Birvaktile i u sjećanju
Hodali su svu noć sa 24. na 25. septembra, 2022. godine, junaci mojih nenapisanih knjiga… Konjičani. Sit se ispričah s njima i pažljivo im objasnih, zašto su još samo skice u mojoj glavi i zašto još nisu sazreli i odnjegovani ni čitaoci za sagu o njima.
Čekaju dugo i još će čekati. Na san mi izlaze, jer su oni drugom, biološkom magijom, odavno oživjeli… i Safet Safa Hebibović, po očevom zanimanju nazvan Poštar… i Simo Manigodić Manigoda i Mahmut Maho Hadžizukić i Veseljko i Domino i Ićo Burić.
Neki su i (privremeno) umrli.
Odavno je na sve načine oživio, živio i, bezbeli, i sada je živ, glasoviti Konjičanin, Zulfikar Zuko Džumhur. Njemu sam kazao šta sam imao kazati i čuo od njega šta sam čuo, jer mi se bilo posrećilo da se s njim susrećem i razgovaram. Njega u mojim knjigama i zapisima, bezbeli ima, ali ne kao junaka… On je, ponajprije, junak svojih knjiga i jedinstvenih crteža. Pišući i crtajući, on je portretirao sebe, jer svako prosječno oko i u njegovim potezima slikara i zapisima pisca, otprve prepoznaje autora.
Zašto je u mom noćašnjem snu bila tolika gužva i zašto je najviše bilo Zuke? Stoga što sam na dan njegovog rođenja, 24. septembra, u konjičkom Gradskom muzeju otvorio izložbu pod naslovom:
Konjic i Zuko, birvaktile i u sjećanju, koju je priredio rečeni Safet Hebibović Poštar.
Kad god pomislim kako je sve to učahureno u male konjičke okvire, demantuje me Zuko iz Pariza, iz Stambola na Bosforu, iz Isfahana, iz Samarkanda, iz Kotora i Herceg Novog, iz Granade i Alhambre… Opomene me svjetski putnik i svjetski čovjek, da se u malim ogledalima zrcali čitav svijet… može biti nije rekao baš zrcali.
Zuko se trajno dopisivao i dopisuje sa Konjicom, stoga je najlogičnije bilo da autor izložbe Zukinih crteža, karikatura, konjičkih veduta i još ponečeg, bude Poštar, Safa.
Uobičajio sam već poodavno da između stranica knjiga u svojoj biblioteci umećem papiriće ispisane svojom ili tuđom rukom, isječke iz novina, pisma, primljene telegrame do kojih mi je stalo, kino karte ili kartu cirkusa Korona koji je gostovao prije četrdeset godina na Partizanovom igralištu u Konjicu sa najavom zida smrti. Po zidu smrti vozi artist na motoru, kruži po zidu izložen pogibelji, a ne padne. Važno mi je bilo da sačuvam tu kartu, jer ko zna, mislio sam, hoće li više ikada u Konjicu gostovati cirkus sa zidom smrti? Ne znam da li se računa Corona, zvana Covid-19, sa njenim smrtonosnim majstorijama.
A i danas se u kinu Društvenog doma u Konjicu posjetiocima prodaju karte koje su štampane prije četrdeset godina i na kojima je upisan red, sjedište i cijena u dinarima, moneti jedne države koje nema više od trideset godina. Te karte i karta cirkusa Korona postali su artefakti o kojima će se pisati.
Safet Hebibović, skupljač, otimač od zaborava, priređivač ove izložbe, predstavio je sinoć sadržaj jedne razglednice koju je Zuko Džumhur birvaktile iz nekog grada poslao svome Konjičanu Mahmutu Mahi Hadžizukiću. Maho je bio trgovac i radio je u zelenari, granapu u blizini Željezničke stanice. Konjičani su je nazivali Mahinom radnjom.
A malo niže od te Mahine radnje, prema Raskršću bila je Simina radnja. Ona se zvala po konjičkom trgovcu Simi Manigodiću. Konjičani su Simu Manigodića zvali Simom Manigodom. A bila je u Konjicu i Veseljkova radnja, i Dominova radnja, i Jelićeva radnja. A kod Jelića je radila Marija, oniska i punašna. Za potrebe Jelićeve radnje trokolicu je vozio Ićo Burić. Ićo je bio iz sela Turije.
Razglednica je za povijest grada Konjica od goleme vrijednosti. Oko nje bi se s razlogom mogli pozabaviti istoričari, antropolozi, sociolozi, istraživači Konjica. Pisana je i odaslana u vrijeme stabilnog jugoslavenskog socijalističkog uređenja. Primalac je oslovljen kao: g o s p o d i n Mahmut Maho Hadžizukić, adresa je Konjic, naselje Polje, Hercegovina.
I Safa je trgovac. Prodavao je svašta. I salamu, i hljeb, i namještaj, ali je upamćen po prodaji knjiga. On je ipak, kad se sve sabere i oduzme, knjižar. Uz bok jednom Ici Muteveliću, Sadiku Bučuku, Stipi Viliću ili Konjičanu Pokrajčiću, koji je u svojoj knjižari prije onoga rata prodavao knjige i bicikla. Prije više od trideset godina, bilo je to prije rata, kod Safe smo se našli Ibrahim, Pero,Vlado i ja.
Ibrahim i Vlado su bili profesori istorije, a Pero književnosti. Ibrahim je bio komunista, a Vlado je zbog toga što je govorio da je Milovan Đilas bio u pravu i da u Jugoslaviji treba uvesti višestranačje, bio i u zatvoru. Pero nije govorio da treba uvesti višestranačje, ali držim da je tako mislio. Ibrahim niti je mislio niti je govorio da u Jugoslaviju treba uvesti višestranački sistem. On je poticao iz muslimanske, Cico iz katoličke, a Pero iz pravoslavne familije. Bili su Konjičani. Pero i Vlado sa Suhog Dola, Ibrahim iz Prkanja. O političkim i religijskim opredjeljenjma i o materijalnom statusu nisu razgovarali, jer je u uređenom svijetu nepristojno drugoga pitati za koga je glasao, je li vjernik ili ateista i kolika mu je plata.
Pričali su. Ibrahim je govorio kako u Cagarama sada zrije grožđe pošip. Pero o tajanstvu Suhog Dola, maglama i bučnom šumu suhodolskog potoka, a prisjećao se i stijene u plićaku na desnoj strani Neretve na kojoj je sjedio spremajući istoriju umjetnosti po Jansonu. Vlado je govorio o ukrasnim kamenim kuglama na suhodolskom mostu, o suhodolskim česmama, Kočijevoj česmi i česmi koja je bila podignuta nakon marsejskog atentata 1934. godine. Smijali su se i bili bliski, posve bliski, toliko bliski da ih nijedna ideologija prisnije povezati nije mogla.
Zrcali se svijet. Jakako.
Ostaje za moja noćna putovanja da se bavim lijepom i pomalo apsurdnom vještinom, oživljavanja živih ljudi.