A MOLERI su pristigli sutradan. U deset.
Molerska zadruga s kućnim savjetom pogađa posao još početkom maja, ali krečenje stubištâ počeće tek prvog četvrtka narednog mjeseca.
KAO već čitavu proteklu sedmicu, dan je sve do večeri tumarao gradom kao ulicama usamljen čovjek.
Onda je kiša svu noć tukla po cijeloj kotlini.
Onda je, u samo svanuće, u četvrtak, svjetlo, kao jedro vjetar, iz kotline podiglo u nebo čitav grad.
Na kuhinjskom zidu, zatrepta listina mjeseca juna. Strujom zraka odignuta, rešetka kalendarskih dana teniska su igrališta u suncu, od kojih će se svako, jedno za drugim, ispuniti igrom kao stadion pobjedom. I onda, u deset, stigoše moleri.
SVE otkad su 1950. ratni zarobljenici završili gradnju velikog stambenog bloka, u stubištima će zjapiti prostori za lift, zauvijek ostavši neupotrebljeni. Tako su stepeništa uvijek prepuna i svjetla i vazduha, svjetlo se ulijeva kroz svjetlarnike, dva vertikalna niza prozorâ, koji iz haustora gledaju u dvorište, i podugačku zgradu štamparije ‘Oslobođenja’.
Stepenište, sve iz podruma, u spirali te dovede do petog sprata. Tad iskoračiš na krovnu terasu kao na palubu: crveni krovovi i osunčane terase, jutros su zanjihani jedrenjaci nabreklih jedara, u gradskim parkovima, na travnjacima, leže njihova bačena, nevidljiva sidra.
I Džidžikovac iznad Velikog parka, i Marindvor, i naselja preko rijeke, sve je to ustreptala flotila, koja samo čeka jači zamah vjetra: sa palube, vidiš Miljacku i cijelo Sarajevo kako se proteže na sve strane svijeta.
VAŠA zgrada je položena Radićevom ulicom, i to u obliku slova ‘s’. Njen donji, južni dio, u kojem ti stanuješ, leži duž Obale vojvode Stepe, današnje Obale Kulina bana, a gornji, sjeverni dio, osakaćen idejom arhitekte, ova zahtjevom terena i okoline, nastavlja Radićevom. Sa Obale, tek jedno stubište izlazi na terasu.
U glavni, najveći dio zgrade vodi sedam ulaza iz Radićeve, s isto toliko izlaza na krovnu terasu, koja nastupa s posljednjom stepenicom šestog sprata. Stubišta u Radićevoj imaju po šest spratova. Zato si se sa te najprostranije i najviše terase, ukoliko si dovoljno odrastao, vješt i hrabar, mogao spustiti, ili skočiti, na manju i nižu, tu vašu, i to preko velikih dimnjaka u obliku uspravnog kvadra, koji na raznim mjestima štrče i po dva i po metra u visinu. S tek jednim ulazom, s pet spratova, i terasom na koju možeš izaći iz stubišta, ali ne možeš na nju i skočiti sa one više, rep te podugačke zgrade zgrade gleda u tadašnji studentski dom ‘Mladen Stojanović’ – znaš li možda, kakvu namjenu… da ne znaš, taj bivši studentski dom, mislim, šta je i kakvu namjenu ima danas?
Da ne duljim, osam stubišta, dakle, moleri će okrečiti u narednih dvadesetak dana, udarajući, kako su govorili, i zelenu, masnu farbu žestokog mirisa cijelom dužinom zida u visini od jednog i po metra.
NA spratnim pločama, kao i na omanjim pločama između spratova, moleri hodaju na dvokrakim merdevinama, opkoračivši ih kao jahači konje. U modrim pantalonama i bijelim atletskim majicama, već od jutra zamazanih farbom, s kapama skrojenim od starih novina, moleri zvižduću resko i vješto, i farbaju zvonka stubišta sve do u suton. Onda, zahod sunca vraća poklopce na kante s bojom, sklapa merdevine, razvlači natenane sve ulice, Radićevu, Jadransku, ulicu Augusta Cesarca, neke po dužini, druge po širini, i iskrivljuje pravu liniju Obale vojvode Stepe, baš kao što sad, kao užad, njihovi bivši nazivi, još nezaboravljeni, tegle grad u davninu. Ova će nestati čim okonča priča.
SUTRADAN, u petak, molovanje se nastavilo. Moleri predahnu uz frtalj hljeba i deset deka parizer salame, zalijevajući zalogaje pivom. Boce piva bi, kao kantice s masnom farbom, premještali za merdevinama, sprat po sprat.
Ljeto je. Još nije 21. juni, ali ljeto je već tu, i dani se presipaju jedan u drugi kao zlatna ljetina iz kola u hambar. Parkovi Radićeve i Jadranske ulice puni su akacija i glasnih koturaljki, djeca na biciklima minu ispod razlistalih breza, preko travnjaka: kosac je pokosio travu, i miris otave puni sve zgrade uokrug parka. Po stubištima, po okolnim ulicama, po terasama, dječurlija igra ‘limunova i naranči’: jedna grupa, desetak dječaka i djevojčica starijih od tebe, bježi, ostavljajući po tlu, kao zmija svlak, kredom iscrtane strjelice, dok ih, po tim tragovima, njihovi gonioci pokušavaju naći.
Među dječurlijom su i blizanci koji idu već u treći razred kada ti navršavaš šestu godinu.
Dok ovo pričam, vidjećeš, obraćaću ti se, ovako, u drugom, ali i pomenuti te u trećem licu. Ne treba to da ti smeta, ima i strašnijih stvari. Kažem, imaš šest godina. Možda godinu–dvije manje. Da ne duljim, ni ja ne pamtim sve kao što bih volio. I prošlost moraš da sklepaš nekako, kao i sve ostalo, ako tog ostalog uopšte ima. A blizance su prozvali Dzindze, iako niko nije znao zbog čega. Povod je možda dala njihova majka, Bokeljka, kad je pred komšinicama jednom, za jedan stari lonac, kazala brondzin…
KADA je, davno, na Ivan planini probijen tunel, Sarajlije su, iznenađeni, nad Miljackom ugledali, kažu, prve galebove.
“I ovdje se izmijeni klima, burazeru, tek slobodnim dohodom mediteranskog zraka kroz tunel. Kroz jedan jedini tunel!”
Pamtiš li bar ti ko je ovo kazao, kada i kome?
A jedan od molera obećaće tvrdo, uhvatiće ti bar jednog. Galeba. Jednog galeba od dva koliko su ih, rekli su, tih dana vidjeli nad rijekom. Ti nisi vidio nijednog.
Prošlo je, međutim, nekoliko dana prije negoli je moler, plavokos mladić blagog lica, donio pticu, krijući je pod košuljom. Bila je to lastavica.
PTICU držiš u šakama, možda ipak isuviše čvrsto. Moler se smije, i kaže, nije to ništa, momčino!
Pretrnuo, odnosiš pticu prvo kući, da je pokažeš nani. Ni ti ni ona nikad još niste bili na moru, živog galeba niste imali gdje da vidite, a ni fotografiju njegovu ne pamtim da ste vidjeli.
Nana klanja na pustećiji, a ti joj ne smiješ prekinuti namaz. Tek čekaš na kuhinjskom pragu, dok ti ptica trepti u rukama…
POTOM sačekuješ djecu na terasi. Jer svi galeba moraju da vide, evo, tu je, ovo što držim u šakama.
Djeca iz dubokih stubišta na terasu povremeno izrone kao iz vode, i ponovo s terase zarone u drugi haustor, bježeći u igri, od druge, možda sporije, a možda i brže grupe.
Moleri su već završili s krečenjem vašeg stubišta, prenijeli merdevine, četke i boje u susjedni haustor, i nastavljaju s molovanjem kao djeca s igrom baš kad debeli Gojko, penzionisani milicioner, počinje s naplatom. Moleri se kreću u jednom, a on u drugom, suprotnom smjeru, počevši od prvog haustora u Radićevoj.
Niske djece provuku se čas ispod raskrečenih merdevina, čas zaobilaze Gojka, on ide od stubišta do stubišta, od vrata do vrata ide rano penzionisani milicioner Gojko, i dok mu se ruke tresu kao da obavlja kakvu izuzetno važnu transakciju, naplaćuje, zadihan, mjesečne račune za vodu.
Mladen i Suad, dva štrkljava mladića, studenti, izvaljeni na krovnim terasama. Spremaju ispite. U pauzi, kad udžbenike odlože na ugrijan beton, preskaču kao od šale s jedne zgrade na drugu, preko kvadrova dimnjaka koji već tri mjeseca ne rigaju dim. Sad ta dva studenta ćaskaju s molerima. Zavitlavaju se, i smiju ko zna zbog čega, a Dzindze, opazivši molere i studente nasmijane, ne mogu nikako da odluče koje je od ta dva zanimanja zaista ljepše.
Kao i prethodnih dana, u jednom trenutku, kad je kasno poslijepodne već tu, Dzindze su se odvojili od ostale djece, i kriomice u stopu slijede molere. Gdje god da ovi idu. Drže se uvijek na petnaestak metara od njih, i ako bi moleri ponovo nekud krenuli, slijedili bi ih, nikad ih ne gubeći iz vida. Kao lešinari kad šestare iznad plijena koji svakog časa treba da krepa, blizanci kruže oko boca s nedopijenim pivom.
A ti ih sad dozivaš, oni odmahuju rukama, a onda, nevoljno, kao da nemaju vremena za budalaštine koje tebi mogu pasti na pamet, prilaze, i ti na poširoku betonsku ogradu terase, oprezno, pred njih, spuštaš galeba, zagradivši ga rukama.
NIJE ni vidio kad je ptica uzletjela, tako se brzo odvilo sve.
Blizanci prasnuše u smijeh, i otrčaše, čim su vidjeli molere kako izlaze na terasu s flašama piva u ruci.
Zaprepašten, gleda za galebom, ali ovog, naravno, nigdje nema.
Ni plač ne donosi olakšanje.
Ni plavokosi moler koji mu dovikuje da priđe.
Ni brzo silaženje niz stubište na ulicu, kao da će pticu tu zateći.
Ni Dzindze, koji će mu, kasnije, objasniti da u rukama nije držao galeba, nego lastavicu, a da je lastavica puno ljepša ptica, cvrkuće, a ne kriči.
Ptica je, naravno, odletjela. Gubitak je udarac od kojeg se, usred blještavog junskog dana, strmoglavljuju jedra i krši katarka.
Isto tako ćeš se, ako mene pitaš, kroz dvije–tri godine, kao odrasliji dječak, osjećati i kad ljekarski konzilij neopozivo utvrdi da Asim Ferhatović ima vodu u koljenu. Ne sjećaš se ti toga, znam, ali tako je bilo.
Koliko pamtim, slično ćeš se, kao mladić, osjećati i dvadesetak godina kasnije, i to u času kad večernji dnevnik objavi da ti je u Parizu, tog jutra, umro Sartre.
Isto tako ćeš se osjećati i kad… da ne duljim, ti mi svakako ne bi vjerovao.
A TOG popodneva, vratićeš se na terasu nakon nepun sat vremena. Moleri su već bili otišli. Pri zidu, na terasi čeka flaša nedopijenog piva, a dvije druge flaše, izvrnute, leže pored blizanaca.
I Dzindze leže na terasi, ispovraćani. Smiju se, plaču, i povraćaju.
Tad prilaziš ne toliko njima, koliko preostaloj, netaknutoj flaši, i prinosiš grlić ustima.
ČAK i sad ti grimasu vidim jedino ja.
Čak i sad jedino ja donekle znam šta osjećaš.
U flaši bješe slivena sva gorčina mlakog, odstajalog piva, i piva i ko zna čega još, a da me upitaš – kad bi se nakon tolikih godina mogli nekim čudom negdje sresti – sigurno bi te sad i dobro nasmijala, ta grimasa, ista ta grimasa koja kaže da, osim gorčine, ničega drugog pod kapom nebeskom nema, i da je cijeli juni sijao uzalud.