/jedna intimna, konjička/
Kako koja godina prođe, taj Zulfikar Zuko Džumhur, iako na Musali, konjičkom groblju, evo, već iha-haj godina, biva mi sve mudriji, i vrijednost mu u mojim očima sve više raste.
Možda se to događa jer i ja starim i spoznajem, a ljudske vrijednosti biskam pažljivije nego u vrijeme mladosti i ranog zrelog doba, kad sam se s njim susretao i kad nisam baš umio razlučiti bitno u mnoštvu ljudskom.
Dvojim u kojoj je oblasti taj renesansni iverak, kako ga je svojevremeno Vlada Bulatović Vib nazvao, bio bolji: u slikarstvu, karikaturi, putopisu, filmskom scenariju, usmenoj kafanskoj priči, televizijskoj emisiji, pozorišnoj ili filmskoj scenografiji?
Ko je bio Zuko Džumhur?
Kojim su ga riječima zaduženi za to mogli obilježiti na osmrtnici?
Na nadgrobnoj ploči Branka Miljkovića zapisano je ime i prezime, godina rođenja, godina smrti i imenica po kojoj je ostao upamćen: pesnik.
Na istoj nadgrobnoj ploči, ispisani su i lični podaci njegovog brata Dragiše. Stoji:
Dragiša Miljković, pomoćnik direktora službe za opšte poslove opštine grada Beograda.
Nekidan je u Oslobođenju izašao nakon 70 godina od smrti in memoriam izvjesnom Jovanu Pejiću. Zapisano je da je Jovan Pejić bio viši činovnik i nadsavjetnik gradske opštine Sarajevo, da je potekao iz porodice poznatih Zemaljskih učitelja i školskih upravitelja BiH iz doba A-U uprave, da je bio i svršeni bogoslov na mjestu kanceliste, a u više mandata referent i viši referent za školstvo i za vjerska pitanja, a da je u slobodno vrijeme bio lovac, član crkvenog hora i svirao tamburicu u orkestru, te da je, i to je posljednja navedena karakteristika pokojnog Jove Pejića, bio suprug Elvire-Nevenke Pejić, rođene Danda.
Ako sam ispravno protumačio posljednju rečenicu, Jovo Pejić je u slobodno vrijeme bio i muž Nevenke Pejić, rođene Danda.
Ko je bio Zuko Džumhur? Šta je on u slobodno vrijeme radio? Bi li bilo Zuke Džumhura bez slobodnog vremena? Je li išta u životu radio mimo slobodnog vremena?
Da mene pitate, rekao bih da je to bio čovjek, koji je bio ono što jest: Zuko Džumhur, u bijelo okrečenoj sobi sa zahodom i banjicom, bez džidža i puno slika. Ako se iznad kreveta i nađe ikona Sv. Paraskeve kao što se našla u iznajmljenoj kući u Herceg-Novom, gdje sam ga posjetio tog njegovog posljednjeg ljeta 1989. godine, neće smetati.
Kad su mu Novljani, nakon Andrićevog odlaska u Beograd, ponudili da stanuje u njegovoj vili, Zuko je, bezbeli, odbio tu ponudu rekavši:
– Ko sam ja da živim u Andrićevoj vili? Rečenica je to gospodina, kojemu ta osobnost nije ni dopuštala prihvatanje takve ponude. Zukini Džumhuri nikada nisu prihvatali takve ponude. Istina, jednom mi je rekao da se njegovi Džumhuri nikada nisu upinjali da se dočepaju vlasti, više ih je bilo u ulemi i oko umjetnosti, a vlastima su bili toliko blizu – da se mogu ugrijati, ali i podalje od njih – da se ne opeku.
Uzalud se pokušavam prisjetiti svojih prvih saznanja o Zuki Džumhuru. Zuko je porijeklom iz konjičke Gornje Mahale gdje je rođen, tridesetak godina prije njega i moj dedo Rasim Gašević.
Kažem, tridesetak godina prije, jer je u konjičkim matičnim knjigama upisano da je moj dedo rođen 1892. kad je zaista rođen Tito, ali moj dedo je, tako mi je barem on govorio, rođen 1889. godine, kad je, opet zaista, rođen Adolf Hitler. Nije kriv moj dedo što se rodio iste godine kad i Hitler. Niti mu je za fale, što mu u knjigama netačno piše da se rodio iste godine kad i Tito.
Iz magle minulog šikljaju tajne, nepoznanice, zagonetke, pitanja. Ko je odlučio da se upiše 1892. godina?… Kad i zašto?
Moja mati je, opet, od Zuke bila starija dvije godine, i za Zukinog brata Džemu mi je posve ženski, kako to i stare žene ženski znaju, nikad ne gubeći ženski šer, sa iskrom u oku, govorila da je bio lijep ko slika i da je imao gustu brenovanu kosu i biserne zube.
Jednom me je, nije mi tada bilo više od pet-šest godina, vodila za ruku preko Varde, konjičke četvrti na uzvisini, i tamo, kod naše vardačke pravoslavne crkve, naišao je Zuko, pozdravio se s mojom majkom, a ja se sjećam da se ona tada smiješila, pa su se njih dvoje smijali, kao djeca što se smiju. Posve sam siguran da su se sjećali djetinjstva u Gornjoj Mahali, u Žabnjaku i na Placi.
Onaj majčin smiješak pri pomenu Zuke Džumhura sam na njenom licu i poslije, godinama, viđao. Nekad, kad sam već poodrastao, znala bi mi reći :
– Nalet ga ne bilo, popije! Pri tome bi sličila brižnoj starijoj sestri, koja ruži raspusnog, a najranjivijeg i najdražeg brata.
Onaj moj dedo, s majčine strane, Rasim Gašević, dolazio nam je svake nedjelje ujutro na kafu i pričao. Mati bi ga ponudila i milibrodom, slatkim od trešanja ili dunja, a nekad i steranom pitom s mesom i pirinčem. Nikome osim dedi nije pravila tu pitu. Možda zato što je niko drugi nije ni iskao.
Dedo je nedjeljom pričao.
Sjećam, a prošlo je tome već i više od pedeset godina, kad nam je pričao da je Zukin otac Abduselam (kasnije će taj postati vojni imam Kraljevine Jugoslavije), sa mojim drugim dedom, očevim ocem, nakon Sarajevskog atentata bio zatvoren od austrougarskih vlasti i da ih je obojicu iz zatvora izvadio moj pradedo.
Kako ih je izvukao – parama, vezama, molbama – ne sjećam se šta se u kući o tome kazivalo.
U rodbini se, istina šapčući, pričalo da su njih dvojica u mladosti skupa obilazili noću neke dame s kojima se ugledni ljudi, a oni su za takve uzimani, ne bi dičili.
Poodavno su se skrasili na Musali, ispod Karinih Bukava, niko se ne bi uvrijedio što porodične gaće pred svijet iznosim, uostalom ja sam jednome od njih rodom i najbliži, pa mogu naglas tako govoriti, čak to i pismom ovjeriti.
Otići ću i dalje: u Konjicu se znalo da su obilazili skupa u to doba zanosnu gostioničarku, izvjesnu gospođu Škobić.
Tad sam i tako sam došao do prvih saznanja o Zuki Džumhuru.
Možda me zato jedne godine i nije iznenadio, ali me je silno obradovao telegram od Zuke i njegove Vezire. U brzojavu piše da mi čestitaju prvu nagradu na konkursu Oslobođenja za kratku priču, i da su njome i oni obradovani.
Negdje mi je u kući i sada taj telegram.
Ostavio sam ga na sigurno mjesto i zato ga, bezbeli, ne mogu ni naći.
Nekako poslije tog brzojava sam se i počeo viđati s njim.
Prvo, u konjičkom Motelu, na Radavi. Poručio je da bi rado sa mnom popričao. Prethodno sam se raspitao o njegovoj satnici. Rekli su mi da ujutro, ako je lijepo vrijeme, na terasi Motela, dugo pije kafu i čita Oslobođenje i Politiku i Vjesnik.
Procjenjivao sam kad bi bilo uljudno doći do njega. Bilo je to jednog mirisavog i beharli konjičkog majskog jutra.
Isplatilo se što sam pogodio vrijeme posjete.
Posrećilo se da sam se tog jutra i u narednih nekoliko godina, nekoliko puta… samo nekoliko puta, malo, očajno malo, družio sa pristojnim, skromnim, umnim, širokogrudim, svestrano darovitim i do samog kraja dječije radoznalim gospodinom, koji se gnušao glupih, uskogrudih, bahatih, nepristojnih i netalentiranih, i koji me je naučio da od takvih ljudi treba bježati, sve se nogama udarajući u guzicu.
Mislio sam da sam završio još jednu priču o Zuki.
Bezbeli da sam se prevario.
Obradovao me neki dan prijatelj poklonivši mi panoramu, a mogla bi to biti i antologija pjesama i proznih zapisa o Sarajevu, koju je priredio Slavko Šantić. Grad i riječ. Sarajevo u poeziji.
U toj panorami, a koja bi mogla biti i antologija, ima i jedan Zukin zapis o sarajevskim grobljima, o veselim kamenim nišanima, naherenim i naćeflejisanim, o bratiji i jaranima koji su se, zagrljeni, strmo spuštali u susret živima.
Muslimanska groblja.
To su mezarja, groblja, greblja, do kojih neki naši, nazvavši ih turskim, i nisu odveć držali, pa se u našem jeziku ustalio idiom: tursko groblje. Prošao si pored mene kao pored turskog groblja. Kao da me nema. Jesi li ljut na mene? Pored turskog groblja se prolazi kao što se prolazi pored nečega što nije vrijedno ni pogleda, a kamoli uvažavanja.
Nisu vrijedni uvažavanja ljudi koji tako misle o grobljima, ma čijim.
Za razliku od njih, takvih ljudi, Hajnrih Hajne, ljepoduh Hajne, oduševljen jednostavnošću, vedrinom i florom tih grobalja, nazvao ih je vrtovima.
Džumhur je uvijek znao da zakiti. Izroni tako iz hotelskog bazena u marokanskom Fesu, sa fesom na glavi, jakako, i zapjeva:
Crven fesić mamo, crven fesić, joj, mamice…
Pa ispriča i nacrta kako Arif ef. Džumhur ide iz Polja preko Musale u čaršiju, a za pasom mu sat. Da je samo sat – to je mogao zapisati i neko drugi. Samo Zuko je mogao napisati i nacrtati, zakititi, da je Arif ef. Džumhuru za pasom bio tačan sat.
Umio je tačkom zakititi rečenicu koja se pamti: „Oaza u pustinji obraduje čovjeka kao tačka poslije dugačke i nezanimljive rečenice nekog gnjavatora i mehkosera.“
Naćeflejisana bratija i jarani, crven fesić, tačan sat i tačka nakon rečenice mehkosera su završni udarci, biber po pilavu, jagoda na torti, mrkva na Snješku Bijeliću, glisando u klavirskoj kompoziciji. Bez njih se i moglo, ali ne bi bilo takve rečenice.