Fehimović: Želja

ČUKUNBABA mi se zvala Ana, a čukundjed Ivan. Ona je bila iz Konavala, pored Dubrovnika, a on Slovenac, koji je, kao sezonski radnik, prispio u Konavle poslom. Radio je na građevini.

Ovako nam o svom porodičnom stablu sasvim neočekivano, gotovo u prolazu, počinje da govori jedna Sarajka. Došla je, kaže, da vrati stanarsko pravo, odnosno stan, u koji su, tokom opsade, uselile dvije porodice. U ovom haustoru je rođena, tu, na drugom spratu. Ovdje gdje vi pijete, ja sam se igrala kao djevojčica.

Upoznali su se u crkvi, Ana i Ivan, a pred crkvom, skupa s ostalima, tog jutra zaigrali kolo. Nisu se držali za ruke, igrajući, nego za rupce, maramice, tako da djevojku koja ti se dopadne, ne možeš dotaći. Doticanje, pogotovo javno, bilo je zabranjeno.

Zaljube se Ana i Ivan jedno u drugo, i dogovore da zajedno bježe u bijeli svijet. Ana je bila porijeklom da kažem vlastelinka, a Ivan radnik. Ne znam baš je li vlastelinka, ali nije bila ni radnik. Pobjegli su u Ameriku, brodom. Kako bi inače? To je bio konac 19. vijeka.

NISU Ana i Ivan, naravno, znali engleski jezik, ali otišli su u Kolorado, i tamo se nastanili, a Ivan je počeo da radi u rudniku.

Kako to da su se zaputili baš u Kolorado, i kako su saznali i od koga da tu ima rudnika u kojem se može dobiti posao, ne znam. Morao im je neko reći ili dok su još bili u svojoj zemlji ili pošto su stigli u Ameriku. U svakom slučaju, nije vjerovatno da su baš, iako su bježali, pošli grlom u jagode.

Zašto su morali da pobjegnu baš tako daleko, da bi bili zajedno? Bili su iste vjere, katoličke, tako da Anini roditelji mogućem zetu, bar kada je vjera bila u pitanju, nisu imali šta zamjeriti. Tada je, ako si namjerio da se ženiš, bilo važno kojeg si vjerozakona, ne znam kako je sada ovdje. Možda je stalež Ivanu Slovencu bio prepreka. Ivan je bio tek radnik na građevini, doduše, pričalo se, jak, vješt i sposoban. Ali vjerovatno je bio siromašan. A možda su tek, kao mladi ljudi, htjeli da iskušaju sreću negdje drugo. Sigurno su čuli i priče o Americi gdje se čovjek može obogatiti, ili barem ratosiljati bijede i gladi, koji su mnoge mlade u njihovom kraju sigurno čekali. Mnogo je ljudi iz tih krajeva, iz Konavala, iz primorja i iz Hercegovine, tih godina riješilo da u Ameriku krene u pečalbu.

Da li je iz Dubrovnika vozio parobrod u Italiju, a onda iz Italije, prekookeanskim brodom, kreneš, preko Mediterana, na drugi kraj Atlantika? Ko je sve, osim posade, bio na brodu? Kako su se bjegunci hranili, koliko su koštale putničke karte, ili su možda platili nekom da ih, kriomice, pusti pod palubu kakvog teretnog broda, i tu, kao slijepi putnici, čekali kada će ugledati obale Sjeverne Amerike?

U KOLORADU, nastavlja Sarajka, Ana i Ivan su živjeli skromno, kao što je to i uvijek bio slučaj kod pečalbara. Puno je ljudi u Ameriku u to vrijeme dolazilo, pogotovo iz Irske i Italije. I oni su isto tako, kao i moji čukunbaba i čukundjed, živjeli izuzetno skromno. Zakon je nepisani, kažu, da prva generacija imigranata sebe žrtvuje da bi drugoj ili trećoj generaciji bilo dobro. Tako je i meni sada u Americi.

A ta druga generacija za Anu i Ivana stiže u Kolorado ’905. godine: jednog dana im se rodi dijete, curica. Sin, godinu kasnije. A oko ’910, ili možda godinu-dvije prije Prvog svjetskog rata, vrate se Ana i Ivan ovamo, i riješe da se nastane u Sarajevu. Ana rodom Konavoka, a Ivan Slovenac, pa baš u Sarajevo! Tada je zbog nečeg bilo povoljno nastaniti se baš u Sarajevu. Bosna je još uvijek bila pod Austro-Ugarskom i, izgleda, katolici su imali neke privilegije. Njih dvoje su se i izjasnili kao Hrvati, tako da je i to, kažu, u to doba pomoglo. Doduše, Ana i jest bila Hrvatica, ali Ivan nije, i on odluči da pređe u Hrvate, barem nominalno.

Iz Amerike se nisu vratili praznih šaka. U Koloradu, Ana je bila završila akušersku školu, i počela onda da radi kao babica u Sarajevu. Pričala je po Sarajevu kako u Americi ljudi ne kreče zidove, nego lijepe tapete.

Elem, tri su sina u Americi izrodili, i jednu kćer. Jedan od sinova zvao se Matija, i on oženi Luciju iz Sarajevskog polja, siroče bez roditelja ali s imanjem. Matija i Lucija rode Mariju, a Marija, moja majka, riješi da se uda za jednog Makedonca mjesec dana nakon što je njen dotadašnji momak, neki Zagorac, uhvaćen i deportovan kao informbiroovac. Znači, to ti je negdje ’948.

Da se vratim. Imali su novca doseljenici Ana i Ivan, i uložili ga i u ovo i u ono, gdje god su mislili da se može okrenuti para. Sigurno su donijeli dolare, nisu mogli donijeti imetak nikako drugačije. Ili su imali kakav ček, vrijednosni papir, ko će ti to znati, ja ne znam. U svakom slučaju, mora da je u Sarajevu postajala banka gdje će strani novac ili vrijednosni papir, promijeniti u domaću valutu, ali gdje i koja je to bila banka, ne znam. To mi majka nije pričala. Nije ni ona znala, sigurno.

Kupili su Ana i Ivan, kad su se nastanili u Sarajevu, kuću kod današnjeg Zemaljskog muzeja. Držali su stoku, znam da su imali krave, to mi je moja majka, njihova unuka, pričala.

U to vrijeme, već kod Zemaljskog muzeja počinjalo je tako reći selo. A i ja se sjećam, priča Sarajka, kad sam išla s momkom, onako bez veze, na Filozofski fakultet, na kafu u bife – bilo je to početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka – povelika livada je bila ispred zgrade fakulteta, a nedaleko jedna prijatna kafana s baštom, zvala se ‘Tilava’, po rijeci Tilavi.

Elem, razgranaju ti Ana i Ivan poslove. Baš iz rijeke Tilave su vadili šljunak, i prodavali ga kao građevinski materijal. Naravno, nisu to oni radili. Unajmili su radnu snagu.

Imali su i dosta obradive zemlje. Možda oko stotinu dunuma. Imali su i svoje radnike, a Ivan je bio stalno zaposlen kao tehničar u nekom sarajevskom preduzeću.

Imali su svega, nije da nisu, a majka mi pamti, tako joj je njena majka, a moja baba, pričala, da su bili treća najimućnija porodica u Sarajevu. Ne znam koja porodica je u Sarajevu bila najbogatija. Ne znam ni kako se taj imetak mjerio, i ko je to, u dokolici, radio. Vjerovatno svako. Ne znam ni kad su tačno umrli, Ana i Ivan, čukundjed i čukunbaba. Ostalo im je dvoje djece, moja baba i njen brat, kojeg ja nikad nisam vidjela.

U Drugom svjetskom ratu, i babin brat i njen muž, moj djed, prosto nestanu. Ne zna se ni gdje ni kako. Samo su, poslije njihovog nestanka, ženske ostale u familiji, preživjela je i moja majka među njima.

Poslije oslobođenja, ’946., sve što je baba imala a što je moja majka trebalo da naslijedi, babi je oduzeto, a nju je, u njenoj četrdeset i prvoj godini, nova vlast poslala da u Vojvodini, dobrovoljno, bere šest mjeseci kukuruz. U njihovu kuću u Sarajevu uselili su se partizanski oficiri.

 U ovaj haustor, moji su roditelji uselili ’950. Sljedeće godine, ja ću se roditi. Otac mi ’992. ode u Makedoniju, nakon što mi je umrla majka. Ja sam sa svojom porodicom pobjegla u Kolorado. Voljela bih, zaplaka Sarajka, da se vratim.

iz zbirke ‘Rob na minderu’

Mirza Fehimović

Fehimović: Stećak
Fehimović: Mlet
Fehimović: Juni
Fehimović: Najbrži jezik
Fehimović: Praznik
Fehimović: Cheltenham

Brecht: Nepobedivi natpis
Rodić: Bijeg
Batinić: Izgubljena mjera