Moja duboka i iznijansirana osjećanja prema Konjicu, ne može objasniti kovanica lokal-patriotizam… Osim što su njene sastavnice tuđice, u mome uhu taj izraz proizvodi buku poput kakvog limenog tekneta. Stoga na svaku vanjsku galamu i škripu koju prati pominjanje provincijalnih prilika, prezir prema malim sredinama, moj unutarnji glas počne recitovati pjesmu čiji su stihovi: Zuko Džumhur, Vitomir Lukić, Veselko Tenžera, Kasim Prohić, Lazar Drljača… Duga je to i moćna poema, ta galerija izuzetnih umjetnika, filozofa, novinara, koje je iznjedrio Konjic. Ona ne bi stala u ovaj zapis, ali je zato stala u čitavu jednu biblioteku izvrsnih knjiga. Toliko o provincijalnom duhu.
Evo nas na kraju 12. festivala glumca Bosne i Hercegovine, u Konjicu.
Posrećilo se, da smo na sceni Narodnog univerziteta ugostili Pozorište mladih Sarajevo i Udruženje Moje pozorište, Kazalište Lectirum iz Zagreba, Školski teatar Konjic 2025., Narodno pozorište i Scenu MESS iz Sarajeva, Studentsko pozorište iz Banja Luke, Pozorište mladih iz Sarajeva, Hrvatsko narodno kazalište iz Mostara, Centar za kulturu iz Tivta, Bosansko narodno pozorište iz Zenice, Sarajevski ratni teatar/SARTR iz Sarajeva.
Posrećilo se jer smo pozorišno, polako i natenane, blagovali. Lijepo nam je bilo. Kao što bi Arsen rekao:
blagovali smo dugo, ko poslije sviju kazni.
Svi su nagrađeni, i oni koji su igrali, i mi koji smo ih gledali. Nagrađeni smo jednom od najljekovitijih ljudskih blagodati, pozorišnom umjetnošću. Neki od glumaca su i zvanično proglašeni ponajboljim.
Možda i s pravom. Kažem, možda, jer se evo, ove večeri, prisjećam jedne moje zgode iz mladih dana.
Učestvovao sam na takmičenju mladih recitatora u Omladinskom domu Boško Buha u Sarajevu, a, povodom Dana oslobođenja Sarajeva, 6. aprila. U žiriju sve slavna jugoslavenska pozorišna imena: Mira Stupica, Stevo Žigon i Fabijan Šovagović. Dobijem nagradu i more mi bi do koljena. Velika glumica mi uručuje priznanje i, valjda primijetivši navalu važnosti koja me je spopala, izrekla je zanimljivu opasku o nagradama. Mira Stupica reče, da joj od svih društvenih obaveza uručivanje priznanja u natjecanjima donosi ponajveću nelagodu. Mnogi laureati, kaže, nisu možda ni zaslužili nagradu. A neki koji je nisu dobili, možda su je zaslužili. Odmah sam spustio durbin.
Možda se baš zato treba prikloniti zaključku da smo svi ove junske noći 2025. godine u Konjicu nagrađeni.
Rekoh već da je na ovogodišnjem Festivalu učestvovalo i Narodno pozorište iz Zenice, sa Scenom MESS. Igrali su predstavu po dramskom tekstu Kiselina, autorice Asje Krsmanović.
Asja Krsmanović piše o babi.
Kada je baba umrla, nestale su riječi. I mi smo prestali govoriti. Baba je bila u svojoj kćeri, u ocu, zetu, u svima koji su bili oko nje. I u publici. U svima nama. Zato se u ulozi Babe protagonisti izmijenjuju. I nije tačno da njena smrt neće ostaviti posljedice. Baba je naša potreba. Bez nje nema smisla. Bez babe iz Kijeva i babe iz Gaze, ni mi u Bosni, ni mi iz Njujorka, nećemo biti rahat. Ljudski život je zaista najvažnije što nam se dogodilo i događa. Nema nevažnih, bespotrebnih života, svi su važni i svi su potrebni. I nema opravdanosti za ravnodušnost, da ne govorimo za pomaganje u nestanku. Zato je i Raskoljnikov besumnje bio u krivu.
Eto, to je bila osnovna, polazna tačka od koje je u svome dramskom tekstu krenula jedna talentovana Alaguša s korijenima iz Konjica. Talentovana Alaguša je Asja Krsmanović. Raskošno nadarena dramska spisateljica o kojoj će se, u to nema sumnje, u budućnosti s uvažavanjem i pisati i govoriti.
Dudovi i šum Trešanice, sjećanje na te senzacije, su u tkivu dramskog teksta Asje Krsmanović. Drugima možda i ne očigledno, ali nama, Konjičanima, itekako. O Konjicu je riječ, dakako, onome stvarnom, a ne Makondu, izmišljenom Makondu. Njega nije trebalo u literaturi stvarati. izmišljati. Taj Konjic koji je večeras, u junu 2025., umiven, uređen. Sa svojim Prkanjem, Varoši i Vardom, sa Kolonijom, ljuljačkama i toboganima na dječijim igralištima, raskrupnjalim stablima, glasovima iz baptističke crkve (Šaren li je, Bože, Konjic grad!), koturaljkama i električnim romobilima, djecom, njihovim osmjesima i radostima.
Po brizi o starcima, i – ponavljam – djeci se mjeri uspjeh društva, po brizi o glumcima i kustosima i čistačicama u muzejima, siromašnim i uskraćenim, o sviračima i trkačima.
A sve i polazi od sjećanja na jedan dud i od šuma rječice koja se ulijeva u Neretvu ispod Novog mosta.
Usput, jedan Konjičanin, slavni i veliki Vitomir Bežo Lukić, po meni jedan od najvećih stilista, ako ne i najbolji, bosanskohercegovačke proze dvadesetog vijeka, je napisao:
Ako porušimo mostove, ispod čega će teći rijeke…
Od duda sve počinje, kažem… Kad sam birvaktile pitao Mustafu Muju Lugića, nekadašnjeg predsjednika opštine Konjic, koju bi sliku iz svoga burnog života izdvojio, rekao mi je:
Vraćam se s Neretve, promrzao i gladan, isplakala me voda, ja – dijete, a mati mi dadne veliku krišku hljeba. Uzmem krišku i popnem se na naš dud u avliji, pa se najedem hljeba i duda…
eto, tu sliku izdvajam.
A ja mislio da će mi pričati o ratu i o svome bratu, partizanu Nailu, po kome se nekad zvala jedna konjička ulica, i kako je, kad je bio predsjednik opštine, u Konjicu dočekao druga Tita. Nije. Pričao mi je o majci, njenoj kriški hljeba i o dudovima.
Nekoliko decenija poslije, sve će se u Konjicu ponoviti. Upitaće neko jednog od današnjih mladih Konjičana po čemu pamti današnji Konjic.
Po dječijim igralištima u Koloniji i na Luci. Po jednoj klupi na šetalištu između dvaju mostova na koju se spuštaju umorni konjički starci. Po cvijeću u maju. Po jednoj pozorišnoj predstavi u dvorani konjičkog kina. Po Festivalu glumca Bosne i Hercegovine, po jednom Beni iz Narodnog univerziteta i jednoj Eni iz Amaterskog pozorišta Neretva.
Eto, po tome će taj jedan pamtiti današnji Konjic. Takvom Konjicu se večeras radujemo i volimo ga.
Živjeli!
Još jedan Festival glumca u Bosni i Hercegovini je završen. Već se veselimo idućem, onom u 2026. Nadajmo se, sa sretnijom i Gazom i Ukrajinom, sa Amerikom i sa Bosnom, sa našim babama i nenama.
I prije nego li sažaljivo pogledamo male gradove, prelistajmo makar napreskok ljetopis tih malih i razuđenih svjetova.