Dejtonski okvir Bosne i Hercegovine 25 godina kasnije: Konsocijativna demokratija vs. etnički atavizmi, četvrti dio
U decembru 2020. godine navršilo se 25 godina od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma u Jelisejskoj palati u Parizu. Tim sporazumom, okončan je ratni sukob koji se na teritoriji, međunarodno priznate, Republike Bosne i Hercegovine vodio od 1992. godine. Nakon četvrt veka, politička situacija u ovoj bivšoj jugoslovenskoj republici presudno je određena aneksom četiri Dejtonskog sporazuma koji je još uvek na snazi kao važeći Ustav države. Prema tom, najvišem pravnom aktu, Bosna i Hercegovina je teritorijalno podeljena na dva entiteta, Federaciju BiH i Republiku Srpsku. Nosioci političkog subjektiviteta postali su predstavnici tri konstitutivna naroda: Bošnjaka, Hrvata i Srba. Cilj ovakvog državnog i političkog ustrojstva pre svega je bio prekid ratnog sukoba. Funkcionalnost državnog aparata i političkog sistema ostali su ratnim uslovima sporedni. Etnički identiteti, koji su „Dejtonom“ postali najrelevantnije političke kategorije, ispostavili su se kao omča oko vrata državi kojom nikada, od rata naovamo, nisu prestale da dominiraju antagonizujuće, a često i ratne retorike. Ovakav politički trend velikim delom se odrazio i na društvenu sferu koja često prihvata i gotovo po inerciji perpetuira diskurs koji diktiraju etno-nacionalne političke elite.
Kako bi izneli svoje mišljenje o BiH, u kontekstu 25 godina njenog „dejtonskog života“, pozvali smo intelektualce iz Bosne i Hercegovine, Srbije i Hrvatske.
Odgovarali su na pet identičnih pitanja i njihove odgovore objavljujemo u pet nastavaka.
Da li su narodi i građani BiH osuđeni da čekaju dogovor velikih sila o sudbini vlastitog društva i države ili postoji potencijal unutar intelektualne i političke elite u BiH da izađu sa vlastitim viđenjem države u kojoj žive? Zbog čega su takve inicijative u deficitu?
Slavo Kukić: Po onoj narodnoj, sreću vam ne može donijeti ni Bog ni Car ako za nju niste sami spremni ništa učiniti. A stanje u BiH je, po mnogim parametrima, baš takvo. Političkom scenom dominiraju snage političke destrukcije. Dio njih pokreće uvjerenje kako su karte političkog preslagivanja u ovom dijelu svijeta još uvijek na stolu, i kako još uvijek nije ugašena nada da stoljetni san o životu u istoj državi postane stvarnost. Dio tih snaga, međutim, čine oni koji su sami personifikacije trendova političke destrukcije, a koji su, zbog činjenice da su u prethodnih četvrt stoljeća i simboli kriminala i korupcije, protiv svakog narušavanja postojećeg statusa quo. Jer, i najmanja promjena za njih je opasnost da završe na način kako svugdje, gdje funkcioniraju institucije pravne države, završavaju kriminalci.
Dominacija tih, dakle ideologija destrukcije, u dobroj mjeri se može zahvaliti i „intelektualnoj kasti“. Možda je pregrubo, ali na prste dvije ruke se mogu pobrojati oni koji su javni prostor BiH obilježili kao intelektualci manheimovskog tipa, koji se javnim djelovanjem legitimiraju kao neka vrsta društvene savjesti. Koji se, dakle, uspijevaju izdići iznad močvare društvene svakodnevice i na stanje i procese u bh. društvu gledati iz orlovske perspektive. Svi ostali su potonuli u sivilu postojeće zbilje, dio njih svrstavajući se i sami u nacionalne jurišne odrede, dio, opet, grleći konformizam kao vlastiti izbor – ili zbog uvjerenja da su ionako nemoćni u srazu s postojećom ideološkom nemani ili zbog procjene da će vlastitom šutnjom osigurati komforniji život sebi i obitelji.
Sve to u konačnici bosanskohercegovačku zbilju čini krajnje sumornom. Ustvari, u ovom se momentu ne može govoriti ni o minimumu kritične mase koja je za promjene neophodna. A to znači da se pogled, usprkos svemu, ipak mora upirati u centre svjetske moći. Jesu li, međutim, i oni sami spremni na snažniji angažman? Nisam optimista. Jer, za takav scenarij neophodan je konsenzus među onima koji su realni subjekti svjetske moći. A on je, zbog promjena koje su se u zadnjih petnaestak godina dogodile – i koje su Rusiju vratile na svjetsku geopolitičku scenu – danas bitno manji nego što je bio početkom ovog milenija.
Jasmina Husanović: Narod u Bosni i Hercegovini nije neka pasivna žrtva osuđena na čekaonicu koliko god ga neko želio takvim učiniti, i to po svaku cijenu. Narod ne čeka dogovor velikih sila o vlastitoj sudbini, nije ga čekao ni u ratu, nego se borio i branio i opstao, uprkos stradanjima, žrtvama i gubicima. Taj dogovor velikih sila jeste stigao u jednom momentu, kroz dejtonska (ne)sporazumijevanja. Intelektualna i politička elita u Bosni i Hercegovini pokazala je gdje stoji i kako vidi vlastitu državu 2014. godine, spram toga kako su se odredili prema protestima i plenumima koji su pokazali da ima energije za vlastita viđenja države u kojoj živimo. Rekla bih da se nakon toga desio konzervativni i represivni udar na istinski radikalne i autentične inicijative preuređenja bosanskohercegovačkog društva, i to od strane liberalnih i etnonacionalnih krugova, kako u zemlji tako i onih iz inostranstva.
Vedran Džihić: Dejtonski i etnopolitički okvir jeste dominantan i izgleda na prvi pogled nepromjenjiv. Pored toga stanovništvo BiH je naviklo da trpi, da prihvati stvarnost i da se, kako se to kaže, „snađe“. Ponekad izgleda kao da je jedina budućnost BiH vječita agonija dok nam vizija jedne normalne države angažiranih građana, slobode i pravde, izgleda kao utopija. Ali ima jedan važan momenat kada govorimo o agoniji, o trpljenju odnosno gnjevu i nezadovoljstvu koji u vrijeme covid 19 pandemije iz dana u dan rastu, a to je činjenica da postoji jedan „tipping point“, momenat kada se dostiže kulminacija i kada gnjev izbija na površinu društva, kada postaje potencijalna politička snaga koja može da dovede do promjene.
Ja mislim da apatija i rezignacija neće biti vječne, i čini mi se da postepeno dolazi vrijeme gdje će se ono što danas izgleda kao utopija početi pretvarati u barem malo realniju utopiju ako ne i djeliće realnosti. A put ka realizaciji utopije je onaj koji se da naslutiti u mnogim događajima u zadnjih desetak godina, od baby revolucije 2013. do protesta i plenuma 2014, od solidarnosti tokom poplava do velike solidarnosti na početku covid-19 pandemije, od Pravde za Davida i Dženana do mnoštva manjih lokalnih inicijativa angažiranih građana diljem Bosne, i u konačnici naravno i do nekih prvih malih političkih promjena na lokalnim izborima prošle godine. U Bosni mora da se desi čudo, da bi se desilo čudo moraju se prevazići matrice zlokobnog i toksičnog te oživjeti zaboravljeno, potisnuto i trenutačno nepriznato kroz razne vrste društvenog angažmana, akcionizma, slobodnog govora itd.
Na jednom apstraktnijem nivou bih rekao da je današnjoj BiH, zarobljenoj u dejtonskoj „luđačkoj košulji“, potrebno permanentno kritičko iščitavanje, dekonstrukcija etnonarativa i konstrukcija novog bosanskohercegovačkog etosa i logosa. Neophodno je propitivanje premisa dejtonske BiH, koja nam se predstavlja kao jedina prošlost, kao permanentna sadašnjost, kao neizbježna budućnost – kao apsolutna i neupitna vječnost. Cilj jednog takvog dekonstruktivističkog poduhvata mora biti rušenje na prvi pogled granitno čvrstih ontologija, koje zboreći kroz usta dejtonskih etno-klepto-nacionalističkih elita za sebe reklamiraju prošlost, sadašnjost i budućnost. Da bi se desilo to čudo moralo bi se početi oživjeti zaboravljen i potisnuti narativ o normalnoj BiH koji uključuje mnoštvo akcionističkih, intelektualnih, slobodnjačkih praksi koje podrazumijevaju aktivno uključivanje građanskog mnoštva u jednu novu debatu koja se spušta u društvo i time transcendira političke aktere. A tamo, tamo to društveno, građansko mnoštvo nema šta da izgubi, jer – kako bi rekao moj dragi kolega Nerzuk Ćurak – nema gore Bosne i Hercegovine od ove dejtonske, jer bi svaka gora značila kraj Bosne i Hercegovine. Na tragu formule od Luciena Febvrea mogli bi zaključiti da istorijski posmatrano ni jedno društvo nije vječno osuđeno na nužnosti već da svugdje i uvijek postoje mogućnosti.
Edina Bećirević: Dejtonski mirovni sporazum je stvorio sistem koji je u praksi, od 1995. usmjeren na razgradnju države. Za to uzroke treba tražiti i u posljedicama društva razorenog agresijom i genocidom, međutim, nivo korupcije etničkih elita je praktično ugrađen u ustavni sistem. Ta korupcija dovela je do vladavine najgorih, a politika u Bosni i Hercegovini je postala najunosnije zanimanje. Oni obrazovaniji su na društvenim marginama i sklanjaju se jer se oko političkih tribina okuplja polusvijet. To je karakteristično i za region. Takvi stavovi obrazovanih i uspješnih, naravno, pružaju mogućnost etno-nacionalnim elitama da bez demokratskog nadzora i kontrole rade što god žele. Političke elite ne žele promjene, jer postojeće stanje im dozvoljava da kontroliraju sistem. Neke naznake promjena dali su nedavni lokalni izbori u Sarajevu, ali posljednja dešavanja sa problemima koji su nastupili tokom izbora gradonačelnika u Sarajevu ilustriraju da se stara vlast ne predaje i da je i u ovako tragičnoj situaciji, dok dnevno umiru desetine ljudi u Bosni i Hercegovini, a hiljade bivaju zaražene, važnije energiju trošiti na politička spletkarenja protiv jednog tako časnog kandidata kao što je Bogić Bogićević i rušiti četvorku, nego se baviti posljedicama pandemije. Stare politike su žilave i bore se do posljednjeg daha. Zato su nam potrebni novi ljudi, sa novom energijom. Ali kako god nam trebaju novi ljudi u političkoj sferi, potrebno je da se angažuju i novi, mlađi intelektualci. Predratne genaracije se vrte oko recikliranja starih paradigmi i vrijeme nas je pregazilo. Nadam se da će smjenom generacija doći i do novih ideja i inicijativa. Pri tom naravno, ne mislim na ove postojeće “nove političke snage”, kao što je Draško Stanivuković, novi mladi gradonačelnik Banje Luke. Tek što je preuzeo mandat požurio je da izjavi da “u Srebrenici nije počinjen genocid” i “da će Banja Luka ponovo biti ćirilična”. Dakle, ne trebaju nam mladi političari sa starim političkim ideologijama koji su odgajani na etnonacionalističkoj matrici. Potrebna je jednostavno kolektivna/generacijska promjena možda sa mladim ljudima iz Bosne i Hercegovine sa kosmopolitskim vizijama, koji bi se udružili sa onima koji su se školovali u uređenijim društvima i demokracijama. Takva promjena bi suštinski mogla promijeniti političku paradigmu.
Dejan Jović: Time što je nametnuo ustav izvana i imenovao visokog predstavnika kao kontrolora izvršavanja ustava i zakona, Dejtonski je sporazum desubjektivirao građane Bosne i Hercegovine te je ograničio njihovu unutarnju suverenost. Čak i kad bi htjeli, oni sami ne bi mogli promijeniti glavne okolnosti koje određuju politiku i društvo u Bosni i Hercegovini. To je napravljeno stoga što su u onom kratkom momentu demokracije, 1992. kada su na referendumu o nezavisnosti odlučivali o pitanju državnosti, građani Bosne i Hercegovine pokazali da ne mogu pomiriti demokraciju i mir, nego su demokratskim odlukama narušili ne samo načelo konsenzusa između tri naroda nego su narušili i stabilnost i mir Bosne i Hercegovine. Premda su to napravili tek na poziv vanjskih aktera – u tom slučaju Evropske unije, odnosno Badinterove komisije koja je sve jugoslavenske republike pozvala da održe referendume o nezavisnosti kako bi se nedvojbeno utvrdila narodna volja – međunarodna je zajednica taj događaj uzela kao dokaz da je bolje da se o Bosni i Hercegovini odlučuje izvan nje, pa čak i bez izabranih predstavnika naroda, nego da se rizikuje novi rat. I Dejtonski je sporazum bio moguć tek nakon isključivanja Radovana Karadžića iz pregovora, te nakon što su međunarodni akteri odlučili da kao predstavnika Srba i Hrvata iz BiH tretiraju Srbiju i Hrvatsku. Nitko nije tražio da se na referendumu potvrdi Dejtonski sporazum, tako da taj sporazum nema neposredni narodni legitimitet. S obzirom na to da je struktura zadana izvana, logično je da domaći akteri, intelektualci, političari i drugi i danas smatraju da njihova riječ i djelo nisu važni, da ništa ne mogu izmijeniti. Odatle apatija i odustajanje – ona je logična i sistemski proizvedena reakcija na desubjektiviranje, koje je provedeno namjerno kako bi se spriječio rizik novog sukoba.
Tu dolazimo do zadnjeg elementa zašto domaće snage nemaju, niti pokušavaju imati, veću ulogu u predlaganju i promoviranju, organiziranju i zagovaranju promjena. Čini mi se da je to i zbog toga što je u Bosni i Hercegovini, nakon rata iz devedesetih, kod pristojnog svijeta – npr. ozbiljnih akademskih ličnosti ili aktivista građanskog društva i sl. – s razlogom povećan osjećaj odgovornosti za mir, pa se izbjegavaju “teške teme” koje mogu uzrujati druge. Kod pristojnog svijeta, koji bi najviše mogao doprinijeti promjenama, stvorena je situacija političke korektnosti koja podrazumijeva izbjegavanje svih, pa i intelektualnih, provokacija kako se ne bi uznemirila teško uspostavljena stabilnost. Rješenje je, međutim, u tome da ozbiljni ljudi, kojih u Bosni i Hercegovini i njenoj intelektualnoj sceni ima sasvim dovoljno, pri čemu posebno ohrabruje da ih ima i u mladoj generaciji, otvoreno razgovaraju o alternativama, ali da to započnu u zatvorenom krugu, daleko od ušiju javnosti koja nije dobar saveznik ako se doista želi govoriti iskreno i izaći izvan okvira postojećeg.
Dušan Janjić: Strani “umešači” i akteri mogu značajno doprineti deblokiranju razvoja BiH, ali ne i ukoliko se ne stvore relevantni domaći politički, ekonomski i društveni akteri koji su spremnu da promene sadašnji status quo i da podrže promenu. Naravno, takvi potencijali postoje, a vidljivi su akteri promena. Posebno je to vidljivo u Republici Srpskoj koja se nalazi u fazi svojevrsne tranzicije odnosno okončavanja “ere Dodik”. Zbog toga je na dnevnom redu stvaranje unutrašnjih koalicija i usaglašavnje ovih sa politikama inostranih aktera i to pre svega na interesima održivog ekonomskog i demokratskog razvoja i na interesima bezbednosti i zaokruživanja EU i NATO na Balkanu. Izuzetno važno je da se promene odvijaju u okviru unutrašnjeg dijaloga i ravnopravnih izbornih uslova. U suprotnom, socijalno i političko nezadovoljstvo, širom BiH, moglo bi da izmakne kontroli institucija i da BiH uvede u fazu neizvesnosti. Svest o ovom “momentum” postoji u redovima nove administracije u Vašingtonu. Sada je red na EU da usaglasi svoje politike sa ovom administracijom.