KUPIĆE dvije autobusne karte naslijepo. Nek ta službenica za šalterom, nek ona sama, po svom izboru, odredi destinaciju.
Začudo, službenica, jedina u poslovnici tog dana dobro raspoložena, reaguje kao da je to sasvim uobičajeno. To baš svi i traže, gospodine, zar niste znali?
Grimasom je popratila svoj odgovor. Sigurno se našalila, da sama sebi uljepša dan.
ODABRALA je službenica potom destinaciju, nasumice, odštampala karte, original kupcu, elektronska kopija ostaje njoj na kompjuteru, ne pominjući ni jednom rječju kuda će on to sutra ili možda već večeras da otputuje. A baš to je od nje zatražio:
“Nemojte mi, gospođo, reći kuda putujem. Nemojte ni u koje tačno vrijeme. Karte ću pogledati tek kad dođem na autobusnu stanicu.”
Službenica je vjerovatno pomislila kako i sebe i ženu, ili svoju djevojku, ako nije već oženjen, želi da iznenadi ‘putovanjem u nepoznato’.
“Kako vam se, gospođo, danas čini naš grad?”, upitao je neobavezno.
Čekao je da vidi hoće li službenica prihvatiti ovaj stidljivi poziv na razgovor.
“Ja kad sam se prije par godina vratila”, poče službenica, razmještajući kojekakve predmete po radnom stolu, “nastojala sam, da znate, što češće i duže čaršijom da hodam na rukama! Jedino tako mi je sve u gradu izgledalo normalno, a vlast ponajbolji ljudi.”
Činilo se da je sve radno vrijeme tog dana čekala da baš ovo nekome kaže, toliko je bila spremna da svoje riječi brzo i bez razmišljanja izgovori. Trojica njenih kolega okrenuše glavu ustranu. Nije bilo jasno da li tako žele da prikriju svoj smijeh ili su, poslom, morali baš da to učine.
U poslovnici je samo on. Nije bilo drugih mušterija. Sad je neodlučan treba li se upustiti u razgovor. Ipak, odluči da plati bez riječi. Zahvalio se, i samo pozdravio podignutom rukom.
PROŠETAĆE onda uz rijeku.
Od Centrotransove poslovnice kod katedrale, otišao je do Vijećnice, prešao most i preko Alifakovca, otišao do Babića bašče, koja je već bila zatvorena. Spustio se Alifakovcem do mosta, i onda polako do čaršije.
Sutra je praznik. Izgledalo je kao da će svakog časa početi da pada snijeg. Hladno ti je dok koračaš uz rijeku, hladno dok Saračima ideš kući. Ulice su puste, sve je bilo pusto, kasna jesen.
POZDRAVIO je majku još i ne prekoračivši prag. Niko nije odgovarao iz sobe, niko iz kuhinje, iz kupatila. Je li se vratila od komšinice ili još to njih dvije kafenišu?
“Hoćemo li, majko?”
Majka je šutila.
“Sve je spremno, putne torbe su tu, sve spakovano, karte su mi u džepu. Možeš ti to, vidi je!”
Majka je i dalje šutila.
“Autobus polazi, ako se ne varam, uskoro. Sad sam provjerio. Čuješ li? Jesi li spremna?”
Majka ponovo ne reče ništa.
“Da ne zaključavamo?”, dohvatio je kvaku ulaznih vrata, pa odmahnu slobodnom rukom, kao da unaprijed hoće da halali.
“Nek uđe ko hoće, mati. U gradu ima puno ljudi koji nemaju gdje. Naći će oni put, nekako će se saznati da ovdje više ne stanuje niko.”