Šehabović: Otkaz i Pištolj

Bez sebe

Otkaz

Otpustili je, jesu. Znaš da su nam ugovore pravili na godinu dana, namjerno to rade, ne bi nas dvije ni primili da nije bilo zbog “njihovih” oni nama naprave dva ugovora za “zlatne studente” samo da mogu primiti ove što imaju nekog svog. Ove stranačke, nečiju ženu da prime, ima kćerka od jednoga, ministar ljubavnicu doveo. Tako smo nas dvije došle, da se zamažu oči. Kažu da nema šta da se žali, ugovori istekli, nema pravnog lijeka. Poslali joj rješenje kući, nije još ni iz bolnice izašla, na carski rez je porodili. Ja ne znam kako će njoj reći, neće joj ni govoriti, oduzeće joj se mlijeko. Znaš kako je meni bilo kad sam čula. Mogu oni, mogu, tako su i napravili da mogu. Nisam nikom rekla, sutra imam kontrolu, doktor kaže, nije dobar ovaj pritisak, kako će bit dobar, nisam ima pet dana oka čestito sklopila. Valjda se ne vidi još. I meni ugovor ističe u maju, valjda se neće vidjeti do tad. Šta sad da radim, da joj odem, da joj čestitam, hoće li vidjeti na meni? Bolje da ne idem nikako dok joj ko drugi ne kaže. Mislim ja na sebe, mislim. A možda je bolje da ne mislim, sjedim u ovom hodniku ispred kancelarije, bolje da pričamo od kuće, oni mene ovdje sve čuju. Ne mogu glasnije. Nisam ti dobro draga, stomak me, gluho bilo, boli otkako sam čula. Stiskam se na ovoj stolici, ne smijem izać ni na pauzu, eto, vjeruj mi, Samo kad sam čula, samo mi je to u glavi da mi se ne pokaže stomak prije maja. Kad sam čula, bogami, mrak mi pao na oči.

Pištolj

Ne mogu da idem na sud. Ne mogu da idem, ja nisam ništa kriva, ne mogu. Ako može da mi to u školi nekako riješimo, na nekoj sjednici nešto da uradimo, direktor neka napravi neki sastanak, pa da ja kažem, ja bi rekla svu istinu, ali na sud ne mogu. Pričala mi je žena da su je tako na sudu ispitivali, kao svjedoka, da ona svjedoči, nekako je privolili, prepala se bila, i njihov advokat je od nje budalu napravio, tresla se, razboljela se od muke. Ja stvarno ne mogu tolikog stresa, ne znam da li ti mene razumiješ, imam ja svoj život, meni je tebe žao, ti znaš kolko sam se ja nasikirala kad sam vidjela da on ide na tebe i pištolj. O, jebem ti državu, pa što mu ne dade sve petice, pa ti znaš da mu otac radi u policiji, nije ovo prvi put da on tebi prijeti! Ne znam, nisam očekivala da budem svjedok na sudu, de popij tabletu. Uzmi, uzmi, ja sam od jutros tri leksaurina, ne može se više. Ti znaš da ja tebe volim, ja bi za tebe sve, bojim se pištolja, šta ćemo ako on veze ima na sudu, imaju oni veze, evo naš direktor je u istoj stranci, šta ti misliš što on s njim sjedi sad u kancelariji, a ne zove nas dvije, nego reko čistačicama da nam dadnu vode? Nemoj me na sud, ja nemam za sebe vremena, ja sama u kući radim, za djecu se bojim, evo sad nam iz ministarstva poslali ove liste da ispunjavamo, kuća mi je u haosu, ne znam ti to, a što znam ne smijem. Nemam ti ja kad oka otvorit.

Drama svakidašnjeg u govoru bosanskih žena

Želim zabilježiti djelić usmene kulture bosanskih žena, u govoru u kojem sam odgajana. Generacijski jaz koji danas osjećamo – a koji se otvara između kulture u kojoj žene pripovijedaju ostrašćeno, dramatično, panično i ritualno – i kulture u kojoj je ženski govor (osim u umjetnosti) lišen frustracije iz koje proizlazi drama; otvoren je zahvaljujući pravednijoj podjeli resursa u odnosu na rod.

Žene moje generacije koje žive u našem jeziku tragično su svjesne uskraćenosti koju zadobijaju rođenjem u kulturi obilježenoj rodom. Činjenica da se u vlastitom govoru trudimo odmaknuti od pozicije žrtve ne znači uvijek da je nepravda prevaziđena. Sam čin govora u kojem se razložno i suspregnuto želi pokazati mogući svijet pravednije podjele resursa, jedan je od oblika otpora.

Biti ženom u našem jeziku i govoriti bez pokazivanja frustracije, znači investirati u budućnost u kojoj uzimamo pravo na svijet oko sebe, kao da je on unaprijed društveno priznata stvar. Obuka u oblasti “razumnoga” govora potiče iz prodiranja žena u oblast institucija – a u jeziku iz kulture pisanog. Kako su u oblasti usmenosti sloboda i razlog govorenja različiti, tako se i svijet “zvaničnog” obraćanja i svakodnevnog govora razlikuju. 

Žene danas rjeđe koriste ritualna ponavljanja fraza jer u sve većoj mjeri posjeduju percipiranu kompetentnost u mnogim životnim oblastima. Ipak, proskripcija “topline” i “duha saradnje i pripadanja” – koja je i danas za žene jedan od rijetkih načina afirmacije i zahtjev u komunikacijskim situacijama  – nalaže savladavanje umijeća komuniciranja u paradigmi otvorenog pokazivanja slabosti: kako bi se utjecaj i poštovanje stekli približavanjem – jer su žene uskraćene za poštovanje koje muškarci zadobivaju autoritarnim obraćanjem. 

Ne pripisujući ritualnim, egzaltiranim obraćanjima hipokriziju – želim ukazati na činjenicu da ovakva vrsta govora, unatoč tome što se nikad do kraja ne objelodanjuje, pokazuje namjeru ostvarivanja uticaja zaobilaznim putem. Još važnije, ona govori dublju istinu o osjećaju opasnosti koji žene komuniciraju na ovaj način. Podijelili smo ovdje taj osjećaj u tri kategorije: strah od gubljenja integriteta tijela; strah od gubitka identiteta i strah od gubitka orijentacije. Primijetit ćete da se subjekt komunikacije u ovom slučaju nalazi u prekarnoj poziciji – da opisuje iskustvo marginalizacije hiperbolom, i u govoru dovodi u pitanje sâmo svoje postojanje. To je zato što se žene u našem društvu zaista tako osjećaju, što se takav osjećaj hrani marginalizacijom, što je stvaran i posvjedočen svakodnevnim iskustvom.

Ove tekstove posvećujem majkama, prijateljicama, suprugama, radnicama, zaposlenicama, studenticama, pacijenticama, paničnim ženama svih dobi, stanja i orijentacija, koje jedne druge podržavaju, ponižavaju, pomažu, jedne se s drugima takmiče, otvoreno ili nesvjesno priznaju i otkrivaju kontekst u kojem djeluju a koji ih poziva u radikalne iskorake u djelu i govoru – s nadom da ćemo naučiti sa se jedne sa drugima smijemo uvijek prije nego jedne drugima. Smijeh je smrtno ozbiljno stanje a moja vjera u mogućnost solidarnosti bez koje nema ljubavi beskrajna.

#bez_sebe


Tournier: Istina o konju
Zubčević: Zvijezda Mira
Krleža: Povratak…
Petanjek: Znakovi života