Nacionalno i/ili građansko u Bosni i Hercegovini

Dejtonski okvir Bosne i Hercegovine 25 godina kasnije: Konsocijativna demokratija vs. etnički atavizmi, prvi dio

Kako ocenjujete koncept etničke podele kao osnovu “dejtonske” Bosne i Hercegovine? Mogu li se pomiriti „nacionalno“ i „građansko“ i može li se u takvim okolnostima izgraditi funkcionalna država bez značajnijih izmena ustavnog uređenja?

Edina Bećirević: Sa svoja dva entiteta, jednim distriktom, pravima konstitutivnih naroda, pripadnika nacionalnih manjina, te nacionalno neopredijeljenim građanima, Bosna i Hercegovina čini vrlo kompliciran ustavni sistem u kojem je veoma teško osigurati ravnopravnost u postojećim političkim okolnostima. Pri tom, svima njima Ustav BiH garantuje jednaka prava, ali u praksi imamo diskriminaciju onih koji nisu Srbi u Republici Srpskoj, dok u Federaciji BiH puna prava imaju samo narodi koji su većina u dijelovima Federacije BiH. Trenutačno, etnički klanovi gaze preko prava pojedinaca, te prava i onih koji su i konstitutivne i nekonstitutivne manjine. Sprečava se svaka mogućnost uspjeha partija koje nisu nacionalne. To je taj koncept etničke podjele na osnovu “dejtonske” Bosne i Hercegovine i u postojećem sistemu praktično je nemoguće pomiriti nacionalno i građansko, kao što je nemoguće izgraditi funkcionalnu državu.

Međutim, u postojećim okolnostima teško je napraviti i značajnije izmjene ustavnog uređenja. Za to bi bio potreban veći, ultimativni pritisak međunarodne zajednice. I izlaz nije da se pomiri “građansko” i “nacionalno” u nekoj ravnopravnoj koegzistenciji. Etnički klanovi su Bosnu i Hercegovinu doveli na ivicu ambisa i samo dominacija građanskog koncepta, zapravo preoblikovanje sistema ka pravima pojedinca kroz implementacije presuda Evropskog suda za ljudska prava, te djelimičnu ustavnu reformu, može otvoriti mogućnosti za nove građanski orijentirane političke snage.

Neophodno je precizirati zakonodavne nadležnosti tako da se vitalni  nacionalni interes ne može koristiti za destrukciju države, kao što je sada slučaj. Kontinuirana kriza je pokazala da BiH jedino kao građanska država može da ispuni sve zahtjeve EU i da bude ravnopravna kao ostale članice. Promjenu je potrebno napraviti kroz izborni zakon, ali ne tako da se i dalje udovoljava etničkim elitama. Primjeri nedavnih izbora u Mostaru su primjer kakve promjene ne treba praviti. Važno je naravno da su izbori u Mostaru održani nakon toliko godina, ali je podjela izbornih okruga u skladu sa zahtjevima nacionalnih stranaka blokirala mogućnost uspjeha multinacionalnih partija. EU i SAD su posredovali u tim pregovorima i u konačnici odobrili rješenje.

I upravo su ove posljednje izmjene izbornog zakona koje su omogućile da se održe izbori u Mostaru jasan pokazatelj kakve promjene recimo želi Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegovine (HDZ BiH). To je potpuna vlast na svakom nivou, bez opozicije, bez ikakvog nadzora, sa potpunom kontrolom nad budžetom i tokovima novca. To su monoetničke izborne jedinice koje će zagarantovati potpuno odusustvo bilo kakvog političkog pluralizma. Hercegovina je klasičan primjer etničkog klana koji je potpuno potisnuo opoziciju. Dakle, ono što je sada potrebno napraviti su izmjene izbornog zakona, ali u pravcu dominacije građanskog nad etničkim modelom. EU i SAD treba da naprave kvalitativni korak u tom smjeru. Do sada su samo udovoljavali zahtjevima etničkih klanova.

Vedran Džihić: Dejton je završio rat, ali nije stvorio adekvatan okvir za održivu državu i samim tim i za funkcionalnu državu i društvenu zajednicu Bosne i Hercegovine. Stvorio je podijeljenu zemlju i samo iluziju demokratskog unutrašnjeg ustrojstva zemlje, koje je doista samo privid – etnička definicija građana i dominancija etničkog principa u svim državnim strukturama i dalje predstavljaju kočnicu ka razvoju Bosne i Hercegovine prema modernoj i demokratskoj državi.Generalno postoje modeli kako da se pomire „nacionalno“ i „građansko“. Naravno da je moguće njegovati nacionalni i kulturni identitet jednog naroda, ali u isto vrijeme imati i jedno inkluzivno i liberalno građansko društvo koje funkcioniše pod jasnim parametrima pravne države, odgovornih institucija, transparentnosti i pristupačnosti vlasti, poštovanja razlika itd. Da li je to u ovom momentu i bez značajnih ustavnih promjena moguće u BiH?

Ja mislim da nije, a evo i zbog čega. Mi u BiH od Dejtona do danas imamo dominantnu političku praksu, odnosno etnopolitičku praksu, koja se potpuno automatizirala i u suštini se zasniva na radikalnom odbijanju svake vrste promjene i održavanju statusa quo i kao takva se protivi svakoj vrsti promjene. Ta etnopolitička logika je duboko upisana u političku i društvenu praksu uokvirenu dejtonskim Ustavom. Radi se o logici u kojoj je „drugi“ a priori prvo neprijatelj pa tek onda sve ostalo. Radi se o logici gdje navodna ugroženost od drugih postaje poluga za beskonačni set retoričkih zavrzlama, političkih malverzacija, laži, prevara i obmana zarad zadovoljavanja vlastitih ekonomskih ili sličnih interesa istih onih koji proizvode narativ o ugroženosti. I na kraju se radi o logici gdje se svakodnevna politička konfuzija građanima Bosne i Hercegovine prezentira kao normalno stanje, tako da oni omamljeni žive abnormalnu normalnost, nesvjesni – ili tek na momente polusvjesni – da su taoci samoizabranih političkih opcija zbog kojih pate i zbog kojih su osuđeni na agoniju. Za etnopolitičke prodavače magle politička konfuzija je idealno stanje, stanje u kojem se sredstvima proizvodnje straha i poticanja primordijalnih atavizama, sredstvima političkog marketinga, primitivnog i vulgarnog etno-populizma, te praznih retoričko-deklarativnih politikantskih gesti održava moć. A da sve bude još paradoksalnije i opasnije, bosanskohercegovački prodavači magle se kriju iza demokratije i demokratskih prava. Demokratija nudi plašt ispod kojeg se njeguju i baštine antidemokratski, rasistički, šovinistički diskursi, sve ono od čega se demokratija odlučno distancira. Šta nam na kraju ostaje – fasada demokratije, demokratska iluzija zasnovana na partikularnoj logici nacionalnog krda. Partikularno i isključivo se kosi sa jedinstvenim i zajedničkim i na kraju s funkcionalnom državom.

Pored toga je notorna je činjenica da u Bosni i Hercegovini ne postoji niti minimalni politički konsenzus oko krucijalnih pitanja za državu i njenu funkcionalnost. Da čak idemo i do krajnosti – u BiH nema čak ni konsenzus o njenom nestanku. A to nas stavlja pred slijedeću dilemu: Ako nemamo konsenzus o nestanku Bosne i Hercegovine, onda ona može da vječito bitiše u polu-agoniji, nesposobna da zaživi kao država sa minimalnim nivoom pravde, stabilnosti, državnosti, kohezione unutarnje srži.

Dejan Jović: Ideja naroda kao etničkih entiteta je prisutna i u imperijalnoj i u socijalističkoj praksi, tako da ona čini element kontinuiteta. Države – i to i imperije i nacionalne države – dolaze i prolaze, ali narodi ostaju. Na taj način je na nacionalno pitanje gledao i Edvard Kardelj, koji je smatrao da države odumiru, i da trebaju da odumru, ali narodi ne odumiru niti će. Tri naroda, odnosno njihovi glavni predstavnici, skoro se ni o čemu u ratu u Bosni 1992. do 1995. nisu mogli dogovoriti osim o tome da su Srbi, Hrvati i Bošnjaci narodi, a pojam naroda shvaćali su primordijalistički i etnonacionalistički. Budući da je o tome postojao konsenzus među njima, da su sva trojica lidera tvrdili da u Bosni i Hercegovini žive tri naroda, predstavnici tzv. „međunarodne zajednice“ su to prihvatili, čak i kad se radi o zemljama, kao što su SAD i Francuska, koje su se oblikovale na republikanskom konceptu nacije, koja je proizvod modernizacije a ne nekih biopolitičkih ideja povezanih s idejom o naciji kao proširenoj porodici čiji korijeni sežu praktički beskonačno u prošlost.

Nacionalno je za mene dio građanskog – to je pravo na slobodno izražavanje identiteta, pri čemu identiteti nisu ni jednoznačni a kamoli apsolutni. Dakle, u okviru građanske države, ako je utemeljena u ideji slobode i pluralizma (a samo takva država zaslužuje da ju se tretira kao građansku), ima mjesta i za nacionalne identitete. Nikome ne bi trebalo biti zabranjeno da ga iskazuje – ako to želi – niti bi nekoga trebalo prisiljavati da ga iskazuje želi li ostvariti građanska i politička prava. Svatko bi u takvom društvu trebao moći objaviti svoj identitet, ili ga tretirati privatnom stvari i o njemu ne govoriti – kako sam (ili sama) odluči. U tom smislu, čini mi se da su dileme „nacionalno“ ili „građansko“ izraz simplifikacije u tom odnosu. Građansko, ako je doista takvo, ne isključuje nacionalno, kao što ne isključuje ni vjersko, rodno, političko, klasno i drugo samoodređenje.

Teško je, ako ne i nemoguće, stvoriti slobodnu građansku državu koja ipak – zbog demokratskog načina odlučivanja koji već po definiciji, a posebno kad se radi o iliberalnoj demokraciji, preferira većinu i marginalizira manjine – ne bi bila ujedno ipak više nečija nego što je svačija. Rješenje je, po mom mišljenju, u kombinaciji i ravnoteži između općosti i posebnosti, što se može postići, ako ima za to volje, kroz podjelu vlasti na horizontalnom i vertikalnom principu.

Dušan Janjić: U osnovi „dejtonske“ BiH je zaustavljanje oružanih sukoba i stvaranje početnog okvira za izgradnju mira. Dakle, razlozi bezbednosti su nadvladali razloge demokratskog razvoja i ljudskih prava. U osnovi prihvaćenog modela teritorijalne organizacije je zadovoljavanje zahteva zaraćenih strana, a to su bili zahtevi etno nacionalizma i „čistih etničkih teritorija“. To se i danas vidi po granicama opština (na primer, Foča ili Sarajevo pa i granica Republike Srpske čiji je teritorijalni kontunitet – povezanost prekinuta specijalnim aranžmanom distrikt Brčko koji je pod međunarodnom, de facto američkom kontrolom). To se vidi i po postojanju kantona koji su nastali kao rešenje unutar „Vašingtonskog sporazuma“, odnosno, planirane konfederacije Republike Hrvatske i Federacije BiH. Kako su Srbija i srpske snage primorane oružanim aktivnostima bosanskih, hrvatskih snaga i NATO (na primer, akcija „Oluja“, preuzimanja UNPA zone Bihać, vazdušnim napadima na položaje srpskih snaga itd), ovo „iznuđeno rešenje“ je stavljeno van agende, ali su ostale granice kantona koje prate etno-nacionalne zahteve strana. „Građansko“ ili „civilno“ društvo se unutar „dejtonskog aranžmana“ „sačuvalo“ u tragovima, pre svega u preambulama i načelnom pozivanju na ljudska prava. „Građansko“ nije osnov ovog aranžmana već menadžment u sukobima etničkih interesa. Zbog toga je izgrađena institucionalna struktura neefikasna, skupa i sve više pogubna i po nacionalne interese „konstitutivnih naroda“, a odavno je marginalizovala i diskriminisala etnički manjinske zajednice kao i sve razlike koje nisu etničke. Zbog toga je današnja Bosna i Hercegovina primer „zamrznutog konflikta“, etnički podeljenog i zatvorenog društva  u kome su unutrašnji zidovi visoki a spoljne granice slabe.

Jasmina Husanović: Sasvim je jasno da je etnička podjela Bosne i Hercegovine zacementirana Dejtonskim mirovnim ugovorom koji jeste bio kraj direktnih ratnih dejstava na području Bosne i Hercegovine, ali ne i kraj rata, i svakako ne i kraj politike koja je proizvela rat u Bosni i Hercegovini, a to je politika genocida. Posljednjih 25 godina oko nas i postjugoslovenskom prostoru na vlasti su uglavnom isti politički projekti i ideološki režimi koji su rezultirali genocidom i raznim oblicima ekstremnog nasilja, s ciljem usmrćivanja i ljudskih života, a i ubijanja društvenog života i društevnog dobra utemeljnog na jednakosti i pravdi.  Ovi zločinački politički projekti nikada nisu poraženi. U tom kontekstu je teško pričati o „nacionalnom“ i „građanskom“ i kako ih nekako „miriti“ i stavljati u „ustavne“ okvire „funkcionalne“ države, jer izgleda da ništa nismo naučili – u Evropi općenito – iz lekcija 20. stoljeća i borbe protiv fašizma, kolonijalizma i kapitalizma. Mene, a i mnoge oko mene, interesuje jedino priča o tome kako se suprotstaviti politici terora, politici straha i politici atrociteta, i to na način koji jasno u centar postavlja klasni antagonizam, pa onda i druge oblike društvenih antagonizama koji iz njega slijede ili ga usložnjavaju, i to na način koji je antifašistički i vjeran ethosu internacionalizma, a utjelovljen je u oblicima življenja u Bosni i Hercegovini i danas, bez obzira na sva poricanja i zatiranja i marginaliziranja istih. Smatram da je apsurdno, a i potpuno nedostatno, razgovarati o ustavnim uređenjima u kontekstu višedecenijskih antidemokratskih, kolonijalnih, nacionalističkih, izrabljivačkih i autoritarnih rašomona na terenu Bosne i Hercegovine i njenog tzv. „regiona“, bez razgovora o tome kako te nasilne i isključujuće politike poraziti. Bez toga je razgovor o ustavnim uređenjima samo pokušaj da se etnonacionalne elite, i domaće i međunarodne, opet podmire, na malo prekrojen način.

Slavo Kukić: U pitanju je klasično povijesno nasilje nad čovjekovom prirodom. Uostalom, po popisima iz 1991. godine je u samo desetak općina od njih 109, koliko je tada imala BiH, jedna od triju etnički skupina imala 90% većinu stanovništva – uglavnom u zapadnoj Hercegovini i prostoru današnjega Unsko-sanskog kantona. Ili još preciznije, u manje od polovice zemlje, u 49 od ukupno 109 općina, je jedna od triju dominantnih etnija bila zastupljena sa 66% većinom u ukupnoj strukturi stanovništva. BiH je, hoću reći, prije samo trideset godina etnički podsjećala na leopardovu kožu. A danas? Uz nekoliko ekscesa na prostoru cijele zemlje, stvarnost BiH čine tri monoetnička prostora na kojima su, u pravilu iznad 90%, dominantne tri etnije koje imaju status konstitutivnih naroda.

Takva struktura je, dakako, rezultat rata i „etničkoga čišćenja“ koje je, uz nekoliko izuzetaka, primijenjeno u svim dijelovima zemlje. A to, zapravo, znači da je Aneks 7 Dejtonskoga sporazuma, koji regulira pravo na povratak predratnim domovima, ostao uglavnom mrtvo slovo. Jer, od uvjeta neophodnih da bi se povratak i ostvario, ispunjeno nije gotovo pa ništa – i rezultat je očigledan.

Naravno, u takvoj situaciji masa pitanja traži odgovor, među inim i kako pomiriti nacionalno i građansko. Kad bi o tome odlučivao normalan svijet, ne vjerujem da bi to pitanje i bilo problem. Uostalom, na dnevnom redu BiH je ono bilo i u vrijeme bivše zajedničke države. I usput, nikada kao nerješivo nije eskaliralo iako specijalno nije bilo tretirano ni Ustavom, još manje zakonima. Postojala je, hoću reći, samo politika Partije i ona je bila dovoljna da se nitko ne osjeća ugroženim, i da svatko svoga komšiju doživljava kao najrođenijega bez obzira koje je vjere ili nacije. A danas nema zakona kojemu ta dimenzija nije u prvom planu, i opet imamo probleme koji su inicijalna kapisla za sukobe s nacionalnim i konfesionalnim predznakom. Nije, dakle, glavni problem u normi nego u političkoj klasi koja jednu vrstu izvora mogućih sukoba koristi do iznemoglosti. I ništa se, tvrdim, u vezi s tim ne bi promijenilo ni ustavnim reformama. Jer same za sebe, bez promjene političke paradigme kojom bi se s povijesne scene potisnuli oni koji sukobe ciljano produciraju, sve reforme ovog svijeta ostaju samo mrtvo slovo na papiru.

Danijela Majstorović: „Dejtonska“ BiH nije nastala voljom njenih naroda već međunarodnog faktora kako bi se zaustavio rat u Bosni što je i učinjeno, ali je u međuvremenu kreiran sistem koji „ne radi“ pa se s pravom pitamo da li je skrojen upravo da ne radi. Danas ovo vidimo na primjerima BiH kao tranzitne zemlje za ljude u pokretu, izbjeglice iz Sjeverne Afrike, Jugoistočne Azije i sa Bliskog Istoka, ali iz zemlje odakle sopstveno stanovništvo odlazi u stotinama hiljada u trećem talasu kako bi njihova djeca imala kakvu-takvu budućnost. Dvadeset pet godina od Dejtona, posljedice nekontrolisane ekspolatacije, siromaštva, korupcije, partokratije su više nego očigledne. Pretvoreni smo u rezervat odakle bijela, sposobna tijela odlaze da služe kapitalu, a tamnoputa tijela bivaju batinana i zadržana do u beskonačnost. Obični čovjek iz ma kojeg da je entiteta reći će da takva država ne funkcioniše, danak ove nefunkcionalnosti osjeti se u afektima, u tijelima, hrani koju jedemo, vodi koju pijemo i vazduhu koji dišemo i vakcinama i zdravstvenoj zaštiti koju nemamo. Naravno, on funkcioniše primarno za etnonacionalne elite, a Srbija i Hrvatska su bile dio tog sporazuma i snose dio odgovornosti. Dejtonska BiH, ali ni neka ranija BiH, kao SR BiH nije negirala postojanje etničkih grupa, ali je u dejtonskom uređenju ovo dovedeno do perverzije nakon 25 godina sistematskog ispiranja mozga, urušavanja institucija, privatizacija. Naravno, dešavale su se i iznenađujuće stvari poput različitih društvenih pokreta od Park je naš, preko protesta i plenuma 2014. godine, Pravde za Davida i Dženana koji su secirali sve ove gore navedene probleme i imali podršku ljudi. No ovo su dugotrajni procesi za koje treba vremena i energije, u međuvremenu smo se zabetonirali u nefunkcionalnosti, neodgovornosti, a ljudi sve manje ima. Postavlja se pitanje subjekta, odnosno nosilaca društvenih pokreta kao i onih u čije ime će određena nastojanja za društvenom promjenom zaživjeti, zapravo, riječ je o interesima onih koji još uvijek vide razloge ostanka i života na ovom području. Nacionalno i građansko su možda lažne dihotomije, nijedna od njih ne uključuje radništvo, a možda upravo rad i život od sopstvenog rada treba uključiti u jednačinu. Osnovni problem sa promjenama ustavnog uređenja jeste koga se pita i koga je briga, a rekla bih da je sve manje takvih i da je BiH prepuštena slučaju, političarima koji ni za šta ne odgovaraju, međunarodnoj letargičnoj zajednici a to da će neko magičnim štapićem promijeniti Dejton čini se jednako iluzornim, pa čak i kolonijalnim. Potreban je naporan rad od grassroots nivoa, naporan politički rad s ljudima da dođe do promjene.

Dejton 25