Nije mogao utvrditi kada je počeo stariti i prestao činiti ono, što je uredno činio do prije godinu ili dvije… ili… kada je počeo činiti ono što u mlađim danima nije činio. Uhvaćen u mrežu tih zamršenih misli, pokušavao je pratiti i razabrati promjene u svom ponašanju… Prestao je, recimo, vraćajući se s posla, da se uspinje uzbrdicom, prečacem koji vodi od autobuske stanice prema njegovoj kući. Kraticu je ispočetka izbjegavao samo kad bi padala kiša, kad bi strma staza bila skliska i zato neprikladna za penjanje. Kasnije, ne zna tačno kada, uzbrdicom se prestao peti i kad bi bila sasvim suha. Iz autobusa bi krenuo obilaznim putem, betoniranim trotoarom, ne žureći, nogu pred nogu, pa bi prepješačivši poravnu zaobilaznicu, bez velikog zamora stizao do svoje kuće.
Da, zaista se ne može sjetiti kada se posljednji put uspeo strmom kraticom.
U autobusu, kojim se svakodnevno vozi na posao i vraća s posla, doživio je neugodnost… Vozeći se, čitao je Belov Bilijar oko pola deset i bio posve usredsređen na štivo. Njemu nepoznata mlada žena, koja je sjedjela iza njega, razgovarala je preko mobilnog telefona i činila to toliko glasno, da ju je mogao čuti cio autobus. To ga je uznemirilo do te mjere da je učinio nešto, što mu prije nekoliko godina ni na pamet nije moglo doći. Kad je počela kokodakati, glave većine putnika su se okrenule prema njoj, pogledavši je prijekorno. Putnici su pokazivali ljutnju, ali neskloni sukobljavanju, otrpjeli su vrišteću nepristojnost. Uzalud se nadao da će taj razgovor brzo završiti. Trajao je.
Kad je razigrana dama prevršila mjeru, spustio je knjigu na koljena, iz sakoa izvadio svoj mobilni aparat, prislonio ga uhu neuključenog, i upotrijebio za igru. Oslanjao se na svoje teatarsko iskustvo u nadi da će možda posramiti ovo neodgojeno stvorenje. Okrenuo se profilom prema mladoj ženi i počeo kobajagi s nekim razgovarati.
– Molim, rekao je, kao da se odaziva na poziv, nisam te odmah čuo… Evo me u autobusu, vraćam se kući.
Govorio je, potom, malo stišanim glasom, ali ipak dovoljno glasno.
–Ne mogu pričati, dodao je, u autobusu sam, a nepristojno je glasno govoriti u autobusu. Treba imati obzira prema drugim putnicima, a ne galamiti kao primitivci.
Pogledao je u pravcu njenog lica. Ona je i dalje govorila, a u očima joj se vidjelo da ga, ili nije čula ili ne haje za ono što je kazao. A on, uljudan čovjek, postidio se zbog toga, što je u svome monologu upotrijebio riječ primitivci… ružnu riječ. Za grubim i ružnim riječima, s lakoćom posežu mladi.
Iz stručne literature je spoznao da su najokrutniji ratni zločinci bili uglavnom mladi ljudi. Starci znaju isto tako da budu okrutni, ali oni to čine prikriveno, pod krinkom uljudnosti i tobožnje primoranosti na takve činove. U romanu kojeg je čitao, kakve li slučajnosti, stajalo je i:
Učtivost je ipak najsigurniji oblik prezira.
Kad je, bez prijašnje zadihanosti ušao u kuću, iz kožne ručne torbe izvadio je dnevnu novinu koju još uvijek kupuje, za razliku od gotovo svih svojih poznanika koji su to odavno prestali da rade i koji su se okrenuli pregledavanju (da, to samo može biti pregledavanje, nikako ozbiljno čitanje!) tih istih novina na webu. Nekad mu nije smetalo što neki njegovi prijatelji ne kupuju dnevne novine. Zapravo, nije ni zamjećivao da su ih prestali kupovati. A takvih je sigurno bilo i prije pojave interneta. Sad ga to jedi i izjeda, priznao je sebi, iako nije vidio logičan razlog za takvo osjećanje.
Izvukao je Belov Bilijar oko pola deset. Taj roman je ovih dana čitao samo po povratku s posla, ne i pri polasku na posao. Prije nekoliko godina knjige koje je nosio u torbi čitao je i pri odlasku i pri povratku s posla. Ne sjeća se kad je prestao čitati vozeći se na posao. Ujutro u autobusu nije više čitao i zarad drijemeža koji bi ga obuzimao.
Zašto li sam izvukao ovu Belovu knjigu, upitao se poluglasno, sebi u njedra. Pa sutra ću je opet nositi, a do sutra je neću čitati. Zaspat ću odmah nakon TV dnevnika. Najmanje dva puta ću prekidati san i otići u zahod…
Onda se sjetio da je to s razlogom učinio, jer je htio da Njoj pročita Belovu rečenicu o starenju, preciznije jedno njegovo zapažanje o pojavnosti starenja. Zanimaće je. A možda i neće. Pomisliće: čita joj Belovu rečenicu o starenju Njoj, koja prati vidne znake njegovog starenja. Pa zna da Ona zna.Viđala ga je takvog i zajedno su se tome smijali. Počelo je sa jugoslavenskim, partizanskim filmom Boško Buha. Gledao ga je na televiziji nekoliko puta. I, kad bi Boško u toj drami poginuo, on je odlazio u zahod, kao, mokri mu se. Po povratku iz zahoda, Ona bi ga, osmjehujući se, redovno pitala:
– Je li to opet suza kanula, muškarčino moja?
Poslije se krug filmova čije je gledanje prekidao odlaskom u zahod samo širio… Oko je znalo ovlažiti i bez filma. Dovoljno bi bilo da ugleda unuke u avliji ispod odrine, dok se igraju. Ili kad bi se prisjetio kako je mirisala svježe popržena kafa u njegovoj roditeljskoj kući.
– Ali stanje, mislim, još nije za paniku… Čuo sam nedavno od jednog pisca, nekoliko godina starijeg od mene, da on zaplače i na televizijske reklame. Sad ću napisati…
Ah, da, zaboravio sam napisati (godine, godine…) onu Belovu kusastu, kao istrgnutu, polurečenicu:
– Staračka sentimentalnost u vlažnom oku…
Stariti, također znači i nesvjesno, uz pokoju suzu, podupirati akcente vlastite životne avanture, neodoljivim citatima svojih nekadašnjih i sadašnjih lektira…