Tri mala ljudska straha
Vrijedi li truda mrčenje papira? Otkuda ti, Dino, to… mrčenje. To nije tvoja riječ. Nečeg ruralnog u njoj ima, i dolazi sa istočnih strana na koje si počesto, svisoka i s prezirom gledao. Te su strane znale izazvati takav tvoj stav, ali to te ne opravdava, jel'de? Priznaj, lakše će ti biti.
Nećeš da to bude tvoja riječ, mada su riječi nevine i ne zavađaju one nas, kao što mi uporno zavađamo njih… Ali, neka si s tom stranom počeo. Možda nesvjesno… Vrijedi li… vrijedi.
Bilježim sjećanje na tri straha iz maja 1992.
U Konjicu, tog drugog ili trećeg ili četvrtog maja 1992. godine, na terasi kafane Kod Turskog, uz Stari most, igrao sam tavle sa Ibrahimom Ibrom Kosovcem, mjesnim fotografom. Rat je već počeo, a mi smo tu misao nastojali potisnuti. Počeo je negdje. Vazda je negdje rat.
Bio je lijep, sunčan dan (tako će neko, nekoliko godina poslije, nasloviti jednu pozorišnu predstavu u gradu, u kojem je rat bio već odavno počeo). Igrali smo tavle i mislili: možda i neće zapucati. Osim nas dvojice, na terasi je bilo još gostiju… petorica, šestorica, tako smo tada govorili, tek poslije smo počeli govoriti: peterica, šesterica… Onda je gruhnulo. Zabijelilo se na brdu Karine Bukve, gore, preko Neretve. Tamo je pala prva granata u Konjicu, na početku rata. Poslije te granate i Ibro i ja, bili smo načisto: rat nas neće mimoići. Ni nas Konjičane. A, još četiri-pet dana prije toga, u Amaterskom pozorištu “Neretva”, pripremao sam premijeru jedne pozorišne predstave, na koju sam pozvao prijatelje iz Visokog. Oni, Fajče i Faketa (Faik i Faketa Salihbegović) pitali su me, jesam li dobro.
Dino, rat je, o kakvoj premijeri pričaš?… Tako su mi rekli.
A, kada je gruhnulo, ona petorica, šestorica, podigoše se sa stolica i strčaše betonskim stepenicama u zahod ispod terase. Ibro i ja smo se pogledali i bez riječi nastavili sa igrom. Završićemo ovu partiju, tako smo odlučili.
Do tada ja nikada nisam doživio granatiranje, bombardovanje… Ibro jest, u toku onog rata. Nisam ga pitao ko je to prije gotovo pola vijeka bombardovao Konjic, ali sada držim da su to bili ili Englezi ili Amerikanci. Ubrzano, povlačeći uobičajene poteze, završili smo partiju tavle pa se i mi trčeći niz stepenice, pridružismo onoj petorici, peterici… šestorici-šesterici, bogme svejedno.
Na stepenicama, ujede nas za oči amonijak iz kafanskog zahoda. Više se ne sjećam šta tačno, ali tada sam kazao nešto, čime sam htio umanjiti značaj one granate. Kazao sam to, uzdajući se u Moć govora (što bi rekao pjesnik-pesnik), moć riječi, navodno je, golema. Ne sjećam se, dakle, šta sam tačno rekao, ali mi je trajno u sjećanju ostao onaj nazor smijeh ljudi zbijenih u zahodu, Kod Turskog.
Moć riječi trajala je taman do druge granate. Onda zavlada šutnja i preplavi nas strah. Tjerao sam ga od sebe i mislio da sam u toj nakani uspio. Ali, nisam.
Od tog drugog, trećeg, četvrtog maja 1992. gruhalo je svaki dan i svaku noć. Moja Vesna, novinarka, po cio dan i dobar dio noći bila je u Radio-Konjicu. Radio je bio smješten u podrumskom dijelu našeg Pozorišta. Prvi dan nakon početka granatiranja, kada je iz našeg stana, stotinjak metara udaljenog od zgrade Radija, krenula na posao, odlučno i s ozbiljnim izrazom lica rekao sam joj da ću je otpratiti. Jer, granatiraju… Ako budem uz nju, na tom putu do Radija, zaštitit ću je, tako sam mislio, a nisam rekao. Vjerovao sam da je sigurnija uz mene, mada bi hladna glava kazala, da su samo umjesto jednog, izložena opasnosti dva bića. Hladnu glavu ponekad ostavimo kući. Hodali smo, gotovo trčali, ja sam je obgrlio i drhtao, k'o lijeska. Poslije mi je Vesna govorila o svom strahu.
U junu 1992. bilo je još gore. Naša zgrada je već bila pogođena desetak puta. Spavali smo u sobi koja je bila na liniji granata sa brda Kisera. Vesna je predložila da dušeke sa kreveta spustimo na pod tako nam granate ne mogu nauditi. A možda sam to ja predložio. Tako smo i učinili. Kad bismo polegli, osjećali smo se sigurnijim. Strah je nakratko ustuknuo pred olakšanjem. Naravno, iluzija o sigurnosti i zla namjera koja je vodila granatu, nisu bili ravnopravni partneri…
Da ne odlučih da zamrčim papir (digitalni papir, digitalnim mastilom računara), pomislih, tri mala ljudska straha ostala bi usamljena i zaboravljena.
Bože, zašto li ja strahu tepam, kada nema malog straha. Vazda je isti.