...nosite se u tri sitna konca
Vazda bilo, pa se spominjalo,
da kad žensko svoju pamet ima,
a da pamet nije od posluha
i ne sluša nikoga do Boga,
(pogotovo ako nije preša),
vjetriće je sred prljava veša,
zvonit o njoj na velika zvonca
— poglupila, ne drži se lonca,
pokaži joj šta je prezir ljudski
ako može, opali je sudski,
ako može, opali je svuda,
i otmi joj tepih ispod nogu,
a i pristup letećem ćilimu,
pa nek padne kao cvijet u zimu,
neka padne
i neka propadne.
Vazda bilo, pa se spominjalo
da nam zvone ta bezdušna zvonca,
(i to čine bez kraja i konca):
Ta što nije cura od posluha,
već se smije od uha do uha,
uči škole, zarađuje kruha,
a ni kičme neće da nakrivi
— u njoj srce Amazonke živi,
nije ona kô toranj u Pizi,
(da se drži, al’ da dole klizi),
već je ona Ajfelova kula
koja stoji i usred rasula,
Amazonka a i maratonka,
sama može godinama hodat,
ide drumom kô da je delija,
kako ide, sve je veselija
zvono trubi vidi kako hoda,
zvono veli vidi koga voda,
zvono kliče svakome bi dala,
u rupu joj eskadrila stala,
svi piloti, sve delije jake,
nek joj slete međ bijele batake,
nek pojedu što pronađu masti,
nek se znade da je od svih manja,
međ ljudima i životinjama
ne sačuva djevojačke časti
niti sebi nit porodu svome,
a ne haje za te brodolome,
– tako tuče zvono poput mača –
od pametne postala glupača,
bez posluha postala je ništa,
uništila sve što je imala.
Vazda bilo, pa se spominjalo,
ako žensko svoju volju ima,
a da volja nije od djedova,
nit je nikla iz crkvenih redova,
da joj treba izbacit iz glave
te navade sasvim tvrdoglave,
i sve misli i postupke slične,
batine joj treba dati lične,
što li prutom, što l’ opaskom ljutom
— prokleti je i posljednjem svecu,
prokleti joj i ime i djecu,
prokleti je do devetog koljena,
jer za kletvu svaka je stvorena
kad ne sluša od staraca savjet
niti trpi da joj metnu namet,
već se bori za svoju nafaku,
a ne trpi da odrediš kakvu,
pogana je, prgava je, plaha,
ti je tučeš, a gleda bez straha,
u takvome ogrezla je grijehu,
i vještice vazda takve bjehu,
neposluh je njima zakon prvi,
dabogda ih sve pojeli crvi,
izjeli ih do bestidne kosti
ne vidjele sreće ni radosti.
Vazda bilo, pa se spominjalo,
ako žensko svoju želju ima
a da ista nije od otaca,
ni od njima mnogo važnih faca,
nego čini kako joj se htjelo,
i još veli njen je život samo njeno djelo,
i od drugih ne traži milosti,
od čaršije ne traži oprosta,
i od ljudi ne iska dozvolu
kakva biti u sreći i bolu,
vazda bilo pa se spominjalo
— od kolijevke pa do njenog leša
vjetriće je sred prljava veša,
zvonit o njoj na zvona velika,
pas joj mater, duši od čelika.
Ako sebe poželi da stvara
i da sama gazi svoje pute,
i još nije od onih što ćute,
već od onih što govore neću,
od zla oca i gore matere
uz te riječi zapale joj svijeću,
— i taj plamen svaku od nas čeka,
tom plamenu naći ćemo lijeka,
o njem’ zvone zvona odvajkada,
takmiče se kojoj zvone kada.
Zato rekoh,
tog se ne odrekoh:
Plamen gori,
plamen je i stvori,
i osvjetla oba joj obraza!
I još velim,
kao što i želim:
Vi i vaša bezobrazna zvonca,
nosite se u tri sitna konca.