U prvom naletu vesti u subotu 3. januara ujutru, mnogi komentatori su tvrdili da je otmica predsednika Nikolasa Madura udarac za ruskog predsednika Vladimira Putina jer su Venecuela i Rusija saveznice. Naprotiv, to je pobeda za Putina zato što je ovaj događaj verovatno smrtonosni udar za svetski poredak zasnovan na vladavini prava, koji je teškom mukom građen posle Drugog svetskog rata.
Taj poredak nikada nije zaživeo u meri u kojoj su to njegovi osnivači i pobornici želeli. Mnoge multilateralne institucije, stvorene da bi podsticale saradnju i nametale poštovanje međunarodnog prava, bile su nefunkcionalne, često zato što su ih saplitali njihovi najmoćniji članovi. Neki mehanizmi su ipak radili: poštovani su neki zakoni, kažnjeni su neki zločini, verovatno ih je još više sprečeno, potvrđeni su sloboda i dostojanstvo miliona ljudi i istrajavala je razumna nada u humanistički globalni poredak. Sada je tome došao kraj.
Na konferenciji za novinare predsednik Tramp je objavio da su američke snage otele predsednika Venecuele i njegovu suprugu u ime demokratije, pravde, slobode venecuelanskog naroda i sigurnosti Amerikanaca. To je čisto izrugivanje: bez obzira na to šta zaista misle kriminalci koji vode našu zemlju, otmica – bilo na ulici u Bostonu, ili u stambenoj zgradi u Njujorku ili Čikagu, ili u Madurovoj rezidenciji u Karakasu – nikada nije u službi pravde.
Zakon se ne podržava nezakonitošću. Započinjanje osvajačkog rata nikoga ne čini bezbednijim. Kolonizacija ne donosi slobodu. A Tramp je obećao upravo kolonizaciju kada je dobitnicu Nobelove nagrade za mir, Mariju Korinu Mačado, otpisao kao osobu bez liderskih kvaliteta i bar četiri puta ponovio: „Mi ćemo voditi tu zemlju.“
Ovu vrstu cinizma prepoznajemo i kod ruskog predsednika Putina. On je tvrdio da je invazija na Ukrajinu misija čiji je cilj da oslobodi građane te zemlje. Tvrdio je da brani suverenitet Rusije, koji nikada nije bio ugrožen postojanjem Ukrajine. Čak je tvrdio da je Ukrajina nezakonito prisvojila infrastrukturu koju je izgradila njegova zemlja (u stvari Sovjetski Savez, koji Putin poistovećuje sa Rusijom) – baš kao što je Tramp lažno tvrdio da je Maduro počinio najveću krađu američke imovine u istoriji kada je nacionalizovao naftnu industriju čije su podizanje pomogle Sjedinjene Države.
Postoji ogromna razlika između Madura, autokrate koji je ostao na vlasti pokravši izbore, i legitimnog, demokratski izabranog predsednika Vladimira Zelenskog. Ali ovde je važna sličnost između agresora: Trampa i Putina.
Putin se zalaže za viziju sveta koji je voljom nekolicine moćnika podeljen na sfere uticaja. Poredak stvoren posle Drugog svetskog rata bio je i to – poredak Hladnog rata u kome su zemlje koje je kolonizovao Sovjetski Savez bile isključene iz sistema zasnovanog na slobodama koje je proklamovao Zapad. Tramp instinktivno deli Putinovo stanovište. I on smatra da politička moć služi prekrajanju sveta. Ko god da je pisao najnoviju američku Strategiju nacionalne bezbednosti, objavljenu u decembru 2025, potvrdio je Trampov pogled na svet i po njegovim sopstvenim rečima pretvorio Monroovu doktrinu (dva veka star dokument o pravu Sjedinjenih Država da upravljaju zapadnom hemisferom) u – „Donroovu“ doktrinu.
Pre pola veka, kao sovjetska učenica trećeg razreda osnovne škole, mesecima sam slušala lekcije posvećene prirodnim resursima. Ruski izraz za to – polezniye iskopayemiye – mnogo govori: on doslovno znači „korisne iskopine“. Te sovjetske školske jedinice bile su tako dosadne da još pamtim osećaj da se minutna kazaljka na satu u učionici ne pomera. Sećam se i toga da je granit čvrst, da se metal nalazi u rudi, da je nafta neophodna za moderni život i da je cilj sticanja zemlje ekstrakcija. Sećam se i velike mape Sovjetskog Saveza na kojoj su mnogi regioni bogati mineralima bili obojeni jarkocrvenom bojom. To je naše bogatstvo, govorili su nam.
Čini se da i Tramp ima isto shvatanje geografije i politike koje je utuvljivano u glave sovjetske dece, pa i u Putinovu i moju. Na konferenciji za novinare u subotu Tramp je odgovarao na većinu pitanja – bilo da su se odnosila na „vođenje“ Venecuele i troškove tog procesa ili na geopolitičke interese drugih zemalja u regionu – stalno pominjući naftu koju će Amerika ispumpati iz venecuelanskih bušotina. Njegova politika svodi se na samobogaćenje, veliku potragu za „korisnim iskopinama“. Tokom svoje prve predsedničke kampanje, kritikovao je Džordža V. Buša zato što nije „uzeo naftu“ za vreme rata u Iraku. Neki od nas su se tada pitali kako se uzima nafta? Jednostavno, tako što se uzme zemlja.
Druga stvar koja je zajednička Trampu i Putinu je prezir prema evropskim vrednostima kooperacije, pravednosti i ljudskih prava, koje je međunarodni poredak stvoren posle Drugog svetskog rata pokušao da podrži. Putinovi govori, baš kao i Trampova Strategija nacionalne bezbednosti, natopljeni su tim prezirom. „Donroova“ doktrina, čini se, dopušta Trampu da uzme Venecuelu, Kubu – kojoj su on i njegov državni sekretar Marko Rubio otvoreno zapretili – i bilo koji drugi deo Južne i Severne Amerike koji poželi. Predviđam da će uskoro opet pomenuti Kanadu kao 51. američku državu.
Ako je to tako, i Putin će moći da odgrize delove Evrope po svojoj želji. Hibridni rat Rusije protiv Evrope u obliku političke i infrastrukturne sabotaže – sumnja se da Rusija stoji iza ometanja rada vazdušnih kontrola na evropskim aerodromima – eskalirao je od Trampovog povratka u Belu kuću. Stalni pritisak Trampove administracije na Ukrajinu ohrabrio je Putina. Invazija na Karakas, sablasno slična onome što je Moskva jednom planirala za Kijev, hrani njegove ideje. Sličnu poruku je primio i Peking: ako Tramp može da uzme Venecuelu i ako Putin može da uzme Ukrajinu, zašto predsednik Si Đinping ne bi uzeo Tajvan?
Putin je bio Madurov saveznik, ali takvi savezi nastaju i nestaju. Ono što ostaje je težnja moćnika da svet silom saobraze svojoj volji. Putinov svet je sada još snažniji. Ne zato što Putin govori Trampu šta da radi – kao što nas uveravaju teoretičari zavere – već zato što ova dvojica autokrata vide svet na isti način. Jedna ruska poslovica kaže: dve čizme čine par.