U decembru 2020. godine navršilo se 25 godina od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma u Jelisejskoj palati u Parizu. Tim sporazumom, okončan je ratni sukob koji se na teritoriji, međunarodno priznate, Republike Bosne i Hercegovine vodio od 1992. godine. Nakon četvrt veka, politička situacija u ovoj bivšoj jugoslovenskoj republici presudno je određena aneksom četiri Dejtonskog sporazuma koji je još uvek na snazi kao važeći Ustav države. Prema tom, najvišem pravnom aktu, Bosna i Hercegovina je teritorijalno podeljena na dva entiteta, Federaciju BiH i Republiku Srpsku. Nosioci političkog subjektiviteta postali su predstavnici tri konstitutivna naroda: Bošnjaka, Hrvata i Srba. Cilj ovakvog državnog i političkog ustrojstva pre svega je bio prekid ratnog sukoba. Funkcionalnost državnog aparata i političkog sistema ostali su ratnim uslovima sporedni. Etnički identiteti, koji su „Dejtonom“ postali najrelevantnije političke kategorije, ispostavili su se kao omča oko vrata državi kojom nikada, od rata naovamo, nisu prestale da dominiraju antagonizujuće, a često i ratne retorike. Ovakav politički trend velikim delom se odrazio i na društvenu sferu koja često prihvata i gotovo po inerciji perpetuira diskurs koji diktiraju etno-nacionalne političke elite.
Kako bi izneli svoje mišljenje o BiH, u kontekstu 25 godina njenog „dejtonskog života“, pozvali smo intelektualce iz Bosne i Hercegovine, Srbije i Hrvatske.
Odgovarali su na pet identičnih pitanja i njihove odgovore objavljujemo u pet nastavaka.
Kako vidite ulogu Srbije i Hrvatske u smirivanju/podgrevanju unutrašnjih političkih tenzija u Bosni i Hercegovini? Da li se njihov angažman u BiH značajnije menjao u odnosu na to da li su na vlasti u Beogradu i Zagrebu bile desne ili (nominalno) socijaldemokratske vlade?
Vedran Džihić: Nažalost, i iz Zagreba i iz Beograda imamo kontinuitet politika koje dižu političke tenzije i instrumentaliziraju BiH za vlastite političke potrebe. Bilo je doduše nekoliko momenata kada su barem pojedini politički akteri kao, recimo, Stipe Mesić ili dvojac Josipović‒Tadić pokušavali da uvedu neki novi narativ oko BiH, ali nisu bili dugog daha. U suštini većinski politički Zagreb i Beograd još uvijek imaju polu-kolonijalni odnos prema BiH.
Što se tiče Srbije mi već duže vrijeme imamo maltene jednog čovjeka koji bukvalno, tako barem izgleda, nasamo kroji sve moguće politike u svojoj glavi. Vučić se zaklinje u dejtonski Ustav, ali meni se čini da je zaklinjanje u Dejtonski sporazum retorička klopka iza koje stoji direktna želja da svi Srbi, ali doslovce svi, da li preko Drine ili ne, imaju jednog vožda, stožerskog nacionalnog vođu, a to može biti, tako misli Vučić, samo on. U tu svrhu oficijalnoj Srbiji je važno da je RS blizu, da je Dodik na svim važnijim skupovima tu pored predsjednika Srbije, da se šalje poruka zajedništva Srba. Pošto se politička logika Aleksandra Vučića sastoji od upravljanja statusom quo, što dobro vidimo na primjeru Kosova, ta logika je slična i u BiH. Status quo, nedovršenost nekog procesa, uvijek ostavljaju veću mogućnost manipulacije i instrumentaliziranja nego finalna rješenja. Da je Vučić zaista htio da se ogradi od Dodikovog retoričkog kvazi-separatizma, to bi davno učinio.
Trenutačna politika HDZ-a Hrvatske je, također, direktno fokusirana na servisiranje njihovog političkog klona i klijenta, HDZ-a BiH i Dragana Čovića. HDZ BiH se odavno pokazao kao snaga koja u paralelnoj utrci s etnopolitičkim poduzetnicima druge dvije većinske stranke bošnjačkog i srpskog naroda, s SDA i SNSD-om, brani disfunkcionalnu logiku Dejtona da bi zaštitili vlastitu vlast u dijelovima BiH gdje većinski žive Hrvati. De facto, HDZ BiH i dalje sanja nedosanjani san o Herceg-Bosni, a to u datom momentu znači da zajedno sa Zagrebom i tamošnjim HDZ-om, radi na daljnjoj etnoteritorijalizaciji BiH. Zagreb se u BiH zalaže za etnički princip, insistira na „ravnopravnosti konstitutivnih naroda“, a direktno negira i urušava ravnopravnost građana kao suštinski princip EU, dakle, nominalno i samog Zagreba. Žalosno je da se i predsjednik Milanović, koji je socijaldemokrata, u nekim stavovima prema BiH gotovo pretvorio u desničarskog političara. Milanović, također, ne odstupa od ustaljenih „standarda“ hrvatske politike prema BiH koja je već dugo na snazi i koja kao po automatizmu potencira etničko pitanje u BiH, a zapostavlja građansko.
Stvar je prilično jednostavna, ili jednostavno komplikovana – s ovakvom politikom Beograda i Zagreba prema BiH nije moguće dobiti građansku i funkcionalnu BiH. Beograd i Zagreb su saučesnici u agoniji Bosne i Hercegovine.
Jasmina Husanović: Tu ulogu vidim negativno i smatram da bi konačno Srbija i Hrvatska trebalo da se okanu uređivanja Bosne i Hercegovine i potkusurivanja istom, ko god bio na vlasti u Beogradu i Zagrebu. Kolonijalni odnos spram Bosne i Hercegovine prisutan je i u konzervativnim, ali i u progresivnim snagama naših istočnih komšija i zapadnih susjeda. Kao neko ko kroz svoj život i rad teži da otjelovi socijalističke, feminističke, antifašističke i antikolonijalne svjetonazore, vidim to posvuda, ali također vidim i učestvujem u prilikama gdje se iskreno sarađuje i gradi skupa na principima jednakosti.
Edina Bećirević: I Srbija i Hrvatska imaju veoma značajan, mnogi kažu, odlučujući uticaj na srpske i hrvatske lidere u Bosni i Hercegovini. Iako su odnosi između Srbije i Hrvatske daleko od dobrosusjedskih i na vjerovatno najnižem nivou odokončanja posljednjih ratova na Balkanu, oni i dalje prema Bosni i Hercegovini djeluju kao da je na sceni dogovor Tuđmana i Miloševića iz Karađorđeva. Vodeći srpski i hrvatski lideri u Bosni i Hercegovini su u koaliciji čiji osnovni politički cilj je razgraditi državu Bosnu i Hercegovinu kroz daljnu etničku teritorijalizaciju države i stvaranje trećeg, hrvatskog entiteta. U nekim prošlim periodima mogli smo prepoznati razliku između desnih i kako kažete, nominalno socijaldemokratskih vlada u odnosima prema Bosni i Hercegovini, posebno kad je Hrvatska u pitanju. Uvijek su mi pored analiza retorika i politika vladajućih elita relevantniji intervjui sa “terena”. Jedan Bošnjak iz Čapljine nedavno je izjavio kako se sa nostalgijom prisjeća tolerantne međunacionalne atmosfere u svom gradu u periodu kad je Stipe Mesić bio predsjednik Hrvatske. Dakle, ta se razlika između desnih i lijevih odavno izgubila, što govori i o tragičnom političkom stanju u regionu, a to se u posljednje vrijeme najjasnije može ilustrirati izjavama Zorana Milanovića o Bosni i Hercegovini koje su jasan govor mržnje.
Slavo Kukić: Nema dvojbi da je BiH sa svojim susjedima, Hrvatskom i Srbijom posebice, vezana po principu spojenih posuda. Htjeli ili ne, dominantnim narodima u Srbiji i Hrvatskoj pripadaju i dva od tri konstitutivna naroda u BiH – bosanskohercegovački Srbi i Hrvati. S druge strane, desetljeća zajedničkog života našim generacijama su ostavile različite vrste umreženosti ovog dijela svijeta – od prometnih i gospodarskih do rodbinskih i obiteljskih.
Sve to skupa, dakako, ove zemlje upućuje jedne na druge, i talasanje u jednoj se neumitno, na različite načine doduše, manjim ili većim intenzitetom osjeća i u drugoj. Onima, međutim, koji su personifikacije danas dominantnih političkih ideologija, ili taj detalj nije dovoljno osviješten ili im u odnosu na njihove ideološke konstrukcije ništa specijalno ne znači.
Ako se, još konkretnije, promatra vrijeme od okončanja rata u BiH, ambicije prema toj zemlji su, kad manje kad više naglašeno, imanentne i Beogradu i Zagrebu. Ako bi se kakav izuzetak i htio praviti, moglo bi se to činiti u odnosu na Hrvatsku u vrijeme predsjednikovanja Stjepana Mesića, a i inače u godinama pred prijem zapadnih susjeda u punopravno članstvo EU. Dojam je, međutim, da su kočnice prema ekstremnoj desnici popustile bukvalno slijedeći dan nakon ulaska u EU, a to je značilo i reinkarnaciju ambicija prema BiH koje su bile naglašene i u vrijeme Tuđmana i u nešto daljoj prošlosti. Danas je hrvatska politika prema BiH ponovo na tragu one iz devedesetih, sada, istina, u nešto umivenijoj formi – u formi zahtjeva za ravnopravnost bh. Hrvata s druga dva naroda, u formi zahtjeva za izmjenama Ustava i Izbornog zakona posebice. No, kad se te zahtjeve demaskira, na površini ostaje ambicija koju se moglo svjedočiti i prije tridesetak godina.
Srbija, nažalost, nije imala nikakvih prekida u svojoj politici prema BiH. Sve što se u tom odnosu moglo svjedočiti u vrijeme Slobodana Miloševića na djelu je, i to u ni malo razblaženoj varijanti, i danas. Uostalom, sve što, i to bukvalno svakodnevno, čini aktualni predsjednik Srbije, i svi koji ga okružuju dakako, tako neskriveno svjedoče o ambiciji ponovnog aktiviranja velikosrpskog projekta. I to se ne odnosi samo na BiH, iako se u BiH relativno najprepoznatljivije ustoličilo.
Doduše, amnestirati se ne smiju ni bosanskohercegovačke politike, one koje bi najradije podigle kineske zidove prema svojim susjedima prije svega. Jer, one stimuliraju i oponentne politike unutar BiH i velikodržavne projekte koji ovu zemlju okružuju. A račun se, kao i inače u povijesti, ispostavlja malom čovjeku.
Danijela Majstorović: Sve su to desne vlade, nešto manji zaokret ulijevo vidim na primjeru Radničke fronte koja radi odličan posao i govori jednim jezikom koji ljudi razumiju. U Srbiji poznajem mnogo izdiferenciranih ljevičara i ljevičarki, ali takve nekakve stranke nema, čim nema organizacije, nema ni političke borbe širih razmjera, ega dominiraju i sve se raspada. Trebala bi nam snaga jugoslovenskog komunističkog pokreta, ali i istorijski trenutak. Možda je on za nas zanavijek izgubljen, ali ga možda bude za neku drugu djecu.
Dušan Janjić: Beograd i Zagreb aktivno podržavaju snage i politike koje se zalažu za održavanje sadašnjeg stanja i unutrašnje etno-nacionalističke politike. Osnovni razlog za to je da su u ovim državama na vlasti stranke i elite koje su nastale kroz ratove i etničke sukobe na prostoru bivše Jugoslavije i BiH. Od značaja je i interes ovih vlada da ostanu važni akteri u “nezavršenom” poslu kakav je BiH. Opredeljivanje politike Zagreba i Beograda prema BiH dodatno usložnjava povezanost (članstvo) Hrvatske za evroatlantske institucije kao i činjenica da vlasti Srbije pored zagovaranja članstva u EU isključuju članstvo u NATO, a svoju budućnost traže u maglovitim predelima nastajuće Evroazije ili u finasijskom i inom povezivanju sa Kinom.
Dejan Jović: Ulogu Srbije i Hrvatske u Bosni i Hercegovini vidim kao uglavnom problematičnu, ali i uglavnom neizbježnu. Problematičnu zato što obje polaze od ideje o etničkim nacijama u Bosni i Hercegovini, kao i zato što svoje vanjske politike prema BiH vode ne toliko u skladu sa svojim državnim interesima nego u skladu s etnonacionalnim „interesima“ koje često formuliraju i diktiraju Srbi iz Republike Srpske i Hrvati iz Bosne i Hercegovine. Recimo, uvjeren sam da je u najboljem interesu Srbije da se poboljšaju odnosi muslimanskog i pravoslavnog stanovništva na cijelom Zapadnom Balkanu, jer time Srbija zatvara dugotrajne sukobe i uz suradnju sa Sarajevom postiže strategijsku prednost u odnosu na Hrvatsku u Bosni i Hercegovini. Interesi Banje Luke su, međutim, vjerojatno drukčiji, kao što su im i gledanja na Rusiju i Zapad nešto drukčija od gledanja Beograda. Dakle, pitanje je – je li bliskost s Republikom Srpskom uvijek u interesu Beograda. Ali, sve dok etnopolitika ima prednost u odnosu na državne interese, Beograd će preferirati jedinstvo sa Banjom Lukom, čak i kad to stvara određene rizike za samu Srbiju. Tako je bilo i u 1990-ima, kad se Srbija našla u poziciji taoca politike Srba iz Republike Srpske Krajine i Republike Srpske – što je skupo platila, bez obzira na to što se htjela od njih odvojiti nakon što je vidjela posljedice etnonacionalističkih iluzija. Ali, bilo je kasno. Politika koja ne gleda na drugi i treći korak, nego samo na prvi, vodi najčešće u ambis.
Hrvatska politika prema BiH je danas, kad je ministar vanjskih poslova Gordan Grlić-Radman, politika HDZ-a Bosne i Hercegovine, a to znači da više vodi računa o interesima te partije u BiH nego o interesima same Hrvatske. Meni se dugo činilo da od svih vanjskih politika Hrvatska ima jedino politiku prema Bosni i Hercegovini, a druge teme je uopće ne zanimaju ili je zanimaju vrlo malo. Međutim, ima pravo i moj kolega i prijatelj Božo Kovačević, koji je na prvoj konferenciji u okviru novopokrenutog Foruma za vanjsku politiku, rekao da Hrvatska, zapravo, uopće nema politiku prema Bosni i Hercegovini, nego slijedi politiku HDZ-a BiH. U toj politici – koja je po svom karakteru tuđmanistička – ima i elemenata orijentalizma i patroniziranja, posebno otkako je Hrvatska članica Europske unije, pa svoju politiku provodi koristeći ideju o „europeizaciji“ Bosne i Hercegovine. To se patroniziranje vidi kroz uporne inicijative hrvatskih europarlamentaraca, koji – bez obzira dolaze li se ljevice ili desnice – nastoje postaviti Bosni i Hercegovini dodatne uvjete za napredovanje prema EU, a ti uvjeti su u vezi sa unutarnjepolitičkim pitanjima, kao što je izborni zakon i federalizacija zemlje.