Fehimović: Najbrži jezik

VEĆ šest mjeseci, stanujem na istoj adresi. Jutros mi je to palo na um, iznenadilo pred samu zoru, probudilo, uznemirilo zapravo, mada sad izabrah ipak prejaku riječ. Nisam baš uznemiren. Dugo stanovati na istom mjestu nije još i konac svijeta.

STOTINU i osamdeset dana u istoj sobi, to više ne prija. Kao da baš to osjećam, dok se u tijesnom hodniku, izlazeći u zimsko jutro, hladno kakvo u Engleskoj nije osvanulo, kažu, već tridesetak godina, sudaram s jednim bunovnim Kinezom, sustanarom. Ne prija, navikao sam da selim. Otkad sam pobjegao, selio sam devetnaest puta, i to u nekoliko zemalja. Prvih ne znam koliko godina, selio sam vodeći svoju porodicu sa sobom. Sad selim sam.

ČINI se da za šestomjesečnu inertnost postoji razlog. Ne gnijezdim se ja u istoj sobi tek zato što u njoj nema rata, ili što je to, barem u Londonu, najbolji mogući smještaj. Ne. U blizini moje sobe je velika željeznička stanica za domaći i međunarodni saobraćaj, to mi odgovara. Tu s namjerom svratim gotovo svaki dan, kao da ću otputovati.

Gdje god selio posljednjih godina, odlazio bih na najbližu mi željezničku stanicu da posjedim na peronu pored voza spremnog za polazak, ili uz prazan kolosijek, tu, na tom mjestu kao u rođenoj kući. Paddington stanica, Liverpool stanica, London Bridge, Victoria, sve, dakle, najveće stanice u Londonu, ali i one manje su znale da se nađu pri ruci: Kilburn Park, Frognal stanica, West Hampstead… Kad bi ih čovjek samo sve mogao pobrojati, kad bih mogao da samo izgovorim njihova imena bez stanke, uzastopce jedno ime za drugim, kao jednu rečenicu, bio bi to istinski podvig, a duša bi mi, čini se, stala na svoje mjesto.

Odnedavno znam da sa sobom ponesem i laptop, ranije bih nosio tek svesku i olovku, ili naprosto ništa, ili knjigu, sjednem na peron, ili pred prodavnicu u auli. Nema na ovoj stanici onih starih čekaonica kao na provincijskim postajama u romanima, gdje se, uz samovar, možeš skloniti i na čitavu noć i dan do sljedećeg voza, da ti dim i para iz lokomotive ne bi ogaravili brk. Ovdje su samo sasvim sterilizovani kafei i restorani, a ne možeš ni na trenutak u njima posjediti besplatno. Međutim, tu je toplo, ako sjedneš u kafe; prohladno, ako si tek u auli stanice. Ja uvijek izaberem ovu drugu opciju.

STAKLENA tavanica željezničke stanice je i visoka i raskošna, volim da je gledam. Kada je 1868. završena njena gradnja, bio je to najveći natkriveni, zatvoreni prostor tadašnjeg svijeta. A za mene, to je kao jedna radna soba, uprkos niskoj temperaturi, idealna, uvijek dostupna, u kojoj možeš da, s rukama za leđima, duž perona prošetaš kao, oko svog radnog stola po prostranom kabinetu, činovnik sa stalnim zaposlenjem. Ne mogu bez vozova i stanica, bez autobusnih, željezničkih, aerodroma, bez pristaništa…

Smiješno je, godinama silom putujem i tamo i onamo, tražeći konačno rješenje, stalni smještaj, a sad, kad sam tu, na jednoj istoj adresi više od šest mjeseci, probudila me je panika. Htio sam da o njoj napišem nešto. Nisam to mogao u sobi. Morao sam na stanicu. Toliko mi je taj prostor neophodan. Nije to samo prostor.

ST PANCRAS Railway Station se nalazi u sjevernom Londonu. Spletena je s metro stanicom King’s Cross stotinama hodnika i prolaza. Pretjerujem. Ali kad zatvoriš oči i predstaviš sebi kako izgleda njihov podzemni susret, ne pada ti na um ništa drugo do zapleteno, nerazmrsivo korijenje koje seže do stotinu metara u dubinu zemlje. Sa stanice, sa ne znam ni ja kojih i koliko perona – nikad nikud nisam odavde putovao – vozovi kreću za destinacije u srednjoj i sjevernoj Engleskoj, a Eurostar za Brisel i Pariz. Kompozicije vozova, duže od njemačkih imenica, ne možeš da sagledaš okom.

Od jutros sam, kažem, uznemiren. Predugo živim na istoj adresi. Tek kad sam zašao pod tavanicu St Pancrasa, shvatim – ne smeta meni soba koliko stanica, ili možda tek ta ista visoka tavanica, predugo dolaziš ovamo, to je.

MOŽDA je nešto drugo, odnosno treće izazvalo uznemirenost. Možda mi namjera da tu tek budem onako, bez vozne karte, nije jasno ispisana na licu. Ko zna šta se još sa njega može pročitati? Zato sam se s pola puta vratio kući, i presvukao, vrlo pažljivo birajući odjeću, da ne bih na peronima slučajno nekog, greškom, podsjetio na teroristu. Onda sam se ponovo presvukao, ovog puta ne birajući odjeću, nego uzimajući iz kofera bilo šta bez reda, šta bi mi god došlo pod ruku. Tako je najbolje.

A na stanici je, inače, obezbjeđenje dobro, policije ima koliko hoćeš. Putnici se osjećaju sigurno, ja sâm takođe. Primijetio sam da me se policajci već sjećaju kao starog poznanika ili drage uspomene, o skrivenim kamerama ne govorim, već se i pozdravljamo. Nadam se da niko, bez obzira na moju odjeću koja je kakva je, neće pomisliti kako bih St Pancras najradije želio dići u vazduh, ta ja volim to mjesto!

DOLAZAK na stanicu mogu sebi da priuštim samo zato što radim tek uveče. Od pola sedam do barem pola devet svako veče predajem jezik u jednom jezičkom centru. Tako mi cijeli dan uvijek stoji na raspologanju.

Lakše je odlaziti na stanice, nego napraviti odsudni, sljedeći važni korak pri preseljenju u drugu zemlju, kaže mi jedan prosijed čovjek, koji mi izgleda kao neko ko nikad nikud nije putovao. Ne znam kako se taj korak zove, nastavlja, ali on ti veli da sve zaboraviš, okreneš novi list, i nađeš dobro plaćen posao, koji ćeš zavoljeti, ako ga već, potajno, ne voliš oduvijek.

Nisam siguran da se slažem s ovim što je rekao, na stanici razgledam putnike i prtljag, dućane i vozove. Lakše je, bolje je, ugodnije je sjesti na peron, nego i na čak udoban kauč u sobi. Na peronu uvijek sve tek počinje, kao da si tek došao ili baš treba da otputuješ. Tako ćeš se osjećati i narednog dana, čim dođeš. To mi prija. Nisam tu iz istog razloga kao putnici. A ne putuje mi se, zapravo. Kad dođem u sobu, ne ostaje mi se tu. Nikad ne znam šta da sa sobom radim. Predugo sve ovo već traje.

ST GILES College nema tako impozantnu fasadu kao željeznička stanica St Pancras, ali enterijer je bar za nijansu topliji. Tu uvijek s večeri počnem da, u jednoj od učionica, predajem jezik. Čim sam večeras ušao, shvatim – ne smeta meni već šest mjeseci ista soba, ni stanica s koje nikud nikad da otputujem, nego puna učionica. I s njom, mrzovolja koja se ne znam otkada sve, vuče kao prehlada, od perona do perona, od sobe do učionice. Ponekad mi zasmeta puna, drugi put prazna učionica. Neko je, inače, valjda još prošlog semestra dojavio direktoru da na časove uvijek kasnim. Volio bih da na stanici mogu ostati malčice duže. Jedino u čemu uživam jest da na posao krećem tek kad se drugi ljudi vraćaju kući.

HRVATSKU riječ stan, kažem đacima, naći ćete i u nazivima država i regija: Pakistan, Turkmenistan, Balukistan… To nam govori da je hrvatski, kao i toliki drugi jezici, kao i engleski, jedan od indoevropskih jezika. Nisam Hrvat, ali jezik poznajem kao i svoj bosanski. Pakistan, zemlja gdje obitavaju samo oni ‘čiste vjere’. Khalistan je trebalo da bude zemlja sličnog imena, ali samo za Sikhe, a ne, kao Pakistan, samo za muslimane. Hrvatski je primio i mnoge tuđice, čaj, kažem, na primjer, iz turskog, odnosno mongolskog, odnosno kineskog jezika; kat iz turskog, ciao je talijanska, weekend engleska riječ, randezvous dolazi iz francuskog, a schnitzel iz njemačkog, sve je tu, pa biraj. Preko silnih tuđica, upoznam ih časkom s hrvatskom abecedom, a da to i ne primijete. Jer niko ne voli da uči, nego tek da nekim trikom brzo savlada sve.

Podučavam uglavnom đake koji će na ljeto krenuti prema Jadranu. To su sve mahom odrasli, a dosta bogati ljudi i žene. Na Jadranskoj obali su već kupili nekakvu nekretninu koju sad iznajmljuju turistima, tako da novac iz engleske ruke odlazi u engleski džep.

A JEDAN od mojih učenika nije Englez, nego Hindus iz Chennaija, bivšeg Madrasa, u indijskoj državi Tamil Nadu. Diplomirao je matematiku na nekom engleskom univerzitetu, ljetovao u Dubrovniku, tu upoznao jednu Dubrovkinju koja želi da se za njega uda. Zato uči hrvatski. Živjeće s njom u Dubrovniku, a predavati matematiku, nada se, u srednjoj ili osnovnoj školi.

Prošle sedmice je na čas doveo svog druga sa studija. Bio je to moj sin. Nisam znao da je i on završio matematiku. Obradovao sam se što ga vidim. Rekao je da će večeras ponovo doći na moj čas. Možda sam danas zbog toga uznemiren.

Sina rijetko sretnem, gotovo nikada, dva puta mi se učinilo da sam ga u Londonu vidio izdaleka, s leđa, kćer viđam još rjeđe, njihovu majku nikad. Sin hoće da upiše kurs hrvatskog, kaže. Nigdje se još ne predaje bosanski, a hrvatski je blizak mom jeziku, veli, i smije se. Da ne zaboravim jezik koji nikad nisam baš dobro ni naučio. Iznenadio sam se, dodaje, da ti, tata, predaješ u Londonu. Upamtio da nisam završio za nastavnika. Gledam ga, i drago mi što je u učionici.

MATERNJI jezik ovog Hindusa iz Tamil Nadua nije tamil nego malajalam. Majka mu je iz Kerale. Kaže, njegov je jezik brži od kobre. Svi su dravidski jezici, kaže, brži od indoevropskih. Onda nam izgovori nekoliko rečenica da nas sve u to uvjeri. Izgledalo je to kao jedna čudna, a brza molitva. Nije važno koliko brzo riječi izgovaraš, smije se, nego koji jezik govoriš, a moj je sigurno najbrži.

Tako me je podsjetio mojih davnih putovanja po Indiji, gdje sam upoznao svoju buduću, sad već i bivšu ženu. Nastavili smo ona i ja da putujemo vozom po južnoj i sjevernoj Indiji, davno, puno prije rata od kojeg smo zajedno, vodeći djecu za ruku, pobjegli u Austriju, kasnije u Njemačku, pa u Englesku. Doći će večeras. I kćer će mi biti tu, na mom času hrvatskog jezika. Tako mi je kazao sin; pokušaće da s majkom i sestrom stupi u kontakt, da se okupimo u jezičkom centru.

OVAJ centar je dobar, drago mi je što baš ovdje radim. Za razliku od drugih mjesta, ovdje niko ne dovodi u pitanje postojanje, recimo, crnogorskog jezika, ali ni bosanskog, kao ni hrvatskog. Drugdje se to radi. A to je možda jedina profesija koja me privlači, izgleda mi taj izraz istinski čaroban – nastavnik nepostojećih jezikâ! Negdje u nekoj nepostojećoj guberniji, u nepostojećoj školi, nepostojećim učenicima držati nastavu nepostojećih jezikâ!

POJAVILI su se svi troje tek na kraju mog dvočasa, kad sam već pomislio da neće ni doći. Hvali se sin kako ima dosta posla, hvali se, ali i žali: neki dan su mu ukrali bušilicu, na jednoj građevini. Ne samo bušilicu, već cijeli alat u vrijednosti od pet hiljada funti. Nisam znao da nije završio matematiku. Nisam primijetio prošli put da u zaliscima već ima nekoliko ipak preranih sijedih vlasi. Koliko je prošlo otkad sam ga u naramku, ponio za Beč?

Otišli smo na piće u pub iza škole, gdje i nastavnici i đaci znaju da svrate poslije nastave. Pozvali smo i mog studenta, Hindusa iz Chennaija. On je, na koncu konca, i prijatelj mog sina.

U pubu je bilo veoma prijatno. Muškarci su naručili po kriglu piva, mi trojica, a žene po čašu bijelog vina.

Kćerka je donijela neke fotografije, vadi ih iz tašne i pokazuje svima za stolom: četvoro nas na jednoj od bečkih stanica, ne znam je li to bila Westbahnhof ili Südbahnhof. Napisala je imena stanica na kojima bismo se zadržavali, sve otkad smo umakli iz sarajevske opsade. Njihova majka imena svih indijskih stanica kojih je mogla da se sjeti: Gorakhpur-Coimbatore-Trivandrum/Barauni-Ernakulam… I ja tad, kao inspirisan, pokušah da se na istrgnutom listu papira, prisjetim imenâ stanicâ na kojima sam sâm bio sve otkad smo se razišli, meni se čini baš u Beču.

Kad smo sve to položili na sto jedno pored drugog, bio je to spisak da duži nije mogao biti.

JA sam prvi pokušao, a onda i moja kćer.

Pokušao sam da u jednom dahu, kao operski pjevač kad otpjeva ariju na jedan dušak, izgovorim imena svih stanicâ, mjestâ i gradovâ u kojima smo se obreli za svoga vijeka.

Nismo uspjeli da odmaknemo daleko, ni ja ni kćer. Prasnuli smo u smijeh.

Moj sin i moja bivša žena nisu ni pokušali, samo su se smijali. Očito da im je u pubu bilo lijepo.

Samo je jedan Hindus, znao sam, mogao da izgovori u jednom dahu spisak duži nego što bi ikad ijedan spisak mogao biti, i to na svom maternjem jeziku, najbržem na svijetu. Zato sam ga, nakon vlastitog neuspjelog pokušaja, i pogledao vrlo rječito, razumio me je.

Završio je svoj nastup nazivom iste stanice kojom je i počeo. Gledali smo ga u čudu, ozareni, a on zaklima glavom, kao da govori – nikad, gospodo, većeg izazova! Nazdravili smo. Izgovoreni spisak bio je nalik na Uroborosa pretvorenog u zvuk, zmiju koja proždire svoj rep, čime bi čovjek poželio da iskaže sve, a ne kaže ništa.

Mirza Fehimović

Fehimović: Stećak
Fehimović: Mlet
Fehimović: Juni
Fehimović: Želja
Fehimović: Praznik
Fehimović: Cheltenham

Brecht: Nepobedivi natpis
Rodić: Bijeg
Batinić: Izgubljena mjera