Nedosanjani san o 1.000 KM

Dok svakodnevno pratimo vijesti o porastu broja zaraženih, (poredeći koji je entitet manje loš, a koji kanton je najgori), zabrinuti da li će EU restrikcije pokvariti naš ljetni odmor (kao da će svijet propasti bez ljeta na Jadranu, a gdje nas odjednom žele), uveliko nam promiču važne egzistencijalne teme. Ne ulazeći u to da li se radi o našoj pomirenosti kako nam ekonomija i politika ne donose ništa dobro, pa zato vijesti nisu vrijedne truda, jedno je sasvim izvjesno – nastavimo li ignoristi priču o visini naših plata, tek tada nećemo dočekati bolje dane.

Prošle je sedmice na sjednici Ekonomsko-socijalnog vijeća FBiH (ESV) dogovoren rast minimalne plaće jer je, po riječima uspješnog poslodavca Adnana Smailbegovića, nakon pet godina, krajnje vrijeme za to. Podsjetimo, Smailbegović je onaj predsjednik Udruženja poslodavaca FBiH koji će za vijeke vjekova ostati upamćen po skandaloznoj izjavi izrečenoj u intervju za Face TV kada je govoreći o korona zakonu kazao da firme koje se bore za opstanak na tržištu upravo poput teško bolesnih pacijenata treba pustiti da umru. Ako će se, kako je to Smailbegović socijalno neosjetljivo kazao, pustiti male firme da umru, logično se postavlja pitanje: Trebaju li onda i radnici da dožive sudbinu pomenutih firmi, koje bi Adnan, ekonomski internista, isključio sa aparata?

Na sjednici ESV-a govorilo se kako bi minimalna primanja radnika trebala biti 60 ili 70% prosječne plate. Spominjane su i dvije konkretne cifre 550 i 650 KM. Sindikalni lider Bektić (bivši zaposlenik Elektroprivrede BiH) je predložio 70% prosječne plate, što je domaćim poslodavcima, uvijek žednim i gladnim ekstra profita ipak bilo previše (!).

“U Francuskoj je 60%”, spremno je odbrusio Smailbegović. O 1.000 KM minimalca, kojim je svrgnuti sindikalni lider Šatorović do prije godinu dana uznemiravao i živcirao čvrsti pakt „Vlada & Udruženje poslodavaca“, nije bilo ni riječi.

Nameću se dva pitanja. Prvo, znaju li poslodavci na čelu sa Smailbegovićem, a jednako pitanje može se postaviti i preplaćenim političarima, kako se preživljava mjesec sa 550 odnosno 650 KM? Drugo, na osnovu kojih parametara i ekonomskih formula, arogantni Smailbegović poredi Bosnu i Hercegovinu sa industrijsko-tehnološkim gigantom zvanim Francuska. Jer ako se već poredimo sa Francuskom, onda recimo da je minimalna plaća u toj zemlji više od 1.500 eura. Također spomenimo i da je minimalna satnica u BiH 2,31 KM, prema aktuelnom Općem kolektivnom ugovoru, kojim je utvrđena minimalna satnica a samim tim i minimalna plata. U Francuskoj je ova satnica gotovo 20 KM. Da li se govori o bruto ili neto iznosima, za ovaj tekst nije niti važno, jer su razlike neuporedive.

Minimalnu platu zajednički dogovaraju vlasti sa “socijalnim partnerima”. NOMAD je u februaru u tekstu U zemlji uplašenih detaljnije pisao o “igrama sindikalnog prijestolja”, podsjetivši na Novalićevu ekonomski nepismenu izjavu iz 2016. godine kako je povećanje minimalne plaće „društveno opasno i koči ekonomski rast (!)“ kao i na neuspjele zahtjeve sindikata da se minimalac poveća na 1.000 KM.

Pisali smo tada, važno je podsjetiti i sada, da je gotovo 70% građana Bosne i Hercegovine, dakle više od dva miliona ljudi, siromašno ili na granici siromaštva. I u tom kontekstu valja posmatrati izjavu poslodavaca kojima je previše plaćati minimalac od 650 KM, a koji su samo prošle godine ostvarili čisti profit od tri milijarde KM. Isti taj profit ostvaren je prvenstveno zahvaljujući radnicima i njihovom radu. Pogotovo zahvaljujući činjenici da ti isti poslodavci radnicima ne isplaćuju niti prosječne niti pristojne plate. Radnici za svoj rad ustvari dobijaju socijalno poniženje zvano minimalna plata i baš zahvaljući tome poslodavci, ti extra-profiteri ekonomske bh. pustoši, ostvaruju enormnu zaradu. Istovremeno sindikalisti već godinama propuštaju priliku izboriti se za prava radnika, prije svega za mnogo bolja primanja, bolje uslove rada i dobru socijalnu zaštitu, a kroz pošten Zakon o radu.

Vlast, bezrezervno podržavajući želje poslodavaca, onemogućava zdrav razvoj ekonomije i time unazađuje svaki segment društva koji od nje zavisi. Njihova „makroekonomska politika“ se gradi na magaekonomskoj gluposti, zvanoj održavanje niske cijene rada. Pri tome se uporno promoviše laž da to stvara konkurentnost naše proizvodnje prema EU, ignorišući najvažnije činjenice da industriju 21. vijeka čine konkurentnim: visoki tehnološki razvoj i visoka produktivnost. Naime, dodatne vrijednost nekog proizvoda najviše zavise od spomenute dvije kategorije i zato je BiH tu gdje jeste. I paradoksalno, malim platama radnika, Vlada direktno radi protiv države kojom neodgovorno upravlja.

Ekonomska logika potrošnje je jasna. Radnici koji imaju veća primanja – više troše, što više troše, više novca odlazi državi kroz direktne i indirektne poreze. Iako se poslodavci zalažu da se u slučaju povećanja minimalca davanja na plaće ne povećavaju ili povećavaju tek minimalno, čak i u slučaju da iznosi poreza na dohodak, doprinosa za zdravstvo, nezaposlenost i ostalo ostanu na sadašnjem nivou, povećanje minimalne plaće, što će reći povećanje prihoda radnika i dalje je u interesu države. Ili bi bar trebalo biti – nužno bi s porastom potrošnje došlo do povećanja naplate poreza na dodanu vrijednost, akciza, putarina i ostalih vlasti dragih ubiranja koja se u ovom slučaju potpuno ignoriraju. I opet se vraćamo na početak: bez povećane potrošnje ekonomija i na nju naslonjeno društvo ne mogu napredovati.

Donekle se može razumjeti iako ne i opravdati isključivi interes koji poslodavci pokazuju za profit zanemarujući potpuno boljitak radnika, ali je porazno za državu i njene građane da država radi u isto vrijeme i protiv sebe i svojih građana. Ovo jedinstvo politike odnosno vlasti i kapitala štetno je za državu i društvo, a pogubno za radnike. Radnici su bez ikakve zaštite, uprkos formalnom postojanju sindikata. Pandemija i kriza koju je izazvala poslužili su za dodatno unazađivanje i umanjenje radničkih prava, za dodatno ponižavanje onih koji rade najteže poslove za najniža primanja.

Podjednako je mizerna situacija u oba bh. entiteta, s tim da je u Republici Srpskoj u 2020. godini minimalna plaća predizborno povećana na 520 KM (zahvaljući toplom obroku koji je uračunat u ovaj iznos) dok u Federaciji već pet godina iznosi oko 407 KM. U ovih pet godina, državna Agencija za statistiku, zabilježila je porast prosječne plate: u januaru 2015. godine iznosila je oko 830 KM, u aprilu ove godine 942 KM. Naravno, životni troškovi nisu pratili stagnaciju minimalca pa je potrošačka korpa sa 1.508 KM (Federalni zavod za statistiku) iz 2015. godine, do maja ove godine narasla na 1.996 KM (Savez samostalnih sindikata BiH).

Iznos statistički prosječne plate od gotovo 1.000 KM nedostižan je san za brojne radnike „realnog sektora“, radnike čija su primanja na minimalcu ili tek nešto veća od tog iznosa. Vlasti namjerno zanemaruje činjenicu da prosječna plata predstavlja zavaravajući statistički podatak, nabildan zahvaljujući visokim primanjima u javnom sektoru. Stvarna prosječna primanja u realnom sektoru su drastično manja u poređenju sa propagandno-statističkom “fiktivnom” prosječnom platom, a o čemu je NOMAD već pisao (Umrijeti od bolesti ili gladi).

Vratimo se kratko ranije spomenutom intervjuu prvog čovjeka Udruženja poslodavaca i vlasnika fabrike namještaja koji je govoreći o svom uspješnom putu u bh. biznisu kazao i sljedeće: “Volio sam da radim i zaradim, i kasnije potrošim novac na svoje potrebe i želje.” Da li je ovom izjavom o zadovoljavanju svojih potreba želio reći da je drugačiji od drugih, odnosno da hiljade bosanskohercegovačkih radnika koji rade za minimalac, ne vole ni raditi ni zaraditi, ostat će zagonetka. Ali zanimljivo da se u nastavku potresne ispovijesti o uspjehu Samilbegovića navodi i ovo: “Kroz karijeru volio je da sluša druge, i kad je bio nadređeni i podređeni. Komunikacija, kaže, rješava 70% problema”. Šta se dešava sa ostalih 30%, prvi kapitalista u Federaciji i čovjek, koji je prve novce po vlastitom priznanju zarađivao slikajuću slavlja i svadbe po Brezi, nije objasnio. Kao što nije objasnio kako porodica može preživjeti sa 550 KM, ako joj je za život mjesečno potrebno sada već 2.000 KM. Možda slikajući svadbe i sahrane?

Prava radnika i povećanje minimalnih primanja nisu problemi koji će se riješiti sami od sebe. Ili koje će vrijeme i poslodavci koji maštaju o feudalnom kapitalizmu sa gladnom i obezglavljenom radničkom klasom riješiti samo ako radnici budu dovoljno strpljivo čekali. U višegodišnjem, sad već možemo reći i višedecenijskom nedostatku glasova koji se bore za radnička prava i njihovu finansijsku održivost, bit će neophodno da radnici ovaj put učine nešto sami za sebe, tražeći i stvarajući srednju opciju između dvije krajnosti – odlaska iz zemlje trbuhom za kruhom i socijalnih nemira koji se najavljuju i “očekuju” godinama, ali nikako da se dese.

U tim traženjima, djelujući organizovano, hrabro i mnogo pametnije, bh. radništvo bi možda trebalo da se zavijek oprosti od svog vječnog sabura, jer ni radnici kao ni građani uopšte nikada ništa saburom nisu postigli, niti je radnički sabur ičim nagrađen osim većom eksploatacijom. Vrijeme je da se sjete svakog napretka radničkih i građanskih prava koji nikad nisu dobili na poklon, baš kao ni slobodu. Zaista je davno bilo vrijeme da radnici jasno i glasno napomenu i sebe i druge da njihov rad i znoj Vladi puni budžet, da oni zarađuju ministrima i drugim političarima plate, a poslodavcima veliki profit. Ako i dalje budu čekali da im probleme rješavaju profita nezasiti poslodavci i Vlada bez ekonomskih vizija i kontrole sopstvenih finansijskih akrobacija, to čekanje radnike može koštati života, pod uslovom da životarenje u kojem radništvo jedva preživljava uopšte možemo nazvati životom.

Sasvim sigurno ne možemo fizičku egzistenciju zaposlenih radnika kao ni onih bez posla nazvati dostojanstvenom. Nikad i ništa se za radnike nije promijenilo nabolje bez borbe, vječne borbe za svoja prava, odnosno platu za svoj uloženi rad. Višak vrijednosti u našoj zemlji između sebe dijele poslodavci i političari, u naročito udruženom pothvatu. Za radnike je nužnost da se bore za svoja prava i u toj borbi istraju.

Butlerovi izvještaji
Priča o eseju
Izazov prihvaćen