„Dejton“ kao sudbina za BiH?

Dejtonski okvir Bosne i Hercegovine 25 godina kasnije: Konsocijativna demokratija vs. etnički atavizmi, treći dio

Pratite li živu diplomatsku i medijsku raspravu o sudbini “dejtonskog” koncepta Bosne i Hercegovine, koja se rasplamsala u zapadnim metropolama posle pobede Džoa Bajdena na predsedničkim izborima u SAD? Koliko su realne političke šanse da se on zameni nekim drugim konstitucionalnim dokumentom?

Dušan Janjić: Potreba za unapređenjem “dejtonskog okvira” posebno onog dela koji se tiče ustavnog okvira, teritorijalne organizacije i izbora je odavno uočena. Na primer, na desetogodišnjicu potpisivanja sporazuma, u SAD je bio pripremljen koncept ustavnih promena o kojem su se izjašnjavala i tadašnja vođstva BiH; zatim, “Butmirski proces” i druga brojna zagovaranja. Dakle, mnogo se priča ali napretka nema zbog toga što nema političke volje vladajućih političkih i ekonomskih elita u BiH da se odreknu “etno-nacionalističkog monopola”; nema socijalnog konsenzusa koji je neophodan za reformu, već samo “politikantskog zaklinjanja” elita u opredeljenje za EU; nema mogućnosti da se unutar nasleđenog međunarodnog mehanizma postigne dogovor oko promene stanja i na kraju nema jednog jasnog i glasnog stava koji bi podržali Brisel i Vašington.

Dejan Jović: Još ne znamo ima li Joseph Biden jasnu viziju za neku drukčiju Bosnu i Hercegovinu, niti ima li želju da se bavi tim pitanjem. On je s jedne strane nasljednik one politike – Clintonove – koja je i stvorila Dejtonski sporazum, a s druge je bio i visoki predstavnik Obamine politike, koja je bila drukčija u odnosu na Clintonovu jer je bila opreznija kad se radilo o tzv. liberalnom intervencionizmu, pa je vanjsku politiku vodila pod sloganom “vodstvo iz pozadine”. Vremena su se prilično promijenila u periodu između Clintona i Obame, jer niti su SAD više u mogućnosti da nameću drugima svoje koncepte bez otpora, niti je liberalizam više tako popularan kao što je bio neposredno nakon 1990. kad je Zapad proklamirao da je on “jedina opcija”, kojoj “nema alternative”. Danas čak i kad bi SAD odlučile da djeluju unilateralno, ne bi mogle ostvariti ono što su naumile jer je moć drugih, a u ovom slučaju Kine, Rusije, Turske, Europske unije, a vjerojatno i nekih drugih aktera koji žele dokazati da nisu beznačajni, porasla. Stoga mislim da će se voditi neka politika koja bi bila kombinacija između mekog liberalnog intervencionizma i mekog političkog realizma – da će se pokušati promovirati tzv. zajedničke vrijednosti, među kojima je i vrijednost individualizma, građanske jednakosti, samoodređenja naroda kao političkog, a ne etničkog koncepta, ali na način koji ne bi ugrozio načelo uravnoteživanja snaga na terenu, i to i unutar same Bosne i Hercegovine kao i u odnosima izvanjskih sila koje djeluju u toj zemlji ili prema njoj. Očekujem pokušaj inkrementalnih promjena koje bi vodile većoj integraciji Bosne i Hercegovine, i to – prateći dosadašnju Bidenovu retoriku – kroz inzistiranje na zabrani negiranja genocida i slavljenja ratnih zločina i zločinaca, ali mislim da se neće ići tako daleko da se rizikuje mir i stabilnost.

EU [sa druge strane] ne djeluje geopolitički nego je ili konfuzna ili zatočena idealističkom retorikom o „reformama“, „europeizaciji“, i „zadovoljavanju svih kriterija“, što de facto onemogućava njeno proširenje. Europska unija ne želi proširenje, nego ga se boji, a sve dok je tako, ona sama sebi iz ruke izbija glavni instrument vlastite moći u odnosu na države-kandidate. Sama je kriva što ne djeluje u svoju korist, nego ostavlja prostor za djelovanje drugih. U nedostatku konsenzusa unutar zemlje, a jasne vizije i volje izvan zemlje, očekujem da status quo prevagne.

Vedran Džihić: U jednom od starijih tekstova Francis Fukuyama, autor slogana o «kraju povijesti», istakao je da je lako dostići formalnu demokratiju, ali mukotrpno stvoriti modernu državu i moderne demokratske institucije. Upravo u ovom kontekstu je evolucija i moguća promjena Dejtonskog ustava relevantna. Kao što sam već rekao, nemoguće je, barem u trenutnim uslovima, vidjeti funkcionalnu, demokratsku i pravednu BiH u okviru ovakve dejtonske logike. A nefunkcionalna, nepravedna i nedemokratska država jeste konstantni izvor kriza i frustracije ne samo za stanovništvo nego i za one svjetske sile i aktere koji su stvorili dejtonsku BiH, a tu prije svega mislim na SAD i zemlje EU. To i jeste razlog zašto mislim da će u jednom momentu pitanje barem djelimičnog napuštanja dejtonskog okvira doći na dnevni red.

Ova „Dejtonija“ u suštini jeste jedan od rijetkih uspjeha američke vanjske politike zadnjih 20 godina. Tu se suočavamo sa paradoksom i pitanjem: mogu li SAD u 2021. godini, nakon što je Bosna i Hercegovina podugo bila van liste američkih prioriteta i gdje je Washington preokupiran samim sobom, napraviti tokom Bidenove administracije korak naprijed i odvažiti se za promjenu suštine dejtonske BiH? I sve to u momentu kada su transatlantski prioriteti nakon razornog perioda za SAD i Evropu tokom Trumpove administracije takvi da u njima pitanje Balkana nije centralno. Svakako, u Bidenovoj administraciji postoji razumijevanje i shvatanje politika na Balkanu, i postoji također afinitet za BiH. Osjeća se već i iz Washingtona i iz Brisela da je recimo kritika prema režimu Aleksandra Vučića u Srbiji oštrija. I sve ukazuje na to da Washington neće biti spreman da prepusti regiju interesima Kine i Rusije, s kojima se trenutno nalazi u početnom odmjeravanju snaga tipičnom za početak svake nove američke administracije.

U Washingtonu postoje krugovi koji se zalažu za suštinsku promjenu Dejtonskog ustava. I čini se da će se BiH naći na agendi administracije veoma brzo. Ali postavlja se pitanje kako će i na koji način Washington pristupiti problemu. Ubijeđen sam da će pristup biti suštinski usklađen s Briselom ili Berlinom recimo, i da neće biti „buldožer principa“ kao 1995. godine, dakle nećemo najvjerovatnije vidjeti neki veliki Dejton 2 sporazum. Ići će se zasigurno na sekvencu koraka. Među njima će zasigurno ići i neka vrsta otvorenije konfrontacije s Miloradom Dodikom i oštrije poruke i prema Beogradu i Zagrebu da je promjena potrebna. Tu Zagreb ima stratešku prednost da može da koristi svoj politički kapital u Briselu, Berlinu i u okviru evropske pučke stranke da vrši pritisak na Sarajevo i podržava HDZ u BiH, koji pod Čovićem u suštini teži ka finaliziranju etno-teritorijalizacije BiH. I šta god Washington ili EU htjeli da učine neće naravno moći bez neke promjene snaga na terenu, što znači da je potrebno oslabiti dejtonsku etno-političku logiku, osloboditi izborni zakon dominacije etničkog elementa i poticati civilne i građanske snage da postanu snaga koja će na izborima 2022. godine stvoriti konstelaciju za sveobuhvatnu promjenu Dejtona. Naravno, sve ovo zvuči iz trenutne perspektive jako komplikovano i daleko, ali mislim da nije nemoguće.

Danijela Majstorović: Pratim i sve što mogu reći na temu jeste da stalno gledam ko je uključen a ko isključen iz tih pregovora. Naročito kad vidimo da obnovljenog interesa zapravo nema, da Bajdena više zanimaju Kina i vakcinacija. Možda BiH dođe na tapet krajem godine, a možda i ne. Reklo bi se da smo napušteni, ali možda je taj “abandonment” dobra stvar. Realpolitika bi rekla da nema mira bez Srbije i Hrvatske te da je unisoni bh. identitet koji će zamijeniti etničke na daleku štapu. Međutim, ja zamišljam jednu potpuno drugačiju zemlju u kojoj će dobar život zamijeniti isprane mozgove i nacionalne strasti kad se stvarno zapitamo čija je ovo zemlja? Ako se to ne desi, nestaće i jezika, kako god da ga danas zovemo, a nestaće što je najgore i ljudi, tom urušavanju već svjedočimo. Ključ je u tome da se sačuvamo, a ne da nestanemo.

Slavo Kukić: Promjena dejtonskog koncepta mogla bi biti jedna od pretpostavki drugačijeg, optimističnijeg scenarija bosanskohercegovačke budućnosti. Ali, treba reći i još nešto. Oči BiH su danas najvećim dijelom uprte u Washington, posebice jer je novi američki predsjednik i sam svjedok procesa u ovom dijelu svijeta tijekom devedesetih godina – i da je emotivno vezan za BiH i njezino stradanje. No, usprkos tome ostaje pitanje koliko je svijet danas spreman na promjenu dejtonskog koncepta. Na ravni spekulacije bi se, recimo, moglo pretpostaviti da su ga Bruxelles i Washington spremni poduprijeti. No, bez Rusije to i ne znači previše. A iskreno, zaokret prema tome je od Moskve, ne dogodi li se ništa spektakularno – posebice na prostorima bivšeg SSSR-a za koji je ona specijalno zainteresirana – u ovom momentu nerealno očekivati.

S druge strane, što promjena normativnog okvira sama za sebe znači? Osobno tu vrstu promjena, koliko god da su važne, nisam sklon glorificirati. Uostalom, imao je SSSR Ustav iz 1936. godine kao jedan od najdemokratskijih u svijetu. Ali, zbog faktora političke volje on nije bio smetnja zloglasnom Gulagu. U slučaju BiH, nedostatak političke volje je još izraženiji. U prilog tome danas svjedoči nepoštivanje odluka Ustavnoga suda, Suda u Strasbourgu, totalna blokada funkcioniranja državnih institucija, nepriznavanje instituta izbora jer ni danas, preko dvije godine nakon parlamentarnih izbora, nije formirana vlast u nekoliko kantona i na razini Federacije itd.

Dakle, što će se dogoditi dobije li BiH sutra drugačiji normativni okvir? Ništa! Jer, postojećim etnonacionalističkim konceptima on ne znači ništa. Ta vrsta promjena, zapravo, ima smisla samo ako dođe do promjene političke paradigme – da se s političke pozornice potisnu etnonacionalistički koncepti, a na njihovo mjesto dođu oni koji imaginarnim kolektivnim interesima pretpostavljaju čovjeka, pojedinca, i njegovo pravo na normalan život. Ako bi promjena dejtonskog koncepta slijedila tu matricu – jer, za nju unutar BiH u ovom momentu ne postoji kritična masa – ona bi imala smisla. A ta matrica bi, zapravo, podrazumijevala zabranu političkih filozofija koje egzistiraju na logici krvi i tla.

Je li, međutim, svijet za tu vrstu promjene spreman? Volio bih da jeste. Nažalost, nije, barem danas nije. I stoga sumnjam da se možemo nadati i specijalno drugačijem konstitucionalnom dokumentu koji bi bio pretpostavka povećanog optimizma prema budućnosti.

Edina Bećirević: Pratim, naravno, ali nisam sigurna da je vrijeme da se Dejton mijenja. Djelimične ustavne reforme da, ali potpuno novi konstitucionalni dokument nije realna opcija. Pobjeda Bidena je značajna, vjerujem da je to dobra vijest za Bosnu i Hercegovinu zbog toga što će ojačati euroatlantsko savezništvo. Države Kvinte su pokazale šta mogu kad se ujedine, ne samo u Bosni i Hercegovini nego i u regionu. Međutim, Rusija i Kina su prepoznale Zapadni Balkan kao jedan od regiona u kojem će “prodati” narativ o superiornosti autoritarnog i slabostima liberalnog modela. SAD i EU još uvijek imaju šansu da prepoznaju tu opasnost i da kroz neke konkretne akcije pokažu da im je stalo do regiona. Nije dovoljno samo forsirati retoriku o pogubnom “malignom uticaj”, a to je jedino što sada rade EU i SAD. Mislim da bi šansu za ojačavanjem liberalnih vrijednosti Zapad mogao iskoristiti u Bosni i Hercegovini, iz više razloga. Već godinama u RS-u Rusija dominira i diktira političku agendu, ali i podržava desničarske grupe različitih ideoloških orijentacija. Osim toga, simbolizam u diplomaciji igra veliku ulogu. Intervencija u Bosni i Hercegovini je 1995. ojačala NATO i to je jedan od razloga zbog kojih Rusija aktivno ometa NATO integraciju Bosne i Hercegovine i radi na razgradnji bosanskohercegovačke državnosti. I treće, iako je dio političkih elita pod “malignim” uticajima, stanovništvo je prema svim istraživanjima veoma pro-zapadno orijentirano. Zapadni uspjeh u borbi protiv ruskog uticaja moći će se mjeriti po tome koliko u narednim godinama bude jačala bosanskohercegovačka državnost.

Jasmina Husanović: Kada slušam rasprave zapadnih metropola o Bosni i Hercegovini, ja vrlo često čujem kolonijalni diskurs kojidegenerira u Tureov sindrom, da se poslužim riječima Hamida Dabashija. Čujem i dvolični govor tipičan za taj diskurs. Ne mislim da su velike šanse za novi ustav, i nemam iluzija oko (ne)dobronamjernosti svih igrača na sceni čak i akopostoje takve šanse.  Ko bi da takav ustav oktroira danas? Postoji i nešto što se zove narodna suverenost, i to ne naroda i nacija sa velikim N, nego naroda kao običnog puka, koji ima svoje glasove. Šta zapadne metropole misle o Bosni i Hercegovini pokazale su kroz svoju sigurnosnu politiku oko migrantske krize i ono što se dešava na granicama BiH sa Hrvatskom, a i sa Srbijom, odnosno ono što se dešava migrantima koje su Evropska unija i zapadne metropole kroz svoju politiku getoizacije strpale u bosanskohercegovački džep.

Dejton 25