NIKAD svoju kafu ne ostavljaj na sto! Drži je u ruci. Ako ti neko, zabunom, srkne iz fildžana, u stanju je da ti pročita misli!
Ovo mi kaže ta Alžirka, očiju crnjih od kose, kose crnje od kafe crne.
“To su nam Francuzi donijeli”, nastavlja, “tu izreku. Mi, u tom pogledu, nismo sujevjerni.”
Znam i ja da je Alžir bio francuska kolonija, i da je sasvim moguće da je i francusko sujevjerje, kao i jezik, postalo baština alžirskih Arapa, ali ko bi to uopšte mogao da ti srkne iz šolje u Cheltenhamu?
ALŽIRKA radi, odnosno radila je na recepciji jezičkog centra u koji povremeno dolazim da držim nastavu srpskog jezika. Agencija u kojoj sam registrovan, iznajmila je na nekoliko godina prostorije u zgradi bivšeg filmskog studija, i tu polaznici kurseva dolaze na časove. Alžirka je sada vjerovatno u Leedsu, preselila je, i našla, kažu, sličan posao. Niko to zapravo nije znao zasigurno, ali nikome to nije bilo ni važno.
MOJOJ učenici bio je potreban baš srpski jezik, pošto je već naučila albanski.
U redu. Sigurno zbog Kosova, pomislio sam još dok sam potpisivao ugovor, ali nisam u njene razloge htio da zavirujem. Važno je zapamtiti šta njena organizacija zahtijeva da ona mora znati na svršetku. Kurs traje četiri mjeseca.
U CHELTENHAM, dakle, na posao putujem svake sedmice. Mjesto je najpoznatije po svom hipodromu i konjskim trkama koje se održavaju u proljeće. Radim tu tri dana, ponedjeljkom, utorkom i srijedom. U srijedu naveče, vratim se u London.
Kaže mi moj đak, kad je prvi put pročitala jedan članak na ijekavskom – jer joj i takve tekstove dajem da pročita da bih je uputio u jezičke razlike regiona – nisam ni primijetila da umjesto ‘e’ u članku stoji ili ‘je’ ili ‘ije’, i da joj ja nisam, nastavlja, na to kasnije skrenuo pažnju, ne bi to nikad zapazila. Inače, radiće, kaže, u jednom britanskom izvoznom preduzeću u Prištini. Zapitkuje, kako je tamo? Jesu li ljudi ljubazni prema strancima?
Dumam, zaobilaziš istinu, srećo. Znam ja šta ćeš ti raditi. Neće ni maći iz Cheltenhama, a radiće ponekad i noću. Ko god da ovdje ide na jezički kurs, ko god radi kao prevodilac, zna se šta i gdje radi, ali nikom o tome neće reći ni riječ. I ja sam, drhtave ruke, potpisao ugovor čija jedna klauzula kaže da o mom poslu ne smijem nipošto nikad ni s kim da razgovaram.
ZA recepcijom tog ponedjeljka nije sjedila Alžirka, nego jedna mlada Palestinka. I ona je nekolicini nastavnika koji su tu čekali početak nastave, ponudila kafu. Ali nije ništa kazala bilo o francuskim bilo alžirskim bilo palestinskim izrekama.
Alžirka se nenadano pojavila tek oko podne, za vrijeme pauze zavirila je u prostor recepcije, i sišla u prizemlje po sendvič i kafu.
Ja sâm, inače, ne pijem kafu. Znao bih da je popijem nekad davno, u Sarajevu, i to jedino kad, sticajem prilika, odem nekom na saučešće, pa te domaćin ponudi, a tebi je neumjesno da ga odbiješ. Doduše, tog jutra sâm sam kupio kafu bez šećera na željezničkoj stanici u Cheltenhamu. Ali ne umijem da ćeifim. U kartonskoj čaši ponesem je sa sobom.
Lažem, sve češće pijem ili kafu ili kapućino. Nikako da se navike otarasim.
PONEDJELJKOM, istim vozom kojim ja stižem, putuje i jedan Englez. Uvijek zauzmemo ista sjedišta, jedan naspram drugog, i on je jedina osoba, osim moje učenice i recepcionerke, za koju znam da ću je sigurno sresti svake sedmice. Toliko puta smo išli i vraćali se na posao istim vozom, ali još nismo porazgovarali. Tek se osmjehnemo jedan drugom, to posluži umjesto pozdrava. On izađe iz voza prije mene, na stanici Stroud.
Recepcionerke, jednako kao i saradnike u jezičkoj agenciji, srećem, ali oni se povremeno mijenjaju, i nikad ne znaš koga ćeš zateći kad sa željezničke stanice taksijem dođeš do filmskog studija ili hostela gdje odsjedneš. Ljudi poslove u Engleskoj mijenjaju češće nego što je kod nas nekad davno bilo.
Ko bi pretpostavio da će Alžirka napustiti posao! Ona nije radila tu tek kao recepcionerka, već i rukovodilac sekcije u kojoj se predaje nekoliko jezika, i bila je, rekli su, jako lijepo plaćena. Doktorirala je politologiju u Engleskoj, iako od engleskog bolje govori i francuski i alžirski arapski, koji joj je maternji jezik.
U CHELTENHAM, Alžirka je došla svojim kolima. Sad kad pomislim, nikad nisam saznao kako se zove. Ili sam zaboravio. Postajem sve više… Starim, ukratko.
Kada sam završio čas, izađem napolje da popušim cigaretu, i ugledam je u raskošnom botaničkom vrtu iza filmskog studija kako, sjedeći na drvenoj klupi, nešto živo raspravlja s nastavnikom paštu jezika, jednim Afganistancem s kojim sam dva ili tri puta putovao istim vozom. Vrt je pun zimzelenog bilja mesnatih listova, egzotičnih vrsta koje nikad ne bi očekivao da ćeš zateći u Engleskoj. Počela je da rominja kiša. Alžirka je bila odjevena u haljinu izuzetno jarke, narančaste boje, koja je pri rubovima imala crvenu šaru. U baštu u kojoj su sjedili, bilo je zabranjeno ući, to je privatni posjed, ali su očito, uprkos zabrani, za svoj razgovor izabrali mjesto gdje ih niko neće ometati. Izdaleka si mogao da ih vidiš tek djelomično, nju kako kao i uvijek, lančano puši francuski gauloises, povremeno pijucne iz kartonske čaše, i njega kako uglavnom pokušava, ali ne može da dođe do riječi. Alžirka onda riješeno ustade, izađe iz vrta i žustrim korakom ode do svojih kola, u koja je onda sjela, i vjerovatno ljuta, kroz otvorena vrata, gledala na suprotnu stranu od one gdje je sjedio njen sagovornik.
MISLIO sam i ja da kupim kola, polovna, naravno, ali više volim voz. Ne znam koliko je potrebno kolima od moje kuće do Cheltenhama, ali putovanje vozom, iako nije baš kratko, jest prijatno. Do stanice Cheltenham Spa, treba ti najmanje jedan sat i pedeset i osam minuta, po redu vožnje. Obično prođu i dva sata i petnaestak minuta. Veći dio pruge prolazi pored pašnjaka, njiva i poljoprivrednih imanja, gdje vidiš i stada ovaca i konje, krave, uplašteno sijeno. Najuzbudljivija su jata bezbrojnih čvoraka, koja kao kompjuterska grafika na monitoru, mijenjaju oblik, ali nikad nikud da odu, već čitavo jato dugo leti paralelno s vozom u pokretu. Jednom prilikom smo Englez i ja u isto vrijeme kroz prozor voza posmatrali njihove bravure, i osmjehnuli se jedan drugom.
Sjetim se jedne knjige indijskog pisca Nirada Chawdhurija, koja se zvala ‘Jedno putovanje u Englesku’. Chawdhuri je bio Bengalac koji je iz Indije prvi put putovao u inostranstvo u šestoj deceniji svog života, na poziv BBC-ja. Proveo je dvije sedmice u Engleskoj, i dvije u Francuskoj. Naslov njegove knjige evocira naslov Fosterovog romana ‘Jedno putovanje u Indiju’. Sjećam se Chawdhurijevog zapažanja: priroda je u Engleskoj uljuđena, a ljudi, uprkos stoljećima civilizovanog života, i dalje prirodni. Ko zna koji put, uvjeravam se kako je ovo tačno, dok povremeno bacim pogled na Engleza preko puta.
U stvari, slagao sam, ponovo. Danas je u Engleskoj sve suviše stilizovano, kao na reklamama. Svi brinu tek kako će da izgledaju, prirodnost je negdje utekla, ili je naprosto protjerana. Nirad Chawdhuri je Englesku posjetio davno, davno. Doduše…
Taj Englez u vozu, kažem, jedini je čovjek za kojeg sam siguran da ću ga ponovo sresti. On i moja učenica. S njim nisam razmijenio ni riječ, ali s onim Afganistancem jesam, jednom. Utekao je s užom porodicom iz Kabula na početku afganistanskog kijameta, kao ja na početku bosanskog. U Afganistanu su mu ostali i rodbina i prijatelji. Objašnjava mi šta se dešava u cijelom tom regionu koji obuhvata i Pakistan i Afganistan, Iran i Irak. Pratim sa zanimanjem. Drago mu je, vidim. Obično za izbjeglice niko nema sluha.
NE srećem mnogo ljudi, tek svog đaka u filmskom studiju. Razgovaram s njom na času, ne i poslije časa.
Isto mi govori i jedna kolegica. Kaže, valjda su mi zbog toga, kolega, lica iz jezičkih udžbenika postala tako bliska, draga gotovo. O njima znam najviše, kao što čovjek zna o prijateljima ili rodbini. Kao ja o Riti i Robertu, pomislim, Amerikancima koji u Beogradu uče srpski jezik. Udžbenik jezika za strance nije baš pozorišni komad.
Pa ipak, zapanjim se, nastavlja koleginica, kad shvatim da ne poznajem nikog do te protagoniste banalnih svakodnevnih situacija.
Tako je i u New Yorku, kaže gostujuća nastavnica. Sve se odvija brzo, niko te se i ne sjeća već nakon par dana, pa se moraš, ako se slučajno ponovo sretneš, predstaviti ponovo.
Trebalo bi da ih razumijem.
Svi su tu tek privremeno, nastavlja nastavnica, i Irci i Alžirci, i Talijani i Tajvanci. Irci ti, u New Yorku, samo piju, gdje god da na njih natrapaš. Ko uspostavi kontakt s bilo kim ma gdje, taj je majstor.
ONDA sam ugledao kako Alžirka izlazi iz svojih kola. Bila je izuzetno stasita, lijepa žena, ali sada zbog nečeg namrštena. Nečim nije zadovoljna. Afganistanac i dalje skrušeno sjedi u botaničkom vrtu. Ko je mogao znati da se između njih nešto dešava? I u njihovim ugovorima stoji da su odnosi sa studentima i nastavnicima isključeni. Da li je on zaista izbjegao ovamo sa svojom užom rodbinom, kao što mi je rekao? Da nije prispio tek sâm, i sad, gostujući po četiri dana svake sedmice u Cheltenhamu, zaboravio na sve svoje u Kabulu, zabuljivši u crnooku Alžirku za koju sam ja pomislio, greškom, da je udata za jednog Škota, kako sam slučajno čuo u agenciji, jednom prilikom dok smo pili kafu, koju inače nastojim da pijem što rjeđe, ali mi to, eto, još uvijek ne polazi za rukom?
Ugasim cigaretu, morao sam na sastanak. Svi nastavnici su pozvani na nekakav sastanak.
U FILMSKOM studiju, nastavu je držalo petnaestak nastavnika. Predavali su neke od iranskih jezika – baluki, kurdski, pamiri, paštu; turskih – kirgiški, tatarski, ujgurski i uzbečki; ouških – azerbejdžanski, turkmenski i kaškajski. Očekivao sam da će se i Afganistanac pojaviti. On je predavao urdu i paštu, a ponekad i dari. Baš te sedmice, on mi je, u ponedjeljak kad smo stigli, u vozu objašnjavao geopolitičke zavrzlame centralne Azije, sve od cijepanja Indijske unije na Indiju i Zapadni i Istočni Pakistan, današnji Bangladeš.
Sastanak je trajao oko jedan sat. Svi su već bili ustali sa svojih mjesta kada je Alžirka neočekivano ušla u salu.
Kao jato riba koje se naglim okretom nastoji spasiti kakve morske divljači, nastavnici spontano a istovremeno okrenuše leđa pridošlici, formirajući spiralu velikog volumena, čiji je vanjski dio, kao stražnji zid kuće bez prozora, bila zaštita od svega što ih može ugroziti. Ali šta to? Po čemu je Alžirka tako opasna?
Kao da se cijela centralnoazijska populacija, instinktivno, uvila u veliki šareni plašt kojim će se odbraniti od nepogode ili se tako tek opire vjetru iz pravca za koji nikad nije pomislila da može donijeti nevolju. Alžirka je stajala sama, njima, odnosno nama nasuprot, jer sam se i ja slučajno zatekao tu, provjeravala da li je Afganistanac među njima, i kada ga je ugledala, ljutitim korakom izašla van. Jesu li svi znali za tu njihovu vezu? Osjetio sam odjednom kako mi sve ovo prija, kao da sam upleten u neku zanimljivu dramu koja će, nadajmo se, potrajati.
Jedna Slovakinja tad žurno dolazi na sprat, i srlja gotovo teturajući, pravo recepcionerskom stolu. Recepcionerka bješe nekud otišla.
“Zametnula sam negdje svoj mobitel”, mrmlja Slovakinja, dok bira broj, i usput se izvinjava što nije stigla da dođe na sastanak. Telefoniranje sa agencijskih telefona, nije dozvoljeno nastavnicima.
“Mogu li dobiti Roberta?”, usplahireno će Slovakinja.
Neko joj je sigurno rekao da pričeka.
Nakon kratke pauze, počinje razgovor. Svi su s nevjericom gledali u Slovakinju, najviše zbog toga što si mogao čuti sve što druga strana govori. Ona na to nije obraćala pažnju.
“Roberte! Jesi li primio pismo?”
“Upravo mi ga je donio poštar. Nisam još stigao da ga otvorim. Zašto nisi poslala i-mejl? Kako to da sad zoveš telefonom?”
“Nemoj da otvaraš pismo, molim te. Odmah ga poderi i baci. Nemoj da ga čitaš.”
“Zašto si onda pisala?”
“Tako, pisala sam. Ti ga poderi.”
“Prvo, pošalješ pismo, onda zoveš telefonom da mi kažeš da ga bacim. Ako si htjela da mi nešto kažeš, mogla si to i telefonom. Zašto pisati pismo?”
“Zato. Napisala sam, ti ga sad baci. Prvo pišem, jest. Da sam te prvo pozvala telefonom, ne bih mogla pismom da ti javim da se ne javljaš na telefon!”
Sva bijesna, spušta slušalicu, i ponovo okreće brojčanik. Drmnu onda slušalicu u viljušku, i gotovo plačući, izjuri sa sprata.
I JA se onda uputim van ali i vratim u salu za sastanke, po svoj ruksak.
“A govorila sam joj, nemoj da ideš u Leeds, ovdje je, na recepciji, vidjećeš, tvoj dom. Rukovodiš, uostalom, cijelim jednim timom nastavnika”, dok prolazi pored mene, kaže mi upola glasa menadžerica agencije. Iznenadio sam se da je baš meni ovo povjerila, prelazeći tako granicu i njene i moje privatnosti. Na koga su se riječi uopšte odnosile. Na Alžirku, sigurno.
U tren oka, više nikog nije bilo u sali. U dnu zabranjenog vrta, pušeći, stajala je Alžirka. Nikako da joj se sjetim imena. Bješe mi u trenu žao što s njom nisam više i češće razgovarao, s njom i sa svim ostalim nastavnicima, i službenicama, i kasirkama u samoposlugama u cijelom Cheltenhamu, taksistima, putnicima na tolikim vozovima kojim sam se vozio.
Kiša se prometnula u snijeg, bješe zahladnilo. Ali da Alžirka nije bila u narančasto-crvenoj haljini po kojoj su padale pahulje, ne bih ni vidio da je počelo da sniježi. Nikog nigdje nije bilo. Nastavnici su valjda već u učionicama. Na recepciji je samo ostala Palestinka, i sortirala nekakvu dokumentaciju. Naišla je menadžerka i, zaprepaštena onim što recepcionistkinja vjerovatno pogrešno radi, poče krajnje ozbiljnim tonom da joj drži lekciju. Ja sam morao da uhvatim voz koji je sa željezničke stanice polazio za dvadesetak minuta.
U VOZU, natrapam na Afganistanca. Nije bio raspoložen. Pridružim mu se, ipak.
“Ona, kolega, nije svojevoljno odselila u Leeds.”
Imao je na umu Alžirku.
“U Cheltenhamu je dobila otkaz”, nastavio je, “a za to, nisam ja kriv!”
Da ga priupitam kako se Alžirka zove? Nisam znao ni kako se on zove! Ali njeno ime nije na odmet, ako se slučajno sretnemo ovdje ili možda u Leedsu, gdje inače nisam nikad bio, a ne mislim ni da će me nešto navesti da tamo odem. Bolje da prešutim. Bolje da ne znam kako se ovdje zove bilo ko, niti šta radi, pogotovo za koga.
Tada se pojavio kondukter, i zatražio mi voznu kartu. Čim dohvatim ruksak, shvatim da sam iz sale pokupio tuđi ruksak, a da me moj vjerovatno sad čeka na recepciji. Ako je centar još uvijek otvoren. Mašim se za džep, da pozovem recepciju. U džepu nije bilo mobitela.
Izađem na sljedećoj stanici, u Stroutu. Peronom je trčao moj poznanik iz voza, Englez, pokušavajući da uskoči u voz. Pogledi nam se sretoše na jedan tren, i mi se nasmješismo jedan drugom!
Vratim se u Cheltenham. Jezički centar nije više bio otvoren. Kroz staklena vrata na spratu, vidim na recepcijskom stolu svoj ruksak. Isti kakav ja tog trenutka nosim preko ramena. Tad je u njemu zazvonio mobitel. Nakon desetak sekundi zazvonio je i mobitel u mom ruksaku na recepcijskom stolu.
MORAM, dakle, još jednu noć prespavati u Cheltenhamu. Vratim se u hostel gdje, srećom, jedna soba još ne bješe zauzeta.
Sjednem na krevet i odahnem.
SJETIO sam se onda jednog popodneva u centru Cheltenhama.
Izađem iz samoposluge tog popodneva, i spustim se umorno na drvenu klupu u blizini. Bilo je sunčano, ni vruće ni hladno. Nisam morao da žurim nikud, posao je završen, i ništa ne moram da radim do sutra ujutro, kad me opet čekaju časovi jezika. Nema saobraćaja na ulici, samo pješaci. Prava pješačka zona, izuzev što povremeno naiđe autobus koji centar povezuje s istočnim krajem Cheltenhama.
Na klupi je sjedio i jedan postariji a zapušten čovjek, koji onda sa mnom započe razgovor. To mi je prijalo. Bio sam zaprepašten da s nekim razgovaram, i to na njegovu incijativu. Sigurno bi se čovjek istim riječima obratio bilo kome ko se zatekao tu na klupi, ali ovog puta ja sam imao sreće.
Žali se na rast cijena, i uplitanje britanske politike u stvari regionâ gdje to, po njegovom mišljenju, ne donosi nikome dobra. Nikakva dobra, samo štetu. To je veliko zlo, britanska spoljna politika.
Petljao je jezikom, ali sam uspio da ga razumijem. Bio je Irac, morao si da prepoznaš taj naglasak. A Irci i inače lakše od ostalih, započinju razgovor. Mislim i da je malčice popio. Pijan Irac, sam na nekoj engleskoj klupi, opšte je mjesto. Tako je i u New Yorku, ako je vjerovati gostujućoj nastavnici.
Elem, tog trenutka, dok sjedim na klupi pored pijanog Irca, dva raspoložena mladića i jedna djevojka izlaze iz samoposluge, prolaze mimo nas naspramnim trotoarom, a nakon što su odmakli dvadesetak metara, jedno od njih oglasi se kako se ljudi obično oglašavaju kad imitiraju patke. Moj sagovornik se nasmija.
Tada je tuda naišla i Alžirka iz agencije, i zagledala mi se pravo u oči, kao da joj je stalo da sazna šta mislim. Prethodno smo se sreli tog jutra na recepciji. Onda mi učinilo da, u stvari, gleda više u Irca negoli u mene.
U zamamljujuće lijepoj haljini boje ili tirkiza ili nečeg što ja još dotad nisam ni vidio, stajala je na dvadesetak metara od nas, i to dugo, za mene nedovoljno dugo. Činila se kao nepoznata a divna fauna koja se, iza pješčane dine, pomoli kao periskop, gleda sa horizonta, pozivajući te da je, kao u istočnjačkoj bajci, slijediš ma kuda to bilo. Bio sam siguran da tirkiznu haljinu nije nosila tog jutra. Kad sam s njom razmijenio nekoliko riječi na recepciji. Pomislim kako nešto očekuje. Ili da joj ja priđem ili da ona skupi hrabrosti, i priđe meni. Zašto hrabrosti?
Jedan autobus se odjednom ispriječio između nas, dovoljno dugo da ne vidim kad i kuda je nestala ta plahovita vrsta koja, dragi moj Irče, iščezne i na najtiši šum, kamoli na buku dvospratnog autobusa u prolazu. Fraza, dragi si mi Irče, ispisana kaligrafskom arabicom. Da je ti sad sam za sebe ponoviš, ne možeš ni uz najveći trud. Nadam se da će se vratiti, Irče, predivna, Irče, Alžirka s recepcije, iako mi se nekako činilo da je još tu prisutna, samo nevidljiva, kao što mi je Afganistanac rekao jednom dok smo srkali vrelu kafu, da su nevidljivi samoglasnici u arapskom pismu.
Ponovo se jedan od mladića oglasio kao patka, ili kao patak, radije, jer ipak, radilo se o muškarcu.
To je bila šala na njegov, Irčev račun, saznao sam ubrzo. Jer pijani Irac tako zna, kaže, da zapače na ulici iz čista mira, i već ga, eto, i zavitlavaju zbog toga. Kaže mi kako ga je, u toj samoposluzi iz koje sam ja izašao s punim cekerom, kasirka upitala da li je on taj ‘kva-kva’ čovjek.
“Jesam”, odgovorio joj je Irac, oraspoložen njenim pitanjem.
“Drago mi je”, Irac sa klupe poče da frflja obraćajući se jednom slučajnom prolazniku, koji nije imao pojma o čemu ovaj govori, “kad me ljudi prepoznaju. Kao da i ja negdje pripadam.”