Đerić: Ženocid u domovini

Sada je vrijeme za ustajanje

Zvala se Ema, nje više nema,
njoj je bez riječi prerezan vrat,
i zvala se Mima, na nosilima
izniješe i nju, kô da je rat,
i zvala se Nada, njoj isto spada
da je pretuku (ta nije za klat’),
i zvala se Sanja, ta osta tanja
za kost il’ dvije, ah ko će znat’,
i zvala se Beba, nju i sad vreba
nasilnik neki, iz tame, kô tat,
i sve ih od reda pamtiti treba
i zidat’ im spomenik,
sprat po sprat,
i zvala se Drena, ta bješe kô stijena
pa su je tukli jer previše konta,
i zvala se Ana, sa više rana
nego što znala solunska fronta,
i zvala se Anđa, ta zna da rađa,
pa su joj dijete priklali glat,
i zvala se Kosa, slomljenog nosa,
njezinu krv sad nosi taj bat,
i zvala se Milja, ta i sad rilja
ne bi li izbjegla domaći ep,
i zvala se Pava, njoj puče glava
i svaki joj šamar sve manje lijep,
i zvala se Stana, koja bez plana
kô Ikar poleti s nekog balkona,
i zvala se Dana, ta isfukana,
i kakva to prava traži ona,
i zvala se Žanka, ta ne znade danka
da joj u ručak ne kapnu krv,
i zvala se Zlata, ta ljubi vrata
i kroz njih puže, kô tihi crv,
i bješe Irena, kao sirena
koju su složno trošili svi,
i bješe i Lena, i muka njena,
patila isto što patiš i ti,
i bješe ta Zora, sred razgovora,
ah ta se ni sa kim ne smije čut,
i bješe i za nju što biti mora,
jer zakon za žene ostaje krut,
i zvala se Vida, il možda Aida
ta želi da bježi, ta želi svoj put,
i zvala se, moguće, Valentina,
i na nju je njezin zbog ručka ljut,
i bila i Tomka, i imade momka
koji je zadavi, dlanom o dlan,
i zvala se Borka, ta brodolomka,
poslušnost njoj je pojam stran,
i zvala se Bilja, i ka njoj cilja
ljubomora, gnjev, pa hitac jedan,
i zvala se Luna, njoj pade kruna
kada mu reče nisi me vrijedan,
i zvala se Biba, ta zna da giba
i kuk i struk, i onu stvar,
i opasna ona bila je riba
sve dok joj nisu pronašli kvar,
i bila je Vesna, il’ Violeta,
koju su našli sred mrtvačnice,
i bijela je plahta do njenih peta,
i ispod plahte njeno je lice,
i zvala se Bosa, ta i sad nosa
ožiljke posred svog
finog čela,
i nju su momci a zarad štosa
učili ono što nije htjela,
i zvala se Dečka, ta je kô mečka
u svakom loncu bila je začin,
i takvu treba, to škola je bečka,
pretući muški na mučki način,
i bješe Marička, sitna ko p(t)ička,
i uvijek u strahu živjela ona,
ta hoće štikle, a noga lička,
toj moraš objasnit da liči na slona,
i zvala se Smilja, od nježnog bilja
bila je satkana njezina duša,
al’ bješe tu bola do izobilja,
jer Smilja nikog ne želi da sluša,
i zvala se Nika, ne povelika,
al nije htjela svoj glas da spusti,
pa su joj, umjesto lijepih slika
u oko ušli podljevi gusti,
i bila je Nena, nepromišljena,
ta nije znala šta žena smije,
i žalosna ostade matera njena,
i sada joj sliku suzama mije,
i zvala se Vera, ta vazda zvjera,
poput kurveštije, tako slatke,
i nju će stići popravna mjera,
pa će naučiti svoje zadatke,
i zvala se Cica, ta bješa mica,
i dobra riba striktno za ono,
i vazda je pratio jezik svih zlica
onim podrugljivim, zavidljivim tonom,
i zvala se Raza, ta odmah sazna
da za sve žene vrijedi cenzura
da joj ne priliče stanja razna
jer zna se šta je pristojna cura,
i zvala se Stojka, za nju je dvojka,
ta ti je brate ružna kô gabor,
i njene sise, ah jebozovka,
i njene kile i njihov nabor,
i bila je Tanja, ta nije manja
u prkos tome šta su joj rekli,
ta živi život pun opiranja,
i toj bi grkljan na sitno sjekli,
i zvala se Trajka, ta radodajka,
o njoj po cijelom kvartu sad trube
čista kurvetina ta ti je snajka,
i takvoj je dužnost polomiti zube,
i zvala se Ruža, imade muža
kojemu ne bi privlačna više,
i nije joj za to ostao dužan,
pa ovaj stih i za nju pišem,
i zvala se Roza, ta bješe nervoza,
ona je znala šamar da vrati,
al’ baš je glupa, i baš je koza,
manja si, tanja, i nek’ te mlati,
i zvala se Mojra, Marina, Mediha,
svaka je prošla kroz slično stanje,
i svaka je znala vrištanja tiha,
i kako se živi za umiranje,
i zvala se Rita, Melita, Samira,
milion imena, milion htijenja,
i svaka svoj život želi da bira,
i svakoj je dosta tih poniženja,

i sada je čas da bogu vele,
sada je vrijeme za to priznanje,

sada smo ovdje jer tako htjele,
sada je vrijeme
za ustajanje.

Ivančica Đerić