Dejtonski okvir Bosne i Hercegovine 25 godina kasnije: Konsocijativna demokratija vs. etnički atavizmi, drugi dio
U decembru 2020. godine navršilo se 25 godina od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma u Jelisejskoj palati u Parizu. Tim sporazumom, okončan je ratni sukob koji se na teritoriji, međunarodno priznate, Republike Bosne i Hercegovine vodio od 1992. godine. Nakon četvrt veka, politička situacija u ovoj bivšoj jugoslovenskoj republici presudno je određena aneksom četiri Dejtonskog sporazuma koji je još uvek na snazi kao važeći Ustav države. Prema tom, najvišem pravnom aktu, Bosna i Hercegovina je teritorijalno podeljena na dva entiteta, Federaciju BiH i Republiku Srpsku. Nosioci političkog subjektiviteta postali su predstavnici tri konstitutivna naroda: Bošnjaka, Hrvata i Srba. Cilj ovakvog državnog i političkog ustrojstva pre svega je bio prekid ratnog sukoba. Funkcionalnost državnog aparata i političkog sistema ostali su ratnim uslovima sporedni. Etnički identiteti, koji su „Dejtonom“ postali najrelevantnije političke kategorije, ispostavili su se kao omča oko vrata državi kojom nikada, od rata naovamo, nisu prestale da dominiraju antagonizujuće, a često i ratne retorike. Ovakav politički trend velikim delom se odrazio i na društvenu sferu koja često prihvata i gotovo po inerciji perpetuira diskurs koji diktiraju etno-nacionalne političke elite.
Kako bi izneli svoje mišljenje o BiH, u kontekstu 25 godina njenog „dejtonskog života“, pozvali smo intelektualce iz Bosne i Hercegovine, Srbije i Hrvatske.
Odgovarali su na pet identičnih pitanja i njihove odgovore objavljujemo u pet nastavaka.
Zbog čega se u Bosni i Hercegovini konsocijativni model demokratije pokazao kao teško ostvariv? Liči li Vam BiH danas više na konsocijativne demokratije u Evropskoj uniji ili zamrznute konflikte postsovjetskog regiona?
Jasmina Husanović: Bosnu i Hercegovinu, u kojoj živim, prepoznajem svuda i na svakom terenu koji je opljačkan ratom, iskidan etnonacionalnim nasiljem, ili poražen tzv. tranzicijom, ili dokrajčen usudima neoliberalnog kapitalizma kroz osiromašenje, korupciju i banalizaciju društvenog, ekonomskog i političkog života. Dakle, vidim simptome njenog usuda svuda u evropskom prostoru, i istočno i zapadno, i sjeverno i južno. Naše su bitke, pa i one u polju ideja, istovremeno i vrlo specifične za određen prostor, a i globalne. Vrlo je opasno govoriti kako je u Bosni i Hercegovni konflikt zamrznut. To znači da ga neko može odmrznuti u svakom momentu. Pitam se ko? Ne vidim nikoga trenutno na obzoru. Ove performative oko zamrzavanja i odmrzavanja konflikta koje monetiziraju i iz kojih profitiraju regionalne oligarhije shvatam kao odvlačenje pažnje od ključnih pitanja u sferi političke ekonomije i mobiliziranje strasti u identitarnom ključu da bi se preustrojavanja interesnih sfera oko preraspodjele profita (i sitnog i krupnog) sakrila i odvijala neometano. To je stari recept, živimo ga tri decenije – normalizacija terora kao svakodnevnice kako bi se prvobitne akumulacije kapitala i urušavanja društvenog i javnog dobra nastavila u korist privatnih interesa i domaćih i stranih etno/korporativnih elemenata. To što su svi glasni ovih dana shvatam kao reakciju na razna pomjeranja na šahovskoj ploči koja su širih geopolitičkih razmjera.
Sve o konsocijaciji kao ideloškom obrascu revizionizma rekli su, pored ostalih, i moje kolege Asim Mujkić (u svojim brojnim tekstovima u raznim časopisima za vrijeme polemike u periodu 2006-2008. od Statusa do Odjeka), kao i Damir Arsenijević i Nebojša Jovanović u tekstovima „Druga smrt antifašizma: o cinizmu ‘intelektuialne elite’ u BiH“, „Bespuća politološke zbiljnosti“ i „Protiv liberalnog revizionizma“ koji su objavljeni i/ili reprintani u časopisu Reč 2007. godine. Upravo Jovanović i Arsenijević ideološki obrazac liberalnog revizionizma u konsocijacijskim pričama vide kao formulu antisocijalizam/antikomunizam plus antijugoslovenstvo. Ja bih dodala i anti-bosanstvo-i-hercegovinstvo, s obzirom na to kako se tim obrascem želi zatrti antifašistička formula ZAVNOBIH-a i njen zalog koji nije istrijebljen ni danas.
Slavo Kukić: BiH već četvrt stoljeća živi neku vrstu konsocijacijskog modela demokracije. No, nije problem u konsocijacijskom modelu nego u tome što tko pod njim podrazumijeva. Ako je, naime, cilj modela osiguravanje jednakopravnosti triju bosanskohercegovačkih naroda, za taj model sam i osobno. Istina, konsocijacijski model, barem na način kako ga ja razumijevam, ne smije biti brana ni temeljnim građanskim i ljudskim pravima i slobodama. Model, međutim, koji zagovaraju nacionalističke filozofije, a i njihovi intelektualni bardovi, utemeljen je baš na toj vrsti ograničenja.
S druge strane, taj model po etnonacionalističkim filozofijama podrazumijeva i teritorijalizaciju etničkoga, a u BiH to znači definitivno, čak i u teorijskom smislu, onemogućavanje povratka ljudi svojim predratnim domovima, koliko god povratak svakodnevno gubi realne izglede i da se realizira – jer, nakon 30 godina stvoreni su novi zavičaji koji su, za one koji su tijekom rata rođeni, zapravo i jedini.
Na koncu, konsocijacijski model u njegovoj bosanskohercegovačkoj formi je samo način kako da se zadrže prostori utjecaja koji su tijekom rata osvojeni. I ti prostori su svih ovih godina – izuzimajući donekle Hercegovačko-neratvanski i Srednjobosanski kanton, u vezi s čijom podjelom se dogovor zaraćenih strana nije uspio postići ni tijekom rata – jako prepoznatljivi. Jedina vlast na njima je vlast jedne od dominantnih nacionalističkih oligarhija koja relativizira sve ostalo, pa i zvanične ustavne strukture i institucije pravne države. Drugim riječima, konsocijacijski model u njegovoj bosanskohercegovačkoj verziji nije instrument upravljanja u uvjetima multietničkoga društva nego, kako i sami rekoste, forma „zamrznutog konflikta“ koja je u funkciji čekanja pogodnog vremena da bi se realizirali ciljevi koji su postavljeni još u vrijeme rata.
Edina Bećirević: Bosna i Hercegovina je ilustrirala sve negativnosti konsocijacijskog modela, kao da je bila pokazna vježba da model konsocijacije treba izbjegavati po svaku cijenu u društvima sa iskustvom genocida i ratnih zločina, i čija je startna pozicija praktično nepostojanje demokratske kulture. Mi u Bosni i Hercegovini imamo ustavno uređenje koje garantuje vladavinu etničkih elita, koje u određenim područjima decenijama autokratski vladaju bez ikakve mogućnosti da budu smijenjeni demokratskim putem, ili sa vrlo malom mogućnošću. I tradicionalni liberalni model demokracije je uspješan ukoliko je refleksija tolerantne političke i društvene klime, klime koja omogućava civiliziran dijalog. Ta potreba za demokratskom klimom je još značajnija za konsocijativni model. Politički ekstremizam, govor mržnje, «zamrznuti» politički konflikt… dokazuje da je zamišljeni konsocijativni model u Bosni i Hercegovini praktično krahirao. Karakteristika svih konsocijativnih modela je dominacija etničkih elita, ali da bi konsocijacija funkcionirala te elite bi trebale da imaju minimum poštovanja prema državi i prema ideji krovnog, inkluzivnog nacionalnog identiteta. Političke agende etničkih elita su okrenute protiv države Bosne i Hercegovine. Zbog toga je teško porediti Bosnu i Hercegovinu sa EU konsocijativnim modelima, međutim, ne bih pravila poređenja ni sa «zamrznutim konfliktima» postsovjetskog regiona. Naime, posljednja istraživanja koja je radila Atlantska inicijativa sa mladim ljudima daju nadu da je Bosna i Hercegovina moguća. Razočaranje većine mladih ljudi u političke elite, kao da ih čini otpornim na te radikalne etničke narative i sve je više mladih ljudi koji su otvoreni za ideju Bosanstva.
Danijela Majstorović: Ne liči ni na jedno ni na drugo iako ima elemenata oba. Duboko vjerujem da su suživot, zajedništvo, ljubav, komšiluk i zajedničko žalovanje za ratovima koji su nas napravili neprijateljima mogući ali treba se promijeniti matrica: ovo se može učiniti preuzimanjem odgovornosti pa preuzimanjem vlasti. Ad hoc restrukturiranja i kozmetika ne mogu učiniti ništa osim produbiti konflikt ili ga odložiti na neko vrijeme. Treba naći nove narative i nove tačke povezivanja naročito za mlade koji žive u svojim entitetima bez da su kročili nogom u drugi. To je direktna posljedica zamrznutog konflikta čiji su krajnji ishodi migracije, ali trenutno dirnuti, sa vrha, u dejtonske granice bez nekakvog narodnog dogovora, znači dirnuti u osinjak.
Dušan Janjić: Smatram da Bosna i Hercgovina nema ništa zajedničko sa pluralnom ili konsocijativnom demokratijom u pojedinim članicama EU. Ono što povezuje političke aktere iz BiH sa političkim akterima pa i pojedinim vladama članica EU je sve snažniji etnonacionalistički populizam u samoj EU. Stoga bi se o ratu u Bosni i Hercegovini, sadašnjoj nefukcionalnosti i razvojnom zaostajanju BiH moglo govoriti kao o nenaučenoj lekciji i same EU.
Dejan Jović: Konsocijativnost je korisna ako je samo jedna od dviju dimenzija, dakle samo ako uz nju postoji i općost. U Bosni i Hercegovini općost postoji u društvu, među ljudima, kao što među njima postoji i otpor prema etnoseparatizmu. Ali, na razini političkog a onda i državnog, općosti ili uopće nema ili je sasvim podređena etničkom principu. Općost se u sadašnjoj Bosni i Hercegovini, nažalost, može izraziti samo kroz filter posebnosti, a ne izravno. Recimo, u izboru članova Predsjedništva BiH, obavezno je da u njegovu sastavu budu samo po jedan predstavnik svakog od tri naroda, i nije moguće da to bude građanin koji bi bio samo Bosanac i Hercegovac ili koji ne bi uopće imao neki od etničkih identiteta.
Europska unija ima mnogo razloga da osigura opstanak Bosne i Hercegovine, i ja čak mislim da bi trebala svoje sjedište, ili barem sjedište nekih svojih agencija i institucija preseliti u Bosnu i Hercegovinu koju bi trebala odmah primiti u članstvo. Najbolje bi bilo u Brčko. Oni koji žele razbiti Bosnu i Hercegovinu, žele i nestanak EU kao multinacionalne kvazi-države. Tipičan primjer za to je bio Franjo Tuđman, koji je smatrao da je EU jedna vrsta „nove Jugoslavije“, a isto je tako gledao i na Bosnu i Hercegovinu. Zato je i pristao na stvaranje Federacije BiH kroz Washingtonski sporazum, te na ukidanje Herceg-Bosne. Naime, ako očekujete da će se Bosna i Hercegovina raspasti – prije ili kasnije – više vam odgovara da se podijeli na dva dijela od kojih ćete „dobiti“ (kroz konfederalni posebni status koji je dogovoren za Federaciju s Hrvatskom u Washingtonskom sporazumu) nego da se dijeli na tri dijela pa da dobijete „samo“ trećinu. Srećom, nije se dogodilo – ali se refleksije tog stava danas vide u orijentalističkoj, suverenističkoj i anti-bosanskoj politici neprekidnog političkog interveniranja u poslove Bosne i Hercegovine, što se čini kroz ideju o njenoj „europeizaciji“. Ta je ideja nastala u okviru imperijalnih teza o potrebi „civiliziranja“ prostora koji civilizacijski pripada negdje drugdje – kao što je Tuđman i tvrdio interpretirajući Huntingtonov „sukob civilizacija“ na način koji mu je politički odgovarao.
Vedran Džihić: Vraćam se ovdje još jedanput na političku praksu – etnopolitiku – koja obesmišljava svaki demokratski model koji kao finalnu svrhu ima funkcionisanje države i njenu demokratičnost. Konsocijativni modeli koje poznajemo i na koje se često referiramo u debatama o BiH, kao što je recimo švicarski model, polaze od toga da postoji implementiran sustav demokratskih institucija, pravne države, demokratski legitimiranih i „narodu“ odgovornih elita u sustavu kontrole i slobodnih medija. U takvom kontekstu se onda u funkcionalnim konsocijalnim demokratijama uspostavlja institucionalni te principijalni okvir u čijem središtu stoje interesi političkih predstavnika različitih grupa ili naroda i spremnost elita da grade kompromise i iznalaze rješenja za pitanja od zajedničkog javnog interesa. I tu već počinju problemi, a jedan od njih dodiruje suštine etnopolitičke prakse ovdašnjih elita – etnopolitika je zasnovana na permanentnoj produkciji disensa, koji dolazi s etniziranim nabojem i retorikom nacionalne ugroženosti. Napravio se repozitorij političkog koji je toksičan, koji baštini logiku jačeg, a poništava ideju kompromisa.
Takva politika, dakle, bježi od kompromisa kao đavo od krsta, odnosno spremna je samo na one kompromise koji održavaju produkciju krize. Taj permanentni narativ krize jeste jedan od razloga zašto ovaj bh. konsocijacijski model dovodi de facto do zamrznutog konflikta koji se po potrebi retorički otkravljuje s vremena na vrijeme. Tako se ustalio krizni binarni kôd na liniji Sarajevo-Banjaluka. Po potrebi, Milorad Dodik povikne kako ne voli BiH i teži secesiji Republike Srpske. Iz Sarajeva po automatizmu stiže povratna poruka da je RS genocidalna tvorevina, a neki se čak odvaže i prijete novim ratnim sukobima. U jednom momentu se taj diskurs krize i ugroženosti osamostalio, normalizirao tako da se stiče utisak da drugačija BiH nikada nije postojala, da je kriza oduvijek tu i da će zauvijek biti. I to dovodi do onog efekta koji se osjetio tokom 25. godišnjice potpisivanja Dejtonskog sporazuma prošle godine. Ja sam povodom tih godišnjica sebe testirao i nanovo čitao dijelove moje knjige o etnopolitici u BiH, napisane daleke 2009. godine, neposredno pred 15. i sad ovu 25. godišnjicu Dejtona, i svaki put bih otkrio da bi bilo dovoljno samo prepraviti datum i zamijeniti nekoliko (ali ne previše) imena i da bi to bio opis i današnje BiH. Bosna i Hercegovina već dugo vremena podsjeća na holivudski film „Beskrajni dan“ (Groundhog day) iz daleke i u BiH ratne 1993. godine, gdje meteorolog Phil Connors, kojeg glumi legendarni Bill Murray, u filmu uvijek iznova preživljava isti dan. I dok se ova romantična komedija zavržava sa klasičnim happy endom, BiH je godinama tonula u sve dublju krizu i postaje i ostaje zemlja zamrznutog konflikta.