– Je li bilo nešto više između vas dvoje, upitao ju je, gledajući u vrh nokta svog malog prsta na lijevoj ruci.
Skrenuo je pogled s nokta i svisoka, samouvjereno se zagledao u njeno lice. Kao u lice prijatelja, vršnjaka, kojemu je oduvijek bio uzor.
Dodao je:
– Osim što ti je poklonio avion. Meni ga je dao, ali, priznaj, tebi ga je poklonio.
Bila je uvjerena da zna na što je ciljao. Još prije koju godinu, on se ne bi ni usudio da joj postavi takvo pitanje, a ako bi to i učinio, ona mu, dakako, ne bi odgovorila. Naljutila bi se na njega.
Nakon duže neugodne šutnje, suspregnutim i kontrolisanim, ravnim glasom, bez pokazivanja duševnog stanja, je rekla:
– Predugo se mi znamo, ti i ja, da bih ti odgovorila… iskreno.
– Pa baš zato, reci.
Zaista, odavno ju je poznavao. Reklo bi se – od kada zna za sebe.
Bili su na terasi mjesnog motela, na periferiji grada.
Stari je ostao kući. Njemu je bio s t a r i, a ona je Petra starim nazivala od njihovog početka.
– Idite vas dvoje, meni se ne izlazi, rekao je Petar.
Samo je još šestero gostiju bilo oko njih. Za jednim stolom su sjedile dvije neudate službenice Službe društvenog knjigovodstva, poznavao ih je. Bile su u godinama u kojima su na neudatost već svikle. Gomilica osame… Ali i prepoznatljive putenosti. Mutirajućim glasovima, u gradu su mnogi prištičavi dječaci priznavali jedni drugima da su baš njih zamišljali, kad bi se u osami prepuštali pubertetskim olakšanjima.
Za drugim stolom su bila četvorica sramežljivih, njemu nepoznatih mladića. Videći ih onako tihe, uspravljenih leđa i s rukama na koljenima, zaključio je da je to pristojna skupina mladih ljudi, tako neobičnih u vremenu neumjerenosti i nepodnošljive lakoće rušenja čak i bezazlenih konvencija.
Da su im se priključila još takva dvojica ili, bolje, još četvorica – bila bi to gomila usamljenosti, koja žudi za promjenom.
Dvije skupine su se zaplele pogledima.
Takav čudan, poseban pogled, zapazio je još kao dijete… nije mu bilo više od pet-šest godina.
– Dobar dan, izvolite, čime vas mogu poslužiti, mehanički ih upita konobar.
Ja ću vinjak, rubinov, ti, pogledao je upitno u nju.
Kafu, rekla je gledajući u konobara.
Njemu nije odgovorila. Nije ni gledala u njega.
Pomisli, zašto insistira da mu kažem? I bilo je i nije bilo… to nešto više. Uostalom, koliko je vremena od tada prošlo!? Čitav život! Ko zna je li Alesio, još živ. I sjeća li se uopće mene, ako je živ? Kad mi se prvi put stidljivo ponudio, podsjećao je na na bilo kojeg od ove četvorice mladića. Bilo je to nedugo iza moje udaje. Stari je bio na svome prvom putu. Kasnije će ti putevi učestati. Ja sam tada bila mlađa od ovih dviju ocvalih dama, ali mora da je požuda i iz mojih očiju tankim curkom isticala, kao i njima dok gledaju u ove mladiće. Sa dvadeset godina u krvi… krv ne miruje.
Ona pobježe iz izmaglice prisjećanja i reče:
– A, da je, bilo nešto više, da li bih ja za tebe bila nešto manje?
On se ponovo zagledao u vrh nokta svog malog prsta na lijevoj ruci.Tako spuštenog pogleda izgledao je pasivno i neprijeteće, i možda je zato nastavila:
– Nije bilo između nas ono na što misliš. Hoću da ti kažem, nisam mu pripadala. Samo Petru. A možda je Alesio pokatkad meni pripao.
Nije joj odmah odgovorio. Dugo je šutio. Sve do nadomak kuće u kojoj ju je čekao Petar.
Avion je bio lagan… od aluminijuma. Dok bi ga držao u podignutoj ruci, trčeći, spreman da ga baci i zamišljajući da će avion aterirati i rulati po pisti, a pista je bila ili u sobi ili u avliji, nije osjećao njegovu težinu, samo glatkoću trupa. Nikad nije aterirao kao što avioni ateriraju. Uvijek bi se strmoglavio.Tako su se često stropoštavali i avioni napravljeni od novinskog papira. Da ih pravi, i to ga je naučio njen poznanik neobičnog imena, Alesio.
Zadnji put je avion bacio sa verande, u bašču. Nije ga kasnije mogao pronaći. Avion se strmoglavio u sjećanje, kao Alesiov lik. Upamtio je njegov pogled i način pružanja ruke. U Alesiovoj ruci bila je ta metalna igračka, sivi avion, veličine dlana odraslog čovjeka. Predao mu je igračku i pomilovao ga po kosi. Dok je nježno povlačio dlan po njegovoj kosi, on je uvukao vrat među ramena i stresao se… ali mu je bilo drago što je dobio avion.
Zna, eto, da je bio neki Alesio i da je gledao u nju. On se zagledao u šaru na ćilimu da ne gleda u Alesiove oči. I njene je izbjegavao. Zapamtio je da su se gledali, da nisu govorili, i da on nikad nikome nije rekao da su se njih dvoje gledali. A gledali su se čudno.Takav pogled kod odraslih do tada nije vidio. Sad ga ponovo vidi, dvadeset i pet godina poslije, u očima četvorice mladića i dviju sredovječnih žena.
Ispratio ju je do kuće.
Njene i Petrove, a svoje nekadašnje.
Pozvonio je. Čulo se kako Petar povlači šlape po linoleumu. Otključao je, otvorio vrata, i nasmiješio im se.
– Gdje ste vas dvoje do sada?
– Bili smo na terasi motela, pričali, baš smo se ispričali – odgovorio je.
– Zar nećeš ući, upitao ga je tata.
– Neću, hvala ti, čeka me moja.
– Pa i mi smo tvoji, reče tada ona… ili Petar.
– Jeste, jeste, i vi ste moji, ali sad više pripadam njoj, Onoj što me čeka. Je li tako?
– Sad možda i pripadaš, rekla mu je mama…