi R. Avrama Pensa.[33]
U to vrijeme R. Šelomo Šalem, koji je služio u beogradskoj zajednici devet godina, odlazi u Amsterdam[34] gdje je postavljen na mjesto čelnika čuvene rabinske akademije ‘Eṣ ha-Ḥayyim.[35] Po svemu sudeći, istoričarka srbijanskog i makedonskog jevrejstva, Ženi Lebl, je u pravu kada tvrdi sljedeće:
Vjerovatno je da dolazak Davida Parde nije bio slučajan. Bio je ubijeđen da će biti postavljen za vrhovnog rabina ove zajednice, ne znajući da su ruke zajednice bile vezane ugovorom s rabinom (Šalemom) koji je živio daleko. Pardo je pokušavao da pokaže svoje sposobnosti dajući pravne savete[36] gradskom vijeću kojim je predsjedavao Rafael Ruso.[37]
Pardo je brzo shvatio da bi beogradska zajednica dugo mogla da ostane u nerazriješenom statusu sa nerezidentnim rabinom,[38] pa nije oklijevao da prihvati poziv zajednice u Sarajevu, čije je rabinsko mesto bilo prazno još od smrti R. Ješue Isaka Mačora,[39] 1763. godine.[40]
Čini se da je već 5524. [1763/64] godine Pardo služio u Sarajevu kao čelnik rabinskog suda i rabinske akademije. U uvodu u njegovu knjigu Lamnaṣeaḥ le-Dawid,[41] koja je izašla iz štampe sljedeće, 5525. [1764/65] godine, u Solunu, izrazio je svoju zahvalnost:
…svim članovima moje zajednice, koji su moji saveznici, među kojima sam da služim i pomognem, svima njima – uključujući i slabe, Svetoj zajednici koja je u Bosni, Bog je sačuvao, i koja se zove Saraj…[42]
Zanimljivo je da je zvanični ugovor između Parde i zajednice potpisan tek četiri godine kasnije, na 1. dan mjeseca ševata 5528. [1768] godine,[43] kao da su obje strane bile zainteresovane za odmjeravanje one druge tokom nekog „probnog perioda“ prije ozvaničavanja njihovog odnosa.
U to vrijeme, Sarajevo, prijestonica sjeverno-istočne osmanske provincije, je bilo veoma važna lokacija na trgovačkoj mapi, sa živahnom zajednicom koja je bila u stalnom porastu. Grad je već bio razvio sve odlike važnog centra jevrejskog života, ali je i dalje smatran za „satelit“ Soluna, najvažnijeg centra jevrejskog života i obrazovanja na Balkanu, koji su mnogi u to vrijeme vidjeli kao „Republica Judia“ (Jevrejsku republiku). Kao i mnoge druge male jevrejske zajednice koje su osnovali doseljenici iz Soluna, jevrejska zajednica u Sarajevu se okretala Solunu za uputstva i savjet. S Pardinim dolaskom, Sarajevo je počelo da se razvija od male zajednice ka sve većem centru jevrejske kulture i obrazovanja. Od sad pa nadalje, okolne zajednice (Dubrovnik, Split, Beograd) okreću se Sarajevu, šalju svoje najbolje sinove u tamošnju rabinsku akademiju, a počesto preuzimaju i „sarajevsku modu“.
Nukleus Pardine ješive je bila „splitska grupa“: sam Pardo, njegova dva starija sina R. Jakov i R. Avram i njegov stariji učenik R. David Pinto (koji se tada vratio u rodni grad da nastavi sa učenjem Tore od svog učitelja). Novi učenici su se pridružili Sarajevu, kao što je na primer bio R. Avram Penso. Moguće je steći utisak o nastavnom planu akademije iz responzi (posebno teoretskih) koje su sakupljene u Pardovoj ili Pensovoj antologiji.[44] Godine 5532. [1771/72], osam godina po njegovom dolasku u Sarajevo, antologija Mihtam le-Dawid je izašla iz štampe u Solunu. Zbirka je uređivana i pripremljena za štampanje u Sarajevu. Pardo kaže:
Gospode, imaj milosti i podigni me –
Da sagradim kuću, prebivalište starih –
Jer naumio sam da objasnim riječi mudraca,
[koji su poput] serafima i ofanima,
rabini – anđeli koji služe [pred Bogom],
koji su ruke [snaga] svijeta i njegovi temelji,
[spomenute] u opštim riječima Tosefte
Koja je predanje R. Neḥemije…
Jer revnujući revnovah,[45]
Zašto bi [Tosefta] bila kao neko ko se skriva,[46]
prije – kao djevojka[47]
na prijestolju Gospoda,[48]
sigurno bi trebalo da istupi.
O Bože, Gospodaru svemira,
Daj mi snage da otopim ciglu (kamen),
Da blagoslovim završeni posao u godinama koje slijede,
I nek Izrael, molim Te, kaže:
Ḥasde Dawid, su istina.[49]
Najplodnije Pardine godine su bile u Sarajevu. Tamo je počeo da radi na svom remek-djelu: Ḥasde Dawid, spomenutom komentaru na Toseftu koji je neprevaziđen do današnjeg dana. Time je pratio uputstva R. Hilela: Tamo gdje nema čovjeka, trudi se da budeš čovjek,[50] zahtijevajući zadovoljštinu za ovaj odavno zapostavljeni kodeks. Ako je i postojalo nekoliko mudraca koji su se posvetili objašnjenju Mišne, skoro da nema onih koji su se posvetili objašnjenju Tosefte. U to vrijeme se gotovo ni u jednoj rabinskoj akademiji Tosefta više nije učila kao kodeks za sebe, nego isključivo u kontekstu dvaju Talmuda u kojima je citirana, što znači da se Pardo opredijelio da objašnjava tekst koji se ne uči.
Većina rabinskih autora na njegovom mjestu smatrala bi da je to uzaludan posao, ali je Pardo u Tosefti zapravo pronašao ono što Talmud naziva “[dosad nekultivisanim] mjestom koje su ti oci ostavili da ga sam ogradiš”.[51] Ako je do ovog trenutka Pardo išao putem svojih prethodnika, sada je krenuo da utire stazu kojom će hoditi svi koji budu dolazili iza njega. I uistinu, kako tradicionalno – tako univerzitetsko proučavanje Tosefte je danas nezamislivo bez djela ovog sarajevskog rabina. Pardov komentar je za Toseftu ono što je RaŠIjev komentar za Talmud: neizbježni klasik. Čak i oni rabinski ili akademski auori koji se uopšte ne slažu sa Pardinim interpretacijama, moraju da ga uzmu u obzir i obrazlože zašto smatraju da je pogriješio. “Preskakanje” njegovog tumačenja smatra se neukusnim, kako na ješivi tako na akademiji.
Tek četiri godine nakon javnog objavljivanja svoje namjere, godine 5536. [1775/76], štampan je u Livornu komentar Ḥasde Dawid na prve tri oblasti Tosefte.[52] Ḥasde Dawid na četvrtu oblast Tosefte[53] je štampan u Livornu 5550. [1789/90] godine, skoro deceniju poslije Pardinog odlaska u Zemlju Izraela. R. Avram Penso, jedan od najnadarenijih Pardinih učenika, igrao je značajnu ulogu u objavljivanju pojedinih neobjavljenih radova svoga učitelja, nakon što je ovaj već izgubio volju i snagu za prikupljanje ogromnih sredstava potrebnih za štampanje opsežnih radova.[54] Ni Pardo, pa čak ni Penso, nisu doživjeli jerusalimsko izdanje Ḥasde David na petu[55] ili šestu[56] oblast Tosefte, budući da je tumačenje pete oblasti Tosefte objavljeno čitavih sto godina nakon tumačenja četvrte oblasti, dakle 5650. [1889/90] godine, dok je tumačenje šeste i posljednje oblasti Tosefte objavljeno u tri toma, tokom perioda od sedam godina, 5730-5737. [1969/70-1976/77].
Međutim, Pardo je ipak doživio da vidi kako njegova djeca idu njegovim stopama, sjede na čelu rabinskih sudskih vijeća, podučavaju narod Izraela Tori, i doprinose njegovoj književnosti. Tokom 5544. [1783/84] godine, njegov prvorođenac R. Jakov Pardo, čelnik rabinskog suda u Dubrovniku i “jedan od najvećih rabina svoje generacije u otkrivenim i skrivenim naukama”[57], objavljuje svoj prvi rad: Qehilat Ya’aqov (komentar na biblijske rane proroke), a uvod djelu je napisao sam R. David, u svom novom domu u Izraelu.
U mjesecu elulu 5541. [1781] godine, predstavnici jevrejske zajednice Sarajeva su zabilježili u Pinqasu (Protokolu) opštine da su odlučili da potvrdno odgovore na Pardin zahtjev da mu zajednica obezbijedi penziju koja bi mu omogućila da se povuče u Zemlju Izraela. Odbor je odobrio godišnju penziju od 250 groša[58] (koja se plaćala od jevrejsko-opštinskog poreza), pod uslovom da Pardo ne prihvati nikakvo radno mesto u bilo kojoj drugoj zajednici, i da pred Bogom posveti dio sevapa svog učenja dobrobiti jevrejske zajednice u Sarajevu.
Poslije 17 godina[59] službe, u 62. godini života, R. David ben Jakov Pardo je napustio Sarajevo, ostavljajući sudsko sjedište ovog grada svom sinu R. Isaku (koji je služio kao čelnik rabinskog suda i rabinske akademije od 1781-1810),[60] i svom učeniku R. Avramu Pensu (koji je nastavio stopama svog učitelja, te se i sam povukao u Zemlju Izrael nekad poslije 5561. [1800/01] godine).[61]
Najmlađi sin R. Davida, Avram, preselio se zajedno s njim u Izrael i tamo se oženio Levanom, kćerkom R. Josefa Davida Azulaja, drugog najvećeg mudraca tog doba. Njen brat Refael Isaija Azulaj je bio oženjen jednom od kćerki R. Šelome Šalema – što nas vraća na početnu tezu ovog istraživanja…
Kćerka R. Davida, čije ime još nisam našao u dostupnim dokumentima, bila je udata za Avrama Pintu, a njihov sin R. Hajim David ben Avram Pinto, je bio beogradski rabin, i 5578. [1817/18] godine je objavio rukopis svog djeda Mizmor le-Dawid – elaborat o jednom komplikovanom pravnom problemu iz poglavlja Jore De'a u Šulḥan ‘Aruhu.
Još jedno Pardino važno djelo Sifre de-Ve Rav, komentar na Sifre (tanaitski Midraš na IV i V Knjigu Mojsijevu), takođe je objavljeno poslije njegove smrti, u Solunu 5559. [1798/99] godine. Smatra se da je ovo jedan od najvažnijih komentara na ovaj rijetko obrađivan kodeks.
Pardo je umro 5552. [1791/92] godine, u Jerusalimu. Tokom poslednje decenije njegovog života bio je čelnik rabinske akademije Ḥesed le-Avraham u Jerusalimu.[62] Njegovi sinovi i sinovi njegovih sinova su išli njegovim stopama. R. Jakovljev sin R. David Šemuel je bio rabin u Veroni. R. Isakov sin R. Avram je bio rabin u Beogradu. Među njima je bilo i plodotvornih pisaca. Na primjer, pored već pomenutog komentara na Rane proroke, R. Jakov je napisao još deset djela, i o njemu bi svakako trebalo povesti nezavisno istraživanje. R. Isak je postao poznat po svom djelu Toafot Rem,[63] komentaru na djelo R. Haj Gaona, Šeiltot. Tokom 1862. godine četiri knjige R. Isakovog sina, R. Avrama su objavljene u Beogradu. Nažalost posmrtno. Objavio ih je autorov sin: R. Hajim Šemuel ben R. Avram Pardo.
***
[1] Kako bi se bolje razumio rabinski judaizam i uloga rabina u tradicionalnom jevrejskom društvu, treba istaći sljedeće: rabini i njihovi učenici su u suštini bili jedina jevrejska aristokratija koja je nadživjela razaranje Drugog Hrama. Baš preko R. Jehude I (kojeg su Rimljani zadužili da u njihovo ime vlada rimskom “Palestinom” kao provincijom) su članovima ove intelektualne elite dati javna odgovornost i autoritet, što ih je na kraju načinilo vladajućom klasom. Međusobni brakovi u istaknutim rabinskim porodicama su doprinijeli razvoju jasno definisanog mentaliteta klase koji ima zajedničke duhovne i materijalne interese. Zanimljivo je da je slična postavka postojala u Vavilonu, najvećem centru jevrejskog života (tokom nekoliko vjekova, devedeset postotaka svjetske jevrejske populacije je živjelo tamo), gde je jevrejskoj svjetovnoj (etnarsi – preostali članovi Davidove kuće, koje su smatrali vazalnim vladaocima nejevrejskog kralja) i religijskoj (rabinskoj) aristokratiji data moć da vladaju Jevrejima u ime kralja. Često je postojala napetost između etnarha i vodećih rabinskih autoriteta, pošto njihova međusobna prava i obaveze nisu bili regulisani. Kasnije su ostaci davidovske dinastije izgubili sav autoritet i priznanje istog, koje im je bila dodijelila vavilonska nejevrejska državna vlast. Od tog trenutka pa nadalje, jevrejskim podanicima u (sada već hrišćanskim i muslimanskim) zemljama sa značajnom jevrejskom populacijom su vladali isključivo rabini; kojima su, naravno, moć prisile i prinude dodjeljivali kraljevi i zemaljski vladari. Ovaj monopol je uzet iz rabinskih ruku tek s modernom, kada su Jevreji potpuno priznati kao državljani zemalja u kojim žive i njihova autonomija i personalni zakoni se ukidaju.
[2] U originalnim sefardskim tekstovima, bilo na hebrejskom bilo na ladinu, uvijek Raguza.
[3] U sefardskim tekstovima, bilo na hebrejskom bilo na ladinu, uvijek se pojavljuje neka od romanskih formi: Spalato/Spalatro/Esplatro.
[4] U duhu tog vremena, on bi, kad bi pisao u Veneciju, dodavao sljedeće riječi: Weneṣiya, ‘ir moladti (Venecija, moj rodni grad) – upor. Mihtam le-Dawid, vol. Oraḥ Ḥayyim, resp. 10.
[6] Obično se veoma malo zna o ženskim članovima rabinskih porodica: majkama, ženama ili kćerkama. Međutim, u uvodu u njegov kometar na RaŠIjev komentar na Toru, koji se naziva Maskil le-Dawid, Pardo nam otkriva da se jedan od razloga što je nazvao svoj rad tako nalazi u tome da je numerička vrijednost riječi maskil (400) približna numeričkoj vrijednosti rečenice: Ya’aqov we-Yustina holidu (Jakov i Justina su rodili…) (403).
[8] Takođe poznat pod akronimom MaHaRŠA, Hamburg 1610-Venecija 1694, predsjedavajući rabinskih akademija u Veroni, a kasnije i u Veneciji, jedan od najistaknutijih protivnika Sabetijanskog pokreta, autor zbirke rabinskih responzi Devar Šemuel, te knjige Sefer hazihronot: zbirke obreda, zakona i običaja, zbirke homilija i kratkog pregleda Majmonidovog kodeksa jevrejskog zakona: Mišne Tora). U njegovom već pomenutom komentaru na Mišnu (Berahot 8:8), raspravljajući o pravnom mišljenju Ribi Šemuela ben R. Avrama Abuhava, Pardo kaže: I, pošto sam potomak ovog svetog čovjeka….
[9] Umro je 1620. godine, u Amsterdamu. Bio je rabin u Solunu, a kasnije u Veneciji i Amsterdamu. Njegova tri sina Isak, Avram i David su takođe bili rabini: R. Avram u Solunu i kasnije u Amsterdamu, R. Isak u Solunu i R. David u Amsterdamu. R. Davidov sin Jošija je emigrirao u Kurasao i služio tamo kao rabin. R. David Pardo, rabin portugalske zajednice u Surinamu, je vjerovatno bio njegov sin.
[10] U njegovom uvodu u Šošanim le-Dawid, Pardo se prisjeća petogodišnjeg perioda koji je proveo pod okriljem R. Jakova Beliliusa: Ko može da govori o svojim moćnim postupcima, svojoj snazi i djelima čudesnim [prema Psalmu 78:4] – jer me je još od djetinjstva odgajao kao otac, car me je odveo u svoje odaje [prema Pjesmi nad Pjesmama 1:4]. Pokazivao bi mi svoje Tora-inovacije i govorio: „Obrati pažnju na ovo kako bi i sam mogao tako da činiš…”
[12] Vidi fusnotu 5 iznad, str. 120.
[13] Vidi unos: Pardo, David Samuel ben Jacob (1718-1790). Ovo dodatno vlastito ime, Samuel, pridodato je greškom. R. David Samuel ben R. Jakov Pardo je druga osoba – unuk našeg autora R. Davida (sin njegovog prvjenca R. Jakova) i služio je kao rabin u Veroni. Unatoč grešci u naslovu unosa, ostatak podataka u samom unosu mahom su tačni.
[15] Slijede dvije stranice analize ovog pitanja koje ne odaju nikakvu nasumičnost. Konačni zaključak: Ovna bi trebalo zaklati bez blagoslova, a iznutrice mu treba provjeriti. Ako se ispostavi da ima samo jedno crijevo, svi drugi udvojeni ili utrojeni dijelovi tijela se smatraju nepostojećim, i meso je kašer, dakle podobno za obredno klanje i dostojno blagovanja.
[16] Brakorazvodni dokumenti važe za najformalnije zvanične dokumente u judaizmu.
[17] Skoro je nemoguće odveć naglasiti važnost rabinskih responzi u unapređivanju našeg znanja o životima različitih jevrejskih zajednica. Dok se u hrišćanskom svijetu sudske odluke čuvaju u arhivima sudova u kojim su izdate, u daleko manje institucionalizovanom jevrejskom svijetu, odluke su se smatrale intelektualnom svojinom sudije ili arbitra, te su ih on (ili njegovi sinovi i učenici) skupljali i objavljivali. Tako bi, odluke koje potpiše jedan poznati pravni autoritet u jednom gradu uskoro bile citirane i uzete u obzir u ostatku jevrejskog svijeta, postajući res publica – opšte dobro i zajedničko pravno naslijeđe. Unatoč ovoj notornoj činjenici, istorije jevrejskih zajednica bivše Jugoslavije su pisane (čak i u dva slučaja kad je sam autor istorije bio rabin) bez posezanja za ogromnom količinom informacija o životu zajednice, njenom odnosu s hrišćanskim i muslimanskim komšijama, njenom odnosu s vladom, ulogom u ekonomskom životu grada, stepenom tradicionalnosti i erudicije njenih članova, njihovom broju, međusobnim odnosima, lingvističkim navikama, specifičnim običajima, itd. Sve ovo i još mnogo toga bi se dalo izvesti iz rabinske responze, prvenstveno iz one koju su pisali lokalni rabini. U drugoj fazi, ova neophodna (ali nažalost, još uvijek samo priželjkivana) istraga bi trebalo da posegne za rabinskom responzom uopšte, tražeći sve tekstove u kojima su spomenuti Sarajevo, Beograd, Dubrovnik, Split, Bitolj, Štip i drugi sefardski centri na našim prostorima.
[18] Ovaj pristup je naizgled bio norma u venecijanskoj akademiji, u zbirci Mihtam le-Dawid, u oblasti Oraḥ Ḥayyim, responza br. 1, saznajemo da je Pardo odmah po dolasku u Veneciju (gdje je došao kako bi nadgledao štampanje svog prvog djela) dobio od jednog od čelnika venecijanske rabinske akademije R. Ḥayyima Voltere kompleksno pitanje o nošenju i otvaranju kišobrana na Šabat. Ovo pitanje, koje je vjerovatno davano svim učenicima, završavalo se sljedećim riječima: nek bi riječ gospodinova odlučila između dvije mogućnosti i pokazala koje je bolje. Zanimljivo je da je Pardo odabrao baš ovu responzu da otpočne svoju zbirku rabinskih responzi, kao da je tražio nit koja će ga povezati s mjestom njegovog duhovnog rođenja, odnosno način da opečati svoje djelo pečatom venecijanske akademije.
[19] Upor. Miktam le-Dawid, oblast Oraḥ Ḥayyim, responza br. 3, o pitanju koje se javilo na akademiji….
[20] Najmanja književna jedinica Mišne se takođe zove mišna.
[21] Talmudski termin koji se odnosi na rane rabinske tradicije koje nisu uključene u Mišnu, ali su navedene u drugim klasičnim zbirkama, kao što su Tosefta, Sifra, Sifre itd.
[22] Venecija 5512. [1751/52].
[24] Upor. Margaliyot, Sh. E., 5750. [1989/90] koji takođe tvrdi da je Pardo odabran poslije smrti Hahama Pape, ali ne navodi godinu.
[26] = prije moga dolaska, Pardo koristi ovdje rabinski pluralis majestatis.
[27] Heb. etrog, lat. citrus medica.
[28] Mihtam le-Dawid, oblast Oraḥ Ḥayyim, responza br. 6.
[29] Nema sumnje da je poslije objavljivanja njegovog komentara na Mišnu Pardo postao poznato ime u svijetu rabinskih nauka, i čini se da je njegova slava bila dovoljna da privuče učenike iz drugih gradova u njegovu malu zajednicu. Pored Splićanina Šabetaja Venture, među Pardinim učenicima, već u ovoj fazi, nalazimo i jednog Sarajliju: Davida Pintu, sina poznatog trgovca Benjamina Pinte.
[30] R. Šelomo ben Isak, ili u akronimu RaŠI, 1040-1105, čuveni srednjevjekovni tumač Tore i Talmuda, čiji su komentari u međuvremenu postali locus communis rabinskog judaizma, u toj mjeri da je klasično izdanje Talmuda nezamislivo bez njegovog komentara, a prvi komentar Tore s kojim se upoznaju osnovci u tradicionalnim jevrejskim školama je upravo RaŠIjev komentar. S obzirom na rasprostranjenost ovog komentara i njegov uticaj na jevrejsko obrazovanje, ubrzo su viđeniji rabini počeli da pišu komentare RaŠIjevog komentara, objašnjavajući ne samo zašto je autor rekao to što je rekao (i šta je pri tome mislio), nego i zašto nije rekao nešto što je mogao ili zašto se nije osvrnuo na neko pitanje koje proizlazi iz komentarisanog stiha.
[31] Objavljeno u Veneciji 5521. [1760/61].
[32] Godine 5534. (1773/74) R. Šabetaj Ventura objavljuje u Amsterdamu svoju knjigu Nahar Šalom (pravne inovacije, rasprave i objašnjenja prve oblasti Šulḥan ‘Aruha, Oraḥ Ḥayyim). Na naslovnoj strani knjige, autor je opisan kao čelnik rabinskog suda i rabinske akademije u Epalatru. U skladu sa duhom vremena, knjiga počinje pismima preporuke vodećih imena rabinskog svijeta tog doba. Među deset takvih pisama našli smo i ona koja su potpisana kao: autorov učitelj, čelnik rabinskog suda i rabinske akademije svete zajednice u Bosni, David, sin poštovanog R. Jakova, neka je uspomena na njega na blagoslov, Pardo; ili: R. Šelomo Šalem, čelnik rabinskog suda i rabinske akademije svete zajednice Sefarda ovdje u Amsterdamu; a knjigu je preporučio i njegov aškenaski kolega iz istog grada: R. Šaul Hone. Uz navedene, knjigu preporučuju i dazzanim Firence, Haga i Roterdama; čelnik rabinske akademije u Veneciji, itd. Čini se da je R. Šabetaj Ventura bio priznati arbitar jevrejskog prava tog vremena. Sam uvod autora prati uvod koji je napisao jedan od njegovih učenika R. Avram Jona, koji se završava pjesmom u čast autora. Na žalost, malo se (ako išta) zna o ovim splićanskim rabinima, a njihove biografije tek čekaju da ih neko napiše. Gaon (vidi fusnotu br. 11 iznad) ne pominje ni jednog od njih u svojoj enciklopediji sefardskih mudraca.
[33] ‘Ezra mi-ṣar, Jerusalem 5755-1995, po prvi put, i to na osnovu autorovog originalnog rukopisa djelo je objavila Fondacija Manfreda i Ane Lehman i Yešivat Hevrat Ahavat Šalom.
[34] Kako je bio prijatelj Rafaela Rusa, čelnika lokalnog Jevrejskog savjeta (preko braka njegove kćerke i sina Rafaela Rusa), Šalem je bio siguran da će nagovoriti zajednicu da ga prihvati kao nerezidentnog rabina. Ovo je, opet, značilo da bi on primao punu platu za ono što bi se u najboljem slučaju moglo smatrati počasnom funkcijom, jer je njegova udaljenost učinila bilo kakvu stvarnu uključenost u svakodnevni život i probleme stada jako komplikovanom, ako ne i nemogućom.
[35] Upor. Lebl, Ž., 2001, 68.
[36] Upor. Miktam le-Dawid, oblast Ḥošen Mišpaṭ, responza br. 6, te Ḥasde Dawid, Leghorn 1776, str. 70.
[37] Lebl (fusnota br. 35 iznad), str. 69.
[38] I zaista, tek poslije 11 godina je beogradska zajednica unajmila novog rabina koji se nastanio u gradu, R. Isahara Abulafiju – upor. Lebl (fusnota br. 35 iznad, str. 69).
[39] U zbirci Mihtam le-Dawid, oblast Oraḥ Ḥayyim, responza. br. 4, nailazimo na praktično pravno pitanje (o mogućnosti blagoslova tefilina Rabenu Tama u slučaju da su ovo jedini filakteriji koje neko posjeduje, ili ako su ovo jedini tefilini s kojima neko moli popodnevnu molitvu) koje je Mačoro postavio Pardi. Pitanje se završava riječima: neka nam On pokaže put kojim treba ići i praksu koju bi trebalo uspostaviti. Očigledno, Pardin pravni savjet su tražili i rabini iz zajednica koje su bile veće od Pardine. Zbog intimnog tona prepiske, dobija se utisak da su ova dva rabina bili prijatelji, što samo potvrđuje pretpostavku da je Pardo proveo neko vrijeme u Sarajevu prije 5524. godine.
[40] Levi (vidi iznad, fusnota 5, str. 121), vjerovatno prema drugom Pinqasu (Protokolu) Jevrejske zajednice u Sarajevu. Prvi Pinqas je uništen u požaru, tokom opsade Sarajeva od strane hordi Eugena Savojskog. Ovaj drugi Pinqas, koji je pokrenuo R. Isak Sevi, je već 1941. godine jedan njemački oficir oteo od Jevrejske opštine Sarajevo. Ova tužna činjenica pridaje još veći značaj rijetkim odlomcima koje je citirao Levi u svom članku ili u svojoj doktorskoj disertaciji na temu bosanskih Sefarda (vidi Levi, M., 1996). Ovaj potonji rad je bio jako popularan, kao što se može zaključiti iz činjenice da je objavljen dva puta na njemačkom (1911. i 1996), dva puta na srpsko-hrvatskom (1969. i 1996), i jednom na jevrejsko-španskom (5693/1932).
[41] Objašnjenja nekih teških odlomaka Talmuda.
[42] Jevrejsko-špansko ime Sarajeva.
[43] Levi (vidi fusnotu br. 5 iznad) donosi faksimil (str. 121) ugovora iz Pinkasa sarajevske zajednice i njegov prevod na srpskohrvatski (str. 125). Zainteresovani za detalje rabinskih plata i uslove rabinskih ugovora bi trebalo da upotrijebe ovaj zanimljivi izvor.
[44] Vidi fusnotu br. 33 iznad.
[45] Prema I Knjizi o Carevima, 19:10, 14.
[46] Prema Pjesmi nad pjesmama 1:7.
[47] Prema Knjizi proroka Isaije 7:14.
[48] Prema II Knjizi Mojsijevoj 17:16.
[49] Prema Knjizi Proroka Isaije 55:3. Igra riječi: autorovo ime je David, a u rečenom biblijskom stihu se spominju milosti Davidove, dakle milosti cara Davida, koje su istinite. Otud i naslov buduće knjige Ḥasde Dawid – Milosti Davidove.
[51] Vavilonski Talmud, Ḥulin 7a.
[52] Na prve tri oblasti (Zera´im, Mo´ed i Našim).
[54] Za više o ovome, vidi Lehmanov uvod u Pensovu zbirku rabinskih responzi (vidi fusnotu br. 33 iznad), str. 18.
[57] Gaon, (vidi fusnotu br. 11 iznad) str. 540.
[58] Polovina plate koju je primao služeći kao rabin.
[59] Prema Gaonu (vidi fusnotu br. 11 iznad) Pardo se preselio u Izrael 5546. godine, poslije četrnaestogodišnje službe u Sarajevu. Očito mu nisu bili poznati precizni podaci koji se nalaze u Pinqasu i pominje ih Levi (vidi fusnotu br. 5 iznad). Margalijot (vidi fusnotu br. 24 iznad) daje tačnu godinu odlaska u Izrael, ali njegova tvrdnja da je Pardo služio u Sarajevu samo devet godina nije potkrijepljena dokazima.
[60] Vidi Kamhi, H., 1996, 274. Prema Kamhiju, R. Isak Pardo je umro u Sarajevu i sahranjen je na Jevrejskom groblju. Međutim, Gaon (vidi fusnotu br. 11 iznad) tvrdi da je R. Isak Pardo u poznom dobu otišao u posjetu sinovima koji su živjeli u Skoplju, te da je na povratku, na putu od Skoplja do Izraela preminuo.
[61] Upor. Lehmann, (vidi fusnotu br. 54 iznad) str. 21.
[62] Pardin pjesnički i liturgijski rad su van fokusa ovog istraživanja.