Zombi-kombi jezdi regionom
U onoj jeftinoj ljetnoj robi,
dok je pred nama zijevala cesta,
taj dečko uđe u zombi-kombi,
i sjede na jedno od slobodnih mjesta.
Kud ćeš ti dečko, kaže mu vozač,
i kombi na cesti kao da skoknu,
a ona tmina se, kao kolač,
krenula mrviti po našem oknu.
Ja ne znam kuda, osim daleko,
kazuje dečko sa jednom torbom,
region, to je mjesto rođenja,
a drugdje
gdje ću se naći sa sobom.
Si mutav brate, šta je s glavom,
nastavlja vozač, ispred volana,
ja se odavno borim sa stravom,
i opet se budim pun elana.
Ma hajde dečko, kažem k’o bratu,
i nemoj da te iznova pitam
kada od mene kupiš kartu,
tu sam da vozim, ne misli čitam.
Ja nemam ništa, i ne znam kud ću,
kazuje dečko sa jednom torbom,
a volio bih da imam kuću,
i u njoj da se pogostim čorbom.
I volio bih da sam već tamo,
a ne da me bezobalnost zgrabi,
u ovom kombiju koji s tamom
već sklapa pakt, jer drugo šta bi?
Jes’ ti normalan, ti dječarac,
i odakle se u kombiju nađe,
i šta mi to pričaš k’o vanzemaljac,
i k’o da su kombiji morske lađe.
Muči te, kažeš, bezobalnost,
a ja te pitam na koje ćeš mjesto,
budi se dečko, ovo je stvarnost,
i sad se vozimo autocestom.
Ja ne znam kuda, i nemam kome,
kazuje dečko, dok kombi vozi,
region, to je mjesto rođenja,
a mjesto života, bože pomozi.
Nisi ti prvi, šofer mu veli,
koji mi dolazi s takvim stavom,
svakog što nema, pa dalje seli,
ja uvijek pitam, e šta je s glavom,
hoće li ona izdržati sve to,
hoće li se izboriti s maštom,
jer lijepo je sanjat’ vječito ljeto,
al’ kad je zima, ti živiš
zašto?
Si normalan buraz, šta je s glavom,
prvo si riješi pitanje takvo,
a kada raskrstiš san sa javom,
odvešću te gdje hoćeš lako.
Ja ne znam kuda, i nemam kome,
kazuje dečko, sebi u bradu,
region, to je mjesto rođenja,
al’ umrijeti hoću u tuđem gradu.
I ja se pitam, šta je s glavom,
kazuje tada svima dječarac,
al’ uđoh u kombi sa jakim stavom
da neću da budem onaj starac
koji se pati u mjestu rođenja
jer nema šta jesti, i nema piti,
i prihvatio je obezvređenja
sudbe od koje se bolje skriti.
Ja nemam ništa, i šta je s glavom,
znam da se mora učinit’ nešto,
nahraniću se na putu travom
i izbjegavaću zamke vješto.
Jes’ ti normalan, šta je s glavom,
kazuje šofer i smoki pruža,
malo se popravi hranom zdravom,
i uzmi, da ti ne ostanem dužan.
Takvih k’o tebe, što tame se klone,
i što se voze u susret borbi,
takvih ja znadem na milione,
za njih i jeste moj zombi-kombi.
Izbaciću te pored hotela,
neka ti bude početno mjesto,
ova se cesta na to svela,
da guta mladost kao tijesto,
da njome idu mladosti čete,
daleko od mjesta svoga rođenja,
oni su dali vjetar u pete,
i bježe od opšteg uneređenja.
Ja uvijek velim, oh šta je s glavom,
kada se vozim domaćim putem,
kad far zasvijetli u mraku plavom,
kad ugledam zvijezde, razasute,
kada mi s radija dojezde note,
kada se uz njih radosno pjeva,
kad putnici pričaju anegdote,
kad nam iz čuture rakija lijeva,
kad ljudi se šale, kada se bodre,
kada se dijeli muka i vrijeme,
kad žene pokazuju oči modre,
i olakšavaju svako breme,
kad život boli a opet godi
jer znadeš da sutra ima nade,
kad ti se prvo dijete rodi
pa bircevi prekovremeno rade,
kada si jedan sa svima i svime,
i kad si na svome,
k’o crta na džadi,
i sebe kada prehranjuješ time,
kao golubići u nekoj baladi,
ja uvijek kažem šta je s glavom,
zašto odavde odlazi svako?
a onda kažem, nek im je zdravo!
možda je bolje da je tako.
Si normalan, buraz, šta je s glavom,
poželio je dečko da rekne,
odlazim jer u maniru pravom
tu ništa ne može da se stekne.
Ja volim svoju zemlju i vazduh,
i kuću želim napraviti,
al’ uhvatili nas sve u pazuh,
i bolje nikada neće biti.
***
U mojoj glavi još uvijek jesu,
taj zombi-kombi i taj dječarac,
šapućem, neka stvori adresu,
i čorbu i djecu, i za njih džeparac,
jer otišao je kao dijete,
koje bez izbora izabra pravac,
a godine, one besramno lete,
i prođe život,
k’o povjetarac.
Šta je s glavom?