U predstavi koja je nedavno imala premijeru u Klubu eksperimentalnog pozorišta LaMaMa u Ist Vilidžu, grupa glumaca predvođena mladim, ambicioznim, šarmantno naivnim rediteljem, privodi kraju probe Čehovljevog „Galeba“ u čuvenom Moskovskom umetničkom pozorištu u trenutku kada Rusija napada Ukrajinu. Zahvaljujući društvenim mrežama, trupa sluša sirene za uzbunu i gleda bombe koje padaju na Harkov i Kijev.
Posmatramo šok i nevericu, osećaj potpune nemogućnosti ostanka u svojoj zemlji, svom gradu, svojoj koži – osećaj koji je toliko ljudi u Moskvi doživelo u danima posle opšte invazije. Ljudi plaču. Viču jedni na druge. Jedan od njih mahnito pakuje kofer.
A onda se predstava nastavlja.
Ovo nije pozorišna recenzija, a ja nisam ovde da vam kažem zašto bi trebalo da pogledate predstavu „Galeb: istinita priča“. Imam previše društvenih veza sa Aleksandrom Moločnikovim, prognanim ruskim rediteljem, a i sve predstave u ovoj sezoni su rasprodate. Interesuje me nešto drugo: onaj trenutak kada šok bledi, a šou se nastavlja.
Mislim da se u Americi bližimo tom trenutku.
Dok sam živela u Rusiji i izveštavala o njoj kada je Vladimir Putin preuzeo i konsolidovao vlast, bila sam šokirana mnogo puta. Nisam mogla da spavam u septembru 2004. kada su tenkovi granatirali školu u kojoj su teroristi držali stotine dece kao taoce, i bila sam šokirana kada je Putin iskoristio taj teroristički napad kao izgovor za eliminaciju izabranih guvernera.
Potreslo me je kad je Rusija napala Gruziju 2008. Moj svet se promenio kada su tri vrlo mlade žene osuđene na kaznu zatvora zbog protestnog nastupa u crkvi 2012, što je bio prvi slučaj zatvaranja ruskih državljana zbog miroljubivih akcija. Nisam mogla da dišem kad je Rusija anektirala Krim 2014. I kada je opozicioni lider Aleksej Navaljni otrovan 2020, uhapšen 2021. i gotovo izvesno ubijen u zatvoru 2024. I kada je Rusija ponovo napala Ukrajinu 2022.
Na tom putu bilo je mnogo manjih, ali katastrofalnih prekretnica: državno preuzimanje univerziteta i medija, niz zakonodavnih koraka koji su LGBTQ+ ljude stavili van zakona, žigosanje novinara i aktivista kao „stranih agenata“. Stanje šoka bi potrajalo dan, nedelju ili mesec, ali vreme prolazi i šokantni događaj postaje činjenica naših života.
U poslednja četiri meseca Sjedinjene Države deluju kao neprekidan niz šokova: izvršni nalozi guše građanska prava i ustavnu zaštitu; čovek sa motornom testerom uništava saveznu vladu; namerno brutalne deportacije; ljudi odvučeni sa ulice nestaju u neobeleženim automobilima; pravni atak na univerzitete i advokatske firme.
Za razliku od ruske autokratske eskalacije (ili mađarske, koja u nekim segmentima Donaldu Trampu očigledno služi kao uzor), transformacija američke vlade i društva ne odvija se decenijama, pa čak ni godinama. Sve se dešava svuda odjednom.
I sada sve to već postaje poznato. Izveštavala sam o mnogim ratovima i pratila sam kako postaju rutina – ljudima koji ih žive, ljudima koji izveštavaju i koji čitaju o njima. Ratovi imaju ograničen repertoar: bombardovanja, granatiranja, ofanzive, kontraofanzive, broj leševa. Nakon početnog šoka, malo ljudi prati promene linije fronta.
Čak ni izraelski masakr u Gazi, zbog čega ruski rat u Ukrajini deluje suzdržano, ne može da proizvede nove naslove posle više od 19 meseci neselektivnog bombardovanja i ratovanja izgladnjivanjem. Vest je da je dvoje zaposlenih u izraelskoj ambasadi ubijeno u Vašingtonu. Ali kada su ubijene čitave palestinske porodice, ili kada palestinska deca umiru od neuhranjenosti, to je samo još jedan dan u Gazi. Nije vest ni da je američka vlada ravnodušna prema ratnim zločinima njenih saveznika.
I u ovoj zemlji sve manje stvari može da nas iznenadi. Jednom kada apsorbujete šok zbog deportacija u Salvador, planovi za deportaciju ljudi u Južni Sudan ne deluju tako neobično. Jednom kada saznate da je Trampova administracija ukinula pravni status pojedinim inostranim studentima, opšta zabrana upisa stranaca na Harvard nije više neočekivana.
Jednom kada shvatite da je administracija namerila da protera na hiljade trans osoba iz američke vojske, zabrana pokrivanja nege koja afirmiše rod u zdravstvenom osiguranju, što može imati razorne posledice za stotine hiljada ljudi, postaje jedno te isto. Kao što u zemlji u ratu izveštaji o ljudskim tragedijama i ekstremnoj okrutnosti postaju rutina – a ne vesti.
Na kraju Moločnikovljeve drame, Kon – glavni junak, delimično zasnovan na samom reditelju – razgovara telefonom sa svojom majkom, poznatom glumicom, koja je ostala u Moskvi. Za tri godine od opšte invazije na Ukrajinu, ona se prilagodila i, što je najvažnije, radi.
Gotovo ravnodušno obaveštava sina da mu je prijatelj, pesnik koji je istupao protiv rata, umro u zatvoru. Kon je neutešan. „Mama, oni su ga ubili“, kaže on. Majka mu govori da ne brine što će propustiti sahranu i da treba da ide na svoju rođendansku žurku: „U Americi su tako dobre žurke. Ionako je rođendanska zabava bolja od sahrane.“
Ona nije bezdušna, samo je realna. Razumni ljudi znaju pravila i žive u okvirima koje pravila diktiraju.
Mi ljudi smo stvorenja koja traže stabilnost. Navikavanje na ono što je nekada izgledalo nezamislivo može da deluje kao dostignuće. A kad nezamislivo bar malo popusti – kada neko bude oslobođen iz pritvora (recimo, student Univerziteta Kolumbija Mohsen Madavi pre nekoliko nedelja) ili se odustane od nekog naročito zloćudnog predloga ili ga blokira sud (recimo, zabranu upisa inostranih studenata na Harvard, makar privremeno) – lako je pomisliti da je to dokaz da se mračna vremena bliže kraju.
Ali ove relativno male pobede ne menjaju pravac naše transformacije – čak je i ne usporavaju značajno – dok podilaze našoj dubokoj potrebi da sve normalizujemo. Te pobede stvaraju osećaj da danas može lakše da se diše i da ima više prostora za delanje nego juče.
I tako, baš kad nam je najpotrebnije da preduzmemo nešto – dok još zaista postoji prostor za akciju i zamah otpora – puštamo da nas olakšanje s jedne i dosada s druge strane uljuljkaju u osećaj samozadovoljstva.
Uzmite razvoj takozvane zabrane putovanja muslimana u Ameriku u vreme Trampovog prvog mandata. U prvom pokušaju, odluka je izvela na ulice hiljade ljudi. Sudovi su zabranu sprečili. Drugi pokušaj nije privukao ni približno toliko pažnje, a većina nije ni primetila kad je treća iteracija zabrane putovanja, gotovo neizmenjena, stupila na snagu. Sada Trampova administracija priprema novu zabranu putovanja koja na meti ima pet puta više zemalja.
Aleksandru Moločnikovu bilo je potrebno dve i po godine da postavi komad „Galeb: istinita priča“. Proces je bio naporan i često frustrirajući, ispričao mi je, ali se duga priprema na kraju pokazala dobrom za predstavu. To mu je dalo vremena da u Rusiji posmatra normalizaciju rata i unese ova zapažanja u tekst. Takođe mu je omogućilo da upozna Sjedinjene Države.
Drugi čin se dešava u Njujorku. Jedan od likova, ljigavi producent, primećuje: „Pomislite samo, kad je tek stigao u ovu zemlju plašio se da kaže da je Rus. A sad smo svi drugari i sklapamo mir svuda u svetu. Tako dobar mir.“
U jednom trenutku drugi lik komentariše cenzuru i dodaje: „Tako nešto se nikad ne bi moglo desiti u Americi, zar ne?“ Te večeri u pozorištu, publika se smejala na način koji sam već ranije čula – ali ne u ovoj zemlji: smeh je bio gorak i rezigniran.