Moj babo, tako sam oslovljavao svoga djeda sa majčine strane, u našu kuću u Konjicu, na Vardi, redovno je dolazio nedjeljom ujutro. Popio bi bijelu kafu (pola kafe i pola mlijeka) ili kafu s mlijekom (kafu s malo mlijeka – kapuciner).
Ponekad bi pojeo hurmašicu ili baklavu, a uz ramazan redovno kadaif ili komad sterane pite s pirinčem i poprženim mljevenim mesom, koju je mati uglavnom zbog njega spremala. Možda bi bilo površno kazati da su se u toj bijeloj kafi, s jedne strane, i u hurmašicama i baklavi, s druge, u mome djedu susretali zapad i istok. Tako površno i olako je i A. G. Matoš donosio sud o K und K doseljenicima („kuferašima“) u Bosnu i Hercegovinu, zapisujući da su imali „površnost bečke ili peštanske ‘bijela kafa’ kulture“.
A siguran sam da je moj babo stekao sklonost bijeloj kafi, pa i kapucineru, u austrougarsko vrijeme, dok je bio zamjenik kotarskog predstojnika u pitoresknom gradiću Konjicu, smještenom na granici „šumovite Bosne i kršne Hercegovine“, kako je to u svome putopisu Herceg-Bosnom uzduž i poprijeko zapisao Heinrich Renner.
Babo-dedo, često je ponavljao svoje priče. Kad bi započeo po ko zna koji put istu priču, mi, njegovi unuci bismo potajno, gotovo neprimjetno, pomicali usta u zaleđeni početak osmijeha okrećući glave, da babo ni tu naznaku osmijeha ne primijeti. Ipak, nismo prema njemu imali puno obzira. Tek kad su godine minule, to nam je doprlo do svijesti. Ni okretanje glava nas nije iskupljivalo.
Jedna od priča je bila ona o ekonomskom propadanju bosanskohercegovačkih muslimanskih begovskih porodica nakon dolaska Austro-Ugarske monarhije i potom, stubokom izraženije, nakon prve agrarne reforme u Kraljevini SHS. Babina priča, razumije se, nije bila priča političkog analitičara. U njoj se govorilo o jednom tužnom i ponosnom čovjeku.
Pričao je o nekom banjalučkom begu, svome poznaniku (a sudeći po toplini u glasu kojim je o njemu govorio – možda i prijatelju). Ugledao ga je jednog jutra kako ulazi u kafanu.
Babo je već pio svoj kapuciner kad je beg ušao.
Govorilo se, pričao je babo, da je beg p r e k o n o ć i p a o n a p r o s j a č k i š t a p.
Ušao je visok i uspravan. Bio je ozbiljan i šutljiv. Zastao bi kod ulaznih vrata. Nije savijao ruku u laktu. Ruke su mu bile opružene i priljubljene uz tijelo. U tom položaju, a blijed i s očima iz kojih su izbrisane sve slike, podsjećao je na uspravljenog, za ukop namještenog mejta… s mejtaša uzdignutog putnika. Babo nam je rekao da je svoje lice zaklonio novinama, kako ga beg ne bi vidio, te da se zbog te geste u sebi odmah zastidio. No, bilo bi mu neugodnije da nije raširio novine ispred lica i da ga je beg opazio. A beg je stajao samo minutu-dvije. Ne pomičući ruke, u šaku je primio novčić kojeg mu je, gotovo krišom, dao jedan od kafanskih gostiju, pri izlasku iz kafane.
Sjećam se da je babo pričao da beg nije imao nikakav zanat i da osim zemlje koja mu je oduzeta nije imao drugoga izvora uzdržavanja. Kao i mnogi drugi bosanski, do tada imućni Muslimani. Sjećam se da mi je govorio da je važnije umjeti i znati, nego posjedovati.
Od njega sam tada prvi put čuo za hadis koji preporučuje dužnost potrage za znanjem, pa makar i u Kini. Pa mi je usput rekao da je u osnovnoj školi, a pohađao ju je u austrougarsko vrijeme, u zgradi Napretkovog doma u Konjicu, učio da Kinezi imaju zapuštene duge nokte i da su prljavi. Tako su tada austrougarske vlasti pisale u pučkoškolskim udžbenicima o Kinezima. Sve vlasti ispisuju udžbenike, a neke u njima i o peksinluku i dugim zapuštenim noktima dalekih, žutih i kosookih ljudi!?
Naknadno sam počeo razmišljati o materijalnom p r o p a d a nj u moje porodice (ako je propadanja uopće bilo). Misao sam naslonio na saznanja o propadanju bosanskohercegovačkih begovskih porodica držeći da njima pripada moja familija.
Nisam našla pouzdane pisane dokaze da su tvoji – begovi, rekla mi je nedavno poznanica do čijeg mišljenja držim. Ako sam do sada u to bio i uvjeren, i ako su se prema Begtaševićima kao begovima odnosile generacije Konjičana, to ne znači da smo i ja i Konjičani bili u pravu. Dugovječnost mišljenja ne jamči njegovu ispravnost. Ljudi su dulje mislili da je Zemlja ravna ploča. A, neki i danas misle da je Zemlja primarno njima određena. Uostalom, težini tasa poricanja begovskog statusa Begtaševića povelikim udjelom pridonosi ono što sam čuo i doživio od svoga oca, moga tate, kako sam ga oslovljavao, Alije Begtaševića. On se nikad nije begovski ponašao, ako takvo ponašanje podrazumijeva ozbiljan izraz lica pri spominjanju pojma beg. To je bio čovjek sačinjen od elemenata koji se ne dotiču. Nebo je visoko i plavo, kljukuša je ukusna, s puno saransaka, jakako, a onaj čovjek mi je drag.
Kaži, pitao sam ga jednom, koliko kuća smo mi nekad imali u Konjicu? Pogledao me je. Pogled mu je govorio da mi pitanje nije bilo umjesno. Zbrzao je odgovor, preko volje. Nisam siguran da mi je tada sve kuće nabrojao ili sam za njih od drugih poslije čuo. Ali siguran sam da mi je rekao da je, kao dijete, od zakupoprimaca skupljao kiriju, po koju ga je mati slala.
S osmijehom se toga sjećao. Vidio sam dijete koje se veseli zato što mu je povjeren važan zadatak, a ono se pri tome istovremeno igra i obavlja važnu dužnost, koju po pravilu obavljaju stariji od njega. Uglavnom, bila je povelika zgrada u Staroj čaršiji, u njoj je poslije onog rata bilo Vatrogasno društvo, nema ga više, pa je bila Čardagija, u njoj kafana i čitaonica, nema ni nje više… do nje dućan kojeg smo uvijek pod kiriju izdavali, eno ga i danas na istom mjestu, pa je bila zgrada u kojoj je bila apoteka, tamo gdje je danas Dom zdravlja, nema ni nje više, bila je i zgrada u kojoj je danas picerija As, nju smo prodali; na Vardi i u Polju su kuće u kojima smo stanovali, e, one su ostale, pa je bila oveća zgrada kod Repovačke džamije, Kasina, u njoj je za vrijeme Austro-Ugarske bio oficirski klub i u njoj su se održavale Svetosavske besjede. A na nekim od tih svečanosti, bio je i Aleksa Šantić. Nema Kasine više, preko puta nje je bila kuća koju su naši prodali Svetku Mužijeviću, Perinom ocu, ni nje više nema.
Ovo tatino stalno ponavljano, „nema je više“, urezalo se u me. Ali dublje od kuća su mi se u pamćenje urezali Rumava, zatim koza kojoj sam zaboravio ime, bašča i jedan mantil.
Rumava je krava koju su moji imali u vremenu do kojeg ne doseže moje pamćenje. Rekli su mi da su je držali u podrumu kuće u kojoj danas živim. To je ona kuća na Vardi koja je ostala.
Pili smo Rumavino mlijeko. Jednom se najela djeteline, pa ju je moj brat sa svojim drugom Suadom Sučetom Behmenom cijelu noć tjerao i nije joj dopuštao da stane, sve dok nije – prolitala.
Tako je ostala u životu. Tako mi je pričao moj brat, i ja sam upamtio tu dramatičnu i egzistencijalno odlučujuću porodičnu zgodu.
Tata bi se uvijek razgalio kad bi spomenuo R u m a v u.
Imali su moji i kozu, ali sam zaboravio njeno ime. Ni mame ni tate nema među živima da ih upitam, a samo ja svjedočim da je koza uopće bila. I to – po sjećanju na priču, jer ju živu nisam upamtio. Pamtim njeno meko, bijelo runo. Nismo govorili da je od koze ostalo runo. Ja ga samo pamtim. Za ono što je ostalo od koze, govorili smo da je to kožica. Nisam nikada vidio da je nekome to bila serdžada pri klanjanju, ali se sjećam da mi je neko rekao (mama?… tata?) da je kožica služila baš za klanjanje. Njome je bio zastrt dio halvata, do kraljice peći. Nestala je u prošlom ratu.
Tata je umro tri mjeseca prije početka rata. Drago mi je što nije čuo za nestanak kožice.
Kad je u Koševskoj bolnici moj tata operisao bruh, u posjetu su mu došle moja mama i moja rodica Zehra. Tata je mamu upitao kakvo mu je stanje u bašči, pa se mama nasmijala i rekla mu da je uvijek najviše volio bašču. Onda joj je on rekao. Tačno, u životu sam najviše volio tebe i bašču. Ovo mi je ispričala moja rodica, kad su već odavno moji roditelji bili na konjičkom groblju Musalla.
Dugo smo se vozili. Tada se vozom iz Konjica u Sarajevo putovalo tri-četiri sata. Mama mi je dala čistu i ispeglanu platnenu maramicu da bih njom mogao iz oka izvaditi trun. Trun u oko upadne kad voz uđe u tunel i kad se kroz prozor, prije nego što se zatvori, glava promoli vani. Te noći se čekala Nova godina, a tata i ja smo pošli u Sarajevo da mome bratu, koji je studirao, odnesemo pečenja i pite i tvrdih lokuma u kartonskoj kutiji za cipele. Otišli smo u Studentski dom Slobodan Princip Seljo kod Katedrale, u sobu dvanaestku, ostavili kartonsku kutiju, i brat nas je ispratio na stanicu. Sitan snijeg je lepršao i bilo je hladno.
Tata, baš ti je lijep taj mantil, rekao je moj brat tati. Tata je nekoliko dana prije kupio taj mantil.
Pa, jašta je već lijep, rekao je tata… Tebi sam ga i kupio.
Onda je svukao mantil sa sebe, a svukao je i iznošeniji mantil s moga brata i odjenuo ga.
Ali, tata, nećeš, bogami, daj mi to…
Ušli smo u voz, a brat nam je mahao. Ostao je na peronu u snijegu koji je sve gušće i gušće padao. U svom novom mantilu.