Željku Kneževiću Knjazu, Mladenu Elazaru, Omeru Pušilu, Mladenu Kartelju i Zdravku Ristiću, Branku Andriću, Željku Raševiću…
S BRDA, ugledali su rubin magme kako iviči cestu tačno onuda kuda je oduvijek tandrkao tramvaj. Tu su sinoć nikle nove rasjeline. Sezale su od Mula Mustafe Bašeskije, i Titove, pa Zmajem od Bosne sve do tačke gdje se, do prije nekoliko dana, iz Sarajevskog polja auto-cesta odvajala za Zenicu. Jedan krak je zašao i u Ulicu Džemala Bijedića. Čuo si kako, u muklu ponoć, polako, kao da se kravi led, puca tlo, i skupa s asfaltom razdvaja se tvrda, smrznuta zemlja.
Na ovu stranu kad su okrenuli, koševski stadion bješe već uveliko prepolovljen po dužini, jedna polovina betonske školjke podvučena kao subdukcijom pod drugu, poput nove, ili davnašnje a dosad još neviđene tektonske ploče.
Stare rasjeline išle su od Spomen parka Vraca Bjelopoljskom cestom do Lukavice, i od Gornjeg Telalovog polja na sjeveru izvan grada, pa do tramvajske okretaljke na Ilidži.
Prije dvije noći, već oko deset sati zapljuštalo je nad cijelom kotlinom, i preko granica Sarajevskog polja, sve tamo do Bradine i Ivan-planine. Padalo je do jutra. U pedesetak narednih sati, sva četiri godišnja doba, i to žestoka kao nikad dotad, smijeniše se bez reda jedno za drugim – tri zime, dva ljeta, i po jedna jesen i proljeće – nikad ne znaš koje će od njih i na koliko potpuno preuzeti vlast.
Ne možeš da procijeniš koliko traje ma šta, ako uopšte umiješ da kažeš šta se to dešava. Ili predugo, ili munjevito – tako izgleda sve. Je li ovo taj kijamet dan?
Kod Kobilje glave, kao na Veneri, pod naglim uplivom ultravioletnog zračenja vodena se para, pred isprepadanim narodom, na njegove oči, raspadala na vodonik i kiseonik. Baš iznad Kobiljače, negdje visoko u stratosferi, naglo je pred zoru, kao odbrambena linija, probijen ozonski omotač.
A ovog jutra – razvedri se odjednom. Granulo je sunce, i odmah dobro zapeklo: u času, izgori cijela kiša. Samo je ponegdje tlo bilo čas prozirno, čas neprozirno tečno blato od rastopljenih da li i nikla i silicijuma, koji su tvrdnuli kako se širio dan. Iz dubine, baš na tim mjestima, po kotlini je u nebo zagledala astenosfera: iz vrelih očiju, dizala se para kao iz uličnih otvora, zimi, po njujorškim ulicama. Koračali su prema željezničkoj stanici.
CILJ im je bio pivara, odnosno ili Latinska ili Careva ćuprija, ako ima rijeke. U pivari sigurno ima pitke vode, ako je igdje ima, ima je tu. Pivara je oduvijek imala svoj izvor vode. Ali nisu mogli odmah pravo prema mostovima, jer je klizište pojelo gotovo pola brda, nego do željezničke stanice ili bar prema stanici, pa onda naokolo, možda i drugom stranom Miljacke.
Ali most neće zateći.
Mostove neće ondje zateći. Tražiće ih pogledima unaokolo korita rijeke kao, jednom davno, pijani, izvijene gimnastičarke po Fisu, u potpuno opustjeloj sali.
SPUŠTALI su se sad i dalje strminom, u hodu otresajući rukama. U ćošku razvaljenog dvorišta, uz trule tarabe, poput iscrpljene zvjerke na koncu neuspjele potjere, crkava još jedan rat. Ili nešto nalik na rat, samo još strašnije. U kojem ne znaš ko s kim ratuje. S lijeve strane kaldrmisane ulice, u drugoj avliji, iz inata još stoje tri uspravne voćke, stabala malčice potkresanih plamenom, izgledajući poput sudbinom pomirenih iako osmuđenih regruta. Ipak, dakle, zadovoljne: niko ne štrči, niko nije pošteđen, pravedno nas je viša sila svela na jednaku mjeru.
“Mene su tog leta, da znaš, na silu”, Zoka prekinu muk, “pod šatorom ukrstili s lubenicom. Ako eksperiment uspe, dobiće, smeju se, Srbina savršeno glatke kože, bez ijedne dlake.”
VISOKA aula željezničke stanice bješe polegla po zemlji poput bildera koji više ne može da napravi jedan jedini sklek. Peronâ nije bilo, a tračnice sve dok oko seže, bjehu iskočile iz ležišta, na mjestima gdje nisu bile već stopljene s tucanikom, ili onim što je nekada bio tucanik. Pušilo se iz razvaljene fontane na trgu pred staničnom zgradom. Vazduh je sit sumpora. Jezici magme na obalu iz zapaljene ulice iskaču kao vrele ribe. U strani je tek jedan zid, patrljak ostao od bivšeg ulaza u zgradu, niz koji su se topila davno ispisana slova:
16 NOVEM 1947 DINE,
TRINAEST DANA PRIJE DAT OBAVEZ ,
STIGAO JE PRV VOZ OMLADIN-
SKOM ŠAMAC – SARAJE O.
PRUGA DUGA
242 KILOM TARA NA KOJOJ ISKOP NO
5520.000 KUBNIH ME I KAMENA,
PODIGNUTO 17 VELI H MOSTOVA U DUŽINI
OD 2086 , PROBIJENO 9 TUNE A
OD 1 APRILA DO 15 NOV 1947 .
PRUGU IZGRADILI
SU DOBROVOLJNO NA DAR OTADŽBINI I TITU U
PRVOJ GODINI PRVE PETOLJ TKE
211.000 ČLANOVA NARODNE OMLADINE,
SINOV
U SARAD I POD RUKOVOD OM
7435 INŽINJE , TEHNIČAR I STRUČNIH RAD-
IKA UZ POMOĆ MJESNIH FRONTOVSKIH ORGA-
ZA JA I 5735 DEMO TSKIH OMLADINACA
IZ 42 INOSTRAN ZEMLJE.
OMLADINSKA PRU A ŠAMAC – SARAJEVO
JEST DOKAZ MLAD GENERACIJE
GOSL VIJE – NADAHNUTE IDEJAMA SVOG VELI-
KOG UČI ITA DA DAJE SVE
SNAGE ZA IZGRAD SOCIJALIZ U –
TIVNOJ PUBLICI JUGOSLAVIJI,
KOJA ĆE RUKOVOĐ NA
, POSTATI SREĆNA,
BOGATA I VJEČNO SLOBODNA –
SMRT FAŠIZMU – BODA NARODU!
“STIGLI bi’ noćnim, iz Iriga i Rume. Imali smo pevačâ i van Beograda. Ne znam gde bi se oni ukrcali. Kažu, voz bi ponekad znao da stane i na tim stanicama, iako je bar nominalno bio brzi, a ne putnički. Mi bi’ zauzeli mesta u kupeima još u Beogradu.
Irig, Ruma, Mitrovica, gde se peče šljivovica!
Tako su naši u hodniku voza, već pijani, pevali kad su dolazili da ovde nastupe kao hor. Prevoz je bio za sve članove našeg društva ili besplatan ili smo imali veliki popust, i to na svim relacijama. I vaš ‘Vaso Miskin Crni’ je bio železničko kulturno-umetničko društvo.
A mi smo, ako se sećaš, nas nekoliko, kod vas dolazili i mimo horskih nastupa, obično leti, ali ne uvek vozom. Potrpamo se u kola, i začas si ovde.”
U daljini, valjda od Soukbunara, nikla je tad, kao niotkuda, procesija, isprekidana na dva mjesta. Možda je stizala od pivare, odnosno samostana sv. Ante.
“Sećaš se kad bi’ dolazili? Poslednjeg leta tebe nije bilo. Rekli su da si spremao diplomski.”
S one strane Miljacke, crni habiti zaklatiše križom i zastavama, tako je izgledalo odavde, i bakljama, i zvonima, koja bi se začula prije nego odjek počne tonuti u blato padine. Iz blata bi zacaklio, osvijetljen bakljom, još nerastopljen kalež. Iz zemlje, napola sahranjena, provirila bi ko zna prije koliko vremena poderana ripida, ili još u jednom komadu, nečiji sitan, ćilibarski tespih, oboje tu prispjeli ko zna otkuda i kako. Niko ne zna kuda je procesija namjerila, možda prema Stupu, ali sad, kao zbunjen došljak sa sela u grad, ukopala se na mjestu, valjda dvojeći na koju stranu.
FARUK zastade kao da ni on ne vidi kako će preći ono što bješe ostalo od ulice. Zoka je čekao kada će ovaj da krene. Na nekadašnjem ivičnjaku, desetak metara ispred njih, kao ostrvljen flamingo, na vrhovima prstiju treperio je nakrivljen semafor. Cijelo je jato semafora još preksinoć, večernjim nebom, kroz mlaku, kiselu kišu, nestalo na jug.
“Tog leta, kad smo došli, Halid je, to ti je sigurno neko kasnije rekao, pobegao od roditelja. U svojoj tridesetoj godini! Tad je i prekinuo dvanaestogodišnji studij prava. Dočekao nas je na stanici, skupa s tvojim bratom. Do svoje tridesete, kao i svi mi, tražio bi, kaže, od oca koji dinar kad uveče izlazi na korzo ili u kafanu. Još dvojica naših su studirali pravo, svaki po nekoliko godina više nego što studij normalno traje. Nisu završili, koliko znam. Svi su pili, ali samo je, kaže Halid, u njegovim ustima svaki gutljaj imao pravi kraljevski tretman…”
Faruk Hadžismajlović zastade, i pogleda unaokolo.
“Znaš šta kaže? Pazite samo, veli, da vam Crnci ne raznesu vaše čvrste bulje, dok ležite gole po prekookeanskim palubama! To im je Halid dobacio dok su, četveronoške, ulazile u šator.”
Tad na zaslonu semafora, u oku crvenog svjetla nekim čudom još upaljenog, kao u balonu od sapunice pune sunca, zatitra otok Mljet.
Zastali su. Zoka je zašutio. Zapalili su po cigaretu. Šutili su, i pušili. Čim ponovo kreću, Zoran Petrović nastavlja.
“Pod šatorom smo te noći odigrali partiju mikada, prvi put. Obično smo igrali strip-pokera, ali one te večeri nisu htele. Kaže, pristaju da se skinu samo ako igramo mikado. Zavitlavaju se. Neće kao pokera, samo mikada. Podižeš štapić kad na tebe dođe red, jedan po jedan, tako da ne pomeriš nijedan drugi štapić osim onog koji si već dotakao. Ko ga pomeri, skida deo odeće, lančić, ili bilo šta.
A on je, iz svog šatora, došao samo u kupaćim, nije mogao valjda da dočeka. Halid. Odmah namerno, a tobože iz nepažnje, pomerio štapić, i skinuo, naravno, kupaće gaće, šta će!? Ja sam normalno onako, u šorcu i majici, japanke, i to se pikalo. Ali Rada i Azra su se navukle odećom kao usred zime. Kažu, hladna je noć, i pršte od smeha. Nije im uspio štos. Obe su, inače, sećaš se, pisale poeziju. A pesme im, znaš, tog leta, i lepe i lepljive bile. I tela, čvrsta, al’ mirišu kao u prezrele smokve umeljana. Samo, da vidiš, grudnjaci sami od sebe, nisu mogli da izdrže njihov zavet. Ne mare ni za Azru ni za Radu, šta ove govore. Popucali sami od sebe, i pod haljinama, od radosti, kaže Halid, sise zaigraše, da vidiš Zoka – dovikuje, jer sam ja izašao do WC-a – kao države u zoru, čim steknu nezavisnost.”
NA stepenicama pred crkvom na Marindvoru, zbijale su se jedna do druge drhtave sjenke i polugolih i obučenih ljudi. Faruk i Zoka nastaviše dalje, osvrćući se povremeno prema crkvi.
“I ja sam grešio, namerno. Pomerim namerno štapić. Mi smo obojica, goli, kad smo već odbacili i posljednju krpicu sa sebe, s erekcijama do pod svod šatora, ipak odigrali celu igru do poslednjeg štapića, dok i one nisu odbacile sa sebe i poslednju krpicu. Bili smo potpuno goli. Svo četvoro. Sve su krpice, na koncu, bile odbačene kao neprihvatljivo rešenje. Bacali smo ih van šatora, kroz otvor šatora…”
Sad su se približavali Alipašinoj džamiji, polomljenog minareta, na kojem je još uvijek stajao, i to sav i čitav, ali ipak, nalik skupocjenoj čaši, naprsnuo šerefet. Onda su tamnim zrakom, prema Butmiru, kao samovozne letjelice iz nekog futurističkog filma, zabrujala iznad njihovih glava dva šerefeta upaljenih kandilja, osvijetljena kao za Ramazan. U njima su, umjesto mujezina, stajali na gotovs po dvojica iz Ujedinjenih nacija, koje su, kako je javio Radio Zagreb, obećale da će iz zemlje spasiti sve, šerefet po šerefet.
“A Zvonko Smuk, razvaljivao je brakove k’o provalnik brave. U potrazi za ženom, bar jednom ženom, kaže, koja ume da izusti nešto uzbudljivo!”
Faruk okrenu prema zgradi Predsjedništva, ali shvatio je da tim pravcem neće moći daleko da odmaknu. Stajao je pred džamijom, osvrtao se unaokolo, poput vozača pred raskršćem sa zamršenom signalizacijom. Zoka se oprezno, kao po poledici, približi rasjelini ispred Higijenskog zavoda. Sleđenog srca, zavirio je u njen mrak. Činilo mu se da vidi nešto. Na dnu tridesetmetarske provalije, kao mamuti upali kroz granje u klopku, ležala su dva tramvaja, čija je rika sinoć, umjesto mujezinovog okuisanja, očajnički pozvala ljude na molitvu.
“ZVONKO je ležao mrtav pijan ispred drugog šatora, kad su mu na lice pale Radine gaćice. On nam je bio javio da stiže ljubljanskim u Sarajevo, da bi’ ga, valjda, dočekali. Dobio dopust iz vojske dve sedmice, i rešio da ih provede s nama na moru. Nije hteo u Zagreb, kod svojih. Tenor je bio, ali zbog pića, prebačen u basove, sećaš se? U basove ili baritone, ne znam. Mi smo već bili otišli, niko ga nije dočekao, i sam raspali sve iz Sarajeva pa do samog kampa. Govorio je da je tad preplivao, i to mahom leđno, kaže, od Dubrovnika sve do Mleta, jer je ‘Postira’ već bila isplovila kad je on prispio u Gruž. Na Mletu, naravno, nije nikog zatekao.”
Zašli su za leđa džamiji, u park, gdje su pod provizornim šatorima, u naseobini nikloj prethodne noći, ljudi u novim novcatim, tek podijeljenim im lavorima pripremali topli obrok.
“Kad je na Bolu izašao iz mora na pesak, prvi ga je zagrlio Kasijus. Kasijus tog jutra beše skroz napušen. A bio je inače – sećaš se? – toliko jak da, čim iz šatora izađe, uopšte ne traži, nego pred svima odmah uzima svu slobodu i određuje granice.”
Kod šatorâ iza džamije, dali su im obojici po lonče pitke vode, konačno.
Do pivare se, inače, nije moglo. Vodu su dobrovoljci u bidonima dovezli iz Begove džamije. Pronijela se i glasina da Svjetska banka već ispituje mogućnosti novih rijeka koje su, izgleda, nikle s one strane Trebevića, ali i starih u ma kakvom da su stanju: Paljanske Miljacke, Bosne i Željeznice, Dobrinje, Tilave i Lukavičke rijeke, Kasindolskog potoka. Odobrila bješe već i kredit da se od pivare voda, velikim cijevima ili barem dovoljno velikim da se podmiri pola grada, prebaci na drugu obalu. Iako rijeke tu više nije bilo, samo vrelo korito, iz kojeg se pušilo kao sa cijele čaršije za iftar. Miljacka je kod Careve ćuprije od prije četiri dana ponirala, i tek kod Vrbanje, izbijala iz zemlje kao iz bogatog izvora. A rijeku si mogao preći skelom, još dalje nizvodno, čim se primakneš bivšem mostu ‘Bratstva i jedinstva’. Skelara, međutim, nije, kažu, bilo. Jedan je, navodno, poginuo, a drugi imao da svakog časa pristigne, kao ispomoć Sarajlijama, iz neke od skandinavskih zemalja.
“Ne sećam se da sam posle tog leta ikada više razgovarao tako slobodno.”
Faruk se primače bliže šatorima ispred kojih su tinjala ognjišta. Zoran krenu za njim.
“Od obzira, većeg ropstva nema. Sednemo pred šator, zavitlavamo se do mile volje. Ne znam ni ja koliko nas je bilo tog leta u dva šatora, ili tri, ne sećam se više, i oko šatora. Nikog nismo štedeli, niko se ne bi našao uvređenim. Na račun sistema, nacije, vere, sve nek… Da poludiš od smeha i slobode. Od, da ti kažem, Fake, i smeha i slobode, i – pesme! Jest da su ljudi tada znali zbog vica ispričanog u vozu, otići u zatvor, ali ja ne pamtim da sam upoznao nekog kome se to desilo. Danas od neke čudne slobode, kod nas gore barem, ne možeš disati.”
Faruk ga je slušao, snebivajući se da li da od ljudi pod šatorom zatraži još vode ili da i dalje bespotrebno drže u rukama po prazno lonče. Onda im je, iz polumraka, nečija ruka kutlačom napunila lončiće vrelom čorbom od povrća. Iznad njih, kao igračke na daljinsko upravljanje, proletješe jedan za drugim, još dva šerefeta. Za upravljačima su bili Japanci. Japanska vlada je inače, još prošle godine, i ne znajući šta će se desiti, donirala dvadeset i četiri višenamjenska motora, koji su se mogli prikačiti na sve što poželiš, pa i na šerefet, da bi ovaj sam preletio u sigurniju zonu.
“A Halid kaže kao rovokopačem je navalio te noći kad smo završili partiju mikada, tako da je probio tlo u šatoru, pa preko jaruge u Jadranu, prvo dirnuo Italiju s njene donje strane, samo ovlaš, kaže, kao iz zajebancije, a onda ispod rasjelina u Mediteranu, i podvodnog hrbata, izbio ispod Afrike, tako naglo i jako je nabio da se cijeli afrički kontinent na njegovom junačini polako izdigao kao ogroman kit iz vode, sa čijih se tad slabina slijevaju, s jedne strane, Indijski, a s druge Atlantski okean.”
Zoka se nasmija. Faruk Hadžismajlović te godine o kojoj je Zoran Petrović pričao, nije išao na ljetovanje.
Okrenuše se prema Koševskom potoku koji tad buknu, sasvim iznenada, svijetlonarandžastom vatrom, kao da je u rijeku benzina bačeno ukresano palidrvce. Zapucketalo je potom suho, igličasto drveće. Činilo se da su se baš tad obreli ne u parku iza Alipašine džamije, nego nigdje, okruženi Pacifičkim vatrenim prstenom, gdje ključa i teče rastopljen metal toliko niske viskoznosti da niže na Zemaljskoj kugli nema i ne može biti.
Sav narod zadrhta od eha seizmičkih kretanja po utrobi Zemlje. Ponovo, karika po karika, buknu lanac vatre oko cijelog parka i susjedne opštinske zgrade – meksički talas na dupke punom stadionu, kad su sve vatre, kao ljudi uzdignutih i ruku i jezikâ, u horu, kao raspamećene, zavrištale prema ženama i djeci, šćućurenim pri samom tlu – Halalite, ljudi, halalite nam, ako boga znate!
Narod, zabezeknut, odjednom prasnu u smijeh.
ZAVRŠAVAO je, konačno, te godine o kojoj je Zoka govorio, studij geologije u Zagrebu. Sad mu nije bilo mrsko da sluša šta Zoran Petrović Zoka priča o propuštenom kampovanju, iako je bilo nalik na tolika druga tih studentskih godina.
Izloženost sumpor dioksidu kod svakog uništava čulo okusa. Crvenî odmah jezik. Potom dobiješ upalu pluća.
Isplazite jezik, čuje kako komanduje ili tek moli čovjek u bijelom mantilu, s baterijom u ruci.
“Ali stvar je u tome što je Rada sve potvrdila, sledećeg jutra, svaku Halidovu reč! I to za Afriku, to potvrđuje, i kikoće se. Jedini Vilko, kao da tebe oponaša, nepomično sedi pred šatorom u lotos poziciji, i sunča se. Tako si i ti radio na Mletu, sećaš se? Kao Vilko na Bolu. Kaže, ovakvo sunčanje nosi više spoznaje nego sva vaša pijanstva!”
Tačno. Po osam sati sunčanja.
“Stvar je u tome što Halidu nikada nismo rekli da smo tog leta bili na Bolu, kod fratara, a ne na Mletu, kao dve prethodne godine. Kao svih tih prethodnih godina. Toliko je bio pijan od starta, odmah sa vaše železničke stanice, da nije uopšte znao niti je pitao gde smo razapeli šatore. I ja sam pio. Pratio sam ga, ali nisam mogao kao on.”
Tačno. I po osam sati sunčanja znalo je Faruku biti nedovoljno.
“Nikad mu, Fake, veruj mi, nismo kazali gde je proveo poslednji letnji raspust.”
Osam sati svaki dan. Kao Pangea kad se sunčala, paleozoička kopnena masa, prakontinent, koji se polako, sasvim neprimjetno počeo cijepati na današnje kontinente, tako si se sporo, Fake, natenane, još sporije od međusobnog odmicanja kontinenata po rastopljenoj podlozi tokom cijelih i paleozoika i mezozoika, tako si se zaljubljenički sunčao svake godine na Mljetu.
“Nismo hteli. Došao sam da mu sad to kažem, da mi, kao što vi kažete, halali. Što mu nismo to odali. Nisam znao da je davno poginuo. Da mu kažem da sam svih devedesetih bio u Londonu, Fake, svo vreme, veruj mi.”
Smrkavalo se. Začas, cijelim parkom, i cijelom kotlinom, ovlada potpuni mrak.
“Ne govorim za druge, samo za sebe. Jeste li primili paket?”
“Halid je primio, i podijelio raji.”
Primakli su se bliže vatri pred šatorom, trljajući dlanovima kao da im je hladno.
A i bilo je i studeno i tiho, i tiho i studeno, kao da maločas nije iz bivšeg Koševskog potoka buknuo, i potom ugasnuo, raskošan plamen. Nisi znao uopšte šta se tačno dešava, kakva je ovo ili kakve su ovo elementarne nepogode, i zbunjeni meteorolozi kao i svi laici u kotlini, samo su u sve zurili otvorenih usta. Hladnim nebom tad zakliziše hitri, rastrgani oblaci, a s one tamo strane rijeke, iznad jasne crte Trebevića pojavi se krupan, pun Mjesec, dalek i šutljiv kao ivoandrić.
Svi zvukovi bjehu nekud nestali, čak je prestalo i udaranje kašika o lavore i lončiće.
Kad su se kroz pola sata, razlegli tekbiri sa neke čaršijske džamije, a jedno preostalo, naciklo zvono sa katoličke katedrale poče da zvoni, praćeno šepavim zvukom oštećenog zvona s pravoslavne crkve, iz urušene zgrade Predsjedništva, čijom je ispražnjenom školjkom vijao propuh, istrčala je jedna tv ekipa, kojoj je prednjačio jedan mladić, izdižući visoko, za još jednim bešumnim šerefetom u niskom letu, mikrofon zaštićen finom vunenom navlakom. Japanac se, u šerefetu, uz osvijetljen osmijeh, kratko nakloni tv ekipi, i još kraće odgovori na postavljeno pitanje, produžavajući prema Butmiru, gdje će, ispod piste, kroz prastari Tunel ostao iza sarajevske opsade ranih devedesetih dvadesetog vijeka, izletjeti na slobodu. Njegov kolega iz istog šerefeta, gledao je iz ptičje perspektive a sa zanimanjem kako se iz ovog ili onog pravca, preko ove ili one ruševine, obalom ili koritom Miljacke, svuda kuda se moglo koračati makar i sporo kao što nokti rastu, držeći djecu za ruku, ili noseći dojenčad u naramku, tamne mrlje muškaraca i žena miču kako znaju i umiju sve prema Hrasnom. Tamo su jedino, ko zna zbog čega baš u Hrasnom, u mraku blještala, kažu, tri nebodera kao raskošne novogodišnje jelke na otvorenom, prepuni i struje i vode.
“Imam tri pasoša, državljanin Hrvatske, Engleske i Srbije. U njima ima, brat bratu, bar četrdeset političkih partija. Kao da si pred punom trpezom, pa ne znaš šta bi pre.”
KAD je, kroz nekoliko sekundi, ili sati, te večeri nebo postalo potpuno vedro, a i posljednji oblak nestao sa horizonta, počelo je da sniježi. Prhak ali gust, lijep snijeg, spuštao se iz sasvim vedrog svoda na iscrpljen puk, kao lijek za sve, a ljudi su, stojeći po razrovanim parkovima, po ruševinama i koritima rijeka, okretali lica nebu da osjete bešuman dodir pahulja.
“A nemaš za koga. Glasati.”
Da, osam sati sunčanja.
Negdje tamo pred konac četvrtog sata sunčanja posljednjeg dana te godine, tog pradavnog ljeta kad još na cijelom Balkanu ne bješe nijednog pucnja, pojavila se u daljini, i polako sama došla pod viti, usamljen alepski bor. Anica.
“Politički programi su još i prihvatljivi, ali … Laž, Fake, vlada svetom!”
Nosila je majstorima ručak. Anica anđeoskog lica.
U podne, čuo se samo jak cvrčak, jedan. Jedno jako sunce i cvrčak.
Skinula je svoju crnu kotulu, sva u hipu, bez kupaćeg kostima, bijela kao netaknuta. Zaplivaće oboje goli golcati… Zaplivaće, samo ako on skupi hrabrosti i zakorači prema plićaku. Samo to.
NEKO ih je ponudio cigaretom, i oni zapališe. Faruk Hadžismajlović je ispuhivao potom dim, lica okrenutog prema nebu, u guste rojeve pahuljica.
Kada je u plićak, kao u more Tetis…
Kada je zakoračila u plićak…
“Izgledam kao adolescent, Fake, kivan na nepravdu. Nije dobro izgubiti tu crtu, veruj mi, čak i kad imaš ne znam koliko godina. Pa sam mislio, da se okupimo nas troje-četvoro, Fake, znaš, mi koji smo preživeli sve, da se okupimo, Faruk, i raspalimo još jednom, još jednom na Mlet! Bar još jedan, Fake, još jedan jedini, što bi Halid rek'o, još jedan jebeni put. Šta veliš?