Moj odmor
Bilo je to 1972. godine. U septembru sam navršio deset godina. Bio sam dijete koje je strastveno čitalo novine i časopise, jer je njih u porodici novinara Dela uvijek bila gomila, pa sam tako početkom godine gutao vijesti o stjuardesi Vesni Vulović koja je preživjela pad sa visine od deset kilometara. U januaru se naime iznad Čehoslovačke srušio putnički avion Jugoslovenskog aerotransporta (JAT). Dosta ljudi danas tvrdi da je bila riječ o bombi koju su postavili ustaški teroristi. Vjerojatno je to istina jer su, u tom razdoblju između “hrvatskog proljeća“ i njegovog gušenja, njihove snage bile vrlo aktivne: u Njemačkoj i Austriji imali su vježbe gađanja u stilu današnje slovenačke “štajerske varde”, u Švedskoj su ubili našeg veleposlanika Vladimira Rolovića, u zagrebačkom kinu podmetnuli eksploziv… O njima će u ovome tekstu kapnuti još koja riječ. Iako godina nije počela obećavajući, nastavak je bio uzbudljiv. Čak i za moju dječiju dušu.
Između februara i maja te godine preživjeli smo epidemiju velikih boginja (Variola vera) i herojski pobijedili virus. Drug Tito je zatražio svjetske zalihe cjepiva, a slavno jugoslovensko javno zdravstvo uz opsežnu pomoć vojske za samo tri tjedna cijepilo je 18 miliona ljudi. Operacija je bila rizična; i u našoj porodici su se osjetile posljedice, jer je baka nakon vakcinacije počela ubrzano gubiti sluh. Ali vakcinacija je u ono vrijeme bila jedina moguća mjera a svjetski naučnici su za tu akciju kasnije odali priznanje našoj zemlji. Kada mi je liječnica u školi nekom spravicom koja je podsjećala na starinsko naliv pero napravila par ogrebotina na lijevoj ruci, dobio sam lijepu žutu knjižicu koju je izdala Svjetska zdravstvena organizacija (WHO). Upravo takvu kakva je bila (i još uvijek je) dobro poznata putnicama i putnicima u daleke zemlje i u kojoj je na osam svjetskih jezika, uključujući ruski i arapski, pisalo da sam cijepljen protiv velikih boginja. Sve su granice bile zatvorene i samo s tom žutom knjižicom moglo se u to vrijeme ići u inostranstvo.
Ljetni odmori bili su smiješno jeftini te 1972. godine zbog propalog turizma. U kasno proljeće tata je od svojih novinarskih kolega saznao za hotel Alem u Baškom Polju na Makarskoj rivijeri i rezervirao ga promptno na 14 dana. Kako danas pišu češki internetski putopisci, ovaj je hotel stvarno jadan (“zaglavio je negdje u ranim 70-im kada je i sagrađen“), ali u to je vrijeme bio tako lijep da takvog, osim u Portorožu ili na Bledu, još nisam vidio. Na put smo krenuli 7. jula. Noć prije polaska prespavao sam kod ujka i tetke, koji su se upravo preselili u “Ferantov blok“ arhitekte Edvarda Ravnikara u Gregorčičevoj ulici u Ljubljani. Toliko mi je bio lijep interijer da sam jednostavno zahtijevao da tamo spavam, iako su tada bili mlad par. A možda i zbog toga.
Dakle, 7. jula 1972. godine krenuli smo porodičnim blistavo novim sovjetskim automobilom Lada, kao i obično, oko 3 sata ujutro, kako ne bi bilo prevruće za vrijeme vožnje. Tata se odlučio za put kroz Bosnu i Hercegovinu, da bi djeca vidjela barem malo Jugoslavije: kroz Okučane do Banjaluke, preko doline Vrbasa do Jajca, Gornjeg Vakufa i kroz Bugojno i Prozor preko prelaza Makljen do Mostara, gdje smo prespavali u hotelu Neretva.
“Djeco, šeširiće na glavu, danas je 37 stepeni“, naša je pažljiva majka narednog dana zapovijedala zbog, za ono vrijeme rekordne temperature.
Imali smo vremena posjetiti brojne prirodne znamenitosti kao i revolucionarna i partizanska spomen-obilježja. S nama su putovali i rođaci iz Murske Sobote; mamina sestra sa porodicom. U tim godinama smo redovito zajedno odlazili na more. Dvije godine mlađi bratić mi je stao na žulj odmah nakon susreta u Zagrebu, jer je prvo što je rekao bilo kako je njihov automobil bolji od našeg – “naš pokazuje na brojčaniku 190 km/h, a vaš samo 160“; imali su Fiat 125. Uveče, kada smo u mostarskom hotelu igrali karata, bilo je još gore, jer moj bratić nije mogao podnijeti poraz na bilo koji način, i pri tome je drečao.
No, istodobno se odvijala drama: Nešto drugačijom, dijagonalnom rutom kroz Karlovac i Bihać prema jugu Bosne prije nas već se kretala “Bugojanska grupa“ takozvanog Hrvatskog revolucionarnog bratstva, tj. onih ustaških terorista koji su se obučavali u Austriji i 20. juna su na međunarodnom graničnom prelazu Dravograd kidnapovali kamion Radenske zajedno s vozačem i prodrli u Jugoslaviju s namjerom da sruše državu.
Mirno smo putovali po Bosni i Hercegovini, a čini se nevjerovatno da roditeljima nije bilo nimalo neugodno odnosno nisu se plašili putovanja sa dvoje dece na more, dok je u našoj blizini bilo 6.000 milicionera, vojnika Jugoslovenske narodne armije (JNA) i pripadnika Teritorijalne odbrane (TO) koji su lovili grupu dobro naoružanih odmetnika. Kako sam saznao tek nakon dugo vremena, situacija se iskomplikovala, i uz puno pogrešaka i žrtava tek su 23. jula zarobljeni ili ubijeni posljednji iz ove grupe. U međuvremenu, ustaše su srušile partizanski spomenik u Bugojnu, krile se po planini i usput zastrašivale jadno bosansko stanovništvo… Po mom mišljenju, roditelji su u potpunosti vjerovali u snagu jugoslovenske države da će se znati nositi s tih nekoliko imbecila… Ali vrlo dobro se sjećam poljoprivrednika s kalašnjikovima na leđima dok su radili u njivama, sjećam se ozbiljnih naoružanih civila sa crvenim vrpcama oko rukava koji su na oba kraja čuvali sve mostove duž puta, jasno vidim vojnika koji je uperio pušku u nas i viknuo “stoj!“ kada je tata želio da sa svojom 8mm filmskom kamerom snimi hidroelektranu Jablanica…
Kroz Bosnu i Hercegovinu su nas legitimisali svakih desetak kilometara, a bilo je neobično da je tata prolazio bez lične karte, samo sa vozačkom i saobraćajnom. Negdje oko Zagreba sjetio se da je kući zaboravio legitimaciju, ali mi smo nastavili naprijed. Želja za godišnjim odmorom bila je te godine vrlo snažna. Čak ni bratov pištolj na vodu na polici u stražnjem dijelu automobila nije zasmetao nijednom od mnogih milicionera koji su nas zaustavili…
Stigli smo u prekrasan hotel među borovima pod planinom Biokovo. A moja intimna priča je tek počinjala. Prema staroj navici već prvu noć sam se razbolio, jer me uhvatila alergijska astma. Spavanja nije bilo, imao sam tranzistor na uhu, plovio sam srednjim valovima i nekako uspostavio kontakt sa svjetskim širinama tokom svih onih maratonskih sati. Idućeg dana tata i brat su otišli na plažu, a majka i ja doktoru. Naime, u blizini je bilo vojno odmaralište, ljekar naravno vojni. Ljubazni momak spustio je majci u ruku kutijicu aminofilina, današnjih efikasnih inhalatora još nije bilo, namignuo mi i rekao da što više plivam. Važi. Ali nakon večere, kad smo otišli u sobu, u kupatilu sam primijetio plikove. “Ah, Miha ima kozice! Varicella Zoster!“, odmah je prepoznala moja brižna majka i istog časa, kao da je znala što me čeka, izvukla je iz torbe odgovarajuću iscjeliteljsku kremu. Bratić i sestrična iz Murske Sobote prvi su imali kozice, onda ih je malo prije odlaska na more preležao moj brat, a sad je bio moj red. Ali na odmoru!
Ništa, proveo sam tjedan dana u karanteni, puno sam čitao, naravno i novine u kojima se u to vrijeme izvještavalo o velikom šahovskom meču između Roberta Fischera i Borisa Spaskog, pokušavao sam se što manje češati, a najviše od svega, uživao sam u do tada potpuno nepoznatoj udobnosti hotela; čak su mi roditelji donosili hranu i piće u sobu. Čitao sam čak i Delo, primali smo ga sa jednodnevnim zakašnjenjem. Moj otac je naime svoje Delo redovno naručivao kamo god da smo išli na godišnji odmor. Noću je bilo najgore zbog astme. Ali naravno, išlo je nekako. Radio je čudesna stvar, srednji val je njegov univerzum.
Nakon sedam dana karantene, konačno sam s porodicom otišao na plažu. Plikovi su, međutim, bili još uočljivi. Na plaži nije bilo puno ljudi, dvadeset, možda trideset. I čim bi me neka bakica primijetila, počela bi da viče: “Bjež'te ljudi, bjež'te, dijete ima boginje, bjež'te!“
Ljudi su veoma čudni. Oni su je stvarno poslušali. Odmah bi pokupili stvari i napustili plažu. Mama i tata su u početku ostajali zabezeknuti, brat koji je imao četiri godine bio je naravno zauzet svojim poslovima, ali kasnije bi samo odmahnuli rukom. I tako, sredinom ljeta, iznenada bili smo sami na prekrasnoj plaži i imali cijelo široko Jadransko more samo za sebe.