Sjednica užeg kabineta Vlade RH u stranačkim prostorijama HDZ-a. Prisutni: predsjednik Vlade Andrej Plenković, ministar obrane Mario Banožić, ministar branitelja Tomo Medved, ministar financija Zdravko Marić, ministar unutrašnjih poslova Davor Božinović, fotografija Franje Tuđmana na zidu.
Premijer nervozno korača po sobi, na mahove intenzivno mlatara rukama. Ostali sjede za stolom, pokunjenih glava, tupo zure u lakiranu plohu. Fotografija na zidu je nepomična.
Plenković: Rugaju nam se! Svi nam se rugaju! To je već postalo neizdrživo… Kažu, Hrvati nisu u stanju skinuti ni staru sovjetsku kantu, nego puste da ova preleti pola zemlje i sruši se usred Zagreba… Kažu, vojna oprema nam je u takvom rasulu da ne možemo skinuti ni goluba sa zračnom puškom… Kažu, ministar obrane sere da je u kanti bila aviobomba od sto dvadeset kila, a stručnjaci za zračnu sigurnost tvrde da je to budalaština…
Banožić: E znam, sad je svaki Hrvat postao stručnjak za zračnu sigurnost. Niču kao gljive poslije kiše.
Plenković (bijesno): Nije to poanta, Mario! Poanta je da nas svi ismijavaju! Čak se i Vučić sprda s nama. Veli da bi njegove rakete zemlja-zrak skinule tu kantu u roku pola minute.
Medved: Ko njemu jebe četničku mater.
Plenković: Nije to poanta, Tomo! Četnik ili ne, nije se njemu letjelica od šest tona srušila nasred Skadarlije! Nego nama! Okej, ne na Skadarliju, već u park kod Studentskog doma. Ali, što ako je bilo predviđeno da se ta grdosija zabije u sjedište Vlade? Što ako su krivo zadali koordinate? Što ako samo sitnoj greški u prostornoj navigaciji mogu zahvaliti što me nisu ubili?
Božinović: Vi ste tad bili u Parizu, predsjedniče.
Plenković: U redu, jesam, ali možda ni ta greška nije bila samo u prostornoj, nego i u vremenskoj navigaciji… Nije to poanta, Davore! Poanta je da mi tu leteću kantu od šest tona nismo skinuli! Što nam je radila protuzračna obrana, Mario?
Banožić: Koja protuzračna obrana?
Plenković: Pa ona koju…
Banožić: …koju uopće nemamo.
Plenković: Znam da je nemamo, ne moraš me na to podsjećati! Ne ideš ti okolo moljakati Amerikance i Francuze da zaštite hrvatsko nebo, nego idem ja! (tegobno uzdahne) Vučem se ko zadnji prosjak, ljudi božji, sam se sebi gadim. Nema nosača aviona koji nisam posjetio, nema ministra obrane pred kojim nisam cvilio, nema kaplara pred kojim nisam kleknuo. (kreveljeći se, s ispruženim dlanom) Udijeli siromašku par granata, milostivi gospodine… Daj samo jedan avion, gospon, od prekjučer nisam jeo, bog da ti dušu čuva…
Marić: Pa ima li kakvih rezultata?
Plenković: Ima kurac! Svi traže pare. Dat će, kažu, neki popust, ali ne za džaba.
Medved: Taj NATO je obična farsa. Niškoristi.
Banožić: Nemoj tako, Tomo. A što bi bilo da ga nema?
Božinović: Padali bi nam dronovi od šest tona usred Zagreba.
Medved (vrteći glavom): Sramota je, brate, da samostalna i suverena Hrvatska, izvojevana u herojskom ratu, danas nema svoju protuzračnu obranu. Predsjednik Tuđman se okreće u grobu.
Fotografija: Točno.
Svi na trenutak zastanu. Sumnjičavo pogledavaju ka zidu.
Plenković: Koliko bi nas kupovina te protuzračne obrane uopće stajala?
Banožić: Prema izračunu koji smo napravili u ministarstvu, sustav u najskromnijoj varijanti koštao bi nas kao svetog Petra kajgana.
Plenković: Možemo li to nekako namaknuti iz proračuna, Zdravko?
Marić: Nema šanse.
Plenković: Kako, jebemu, pa valjda ima negdje neka rupa?
Marić: Znate i sami, predsjedniče, da je cijeli proračun jedna rupa. Država je praktički bankrotirala, ali to ne objavljujemo. A još kad dodamo ova nova poskupljenja nafte i drugih energenata… Nema teorije. Eventualno bi se moglo negdje zakinuti najsiromašnije skupine, no najsiromašnije skupine smo već svugdje zakinuli.
Medved (vrteći glavom): Eeee, gdje su ona vremena kad je Hrvatska bila moćna vojna sila. Kad je petsto tisuća branitelja…
Banožić: Petsto trinaest…
Medved: …kad je petsto trinaest tisuća branitelja protjeralo okupatora i stvorilo ovu državu.
Banožić: Mogli smo s tim snagama doći do Moskve. Pa ne bi danas onaj bolesnik iz Kremlja razarao Ukrajinu.
Marić: Ha, sad mi pada na pamet, to bi možda bila jedina mogućnost…
Plenković: Kakva mogućnost?
Marić: Prema konzervativnim procjenama, od tih petsto tisuća branitelja…
Banožić: Petsto trinaest…
Marić: …od petsto trinaest tisuća branitelja, njih barem dvjesto tisuća imaju lažne potvrde, a po slobodnijim uvidima i mnogo više. Ako bismo to…
Medved (zaprepašteno): Što ti to sereš, čovječe?!
Plenković: Tomo, ne miješaj se! Sad pričamo o ekonomiji.
Marić: Dobro, da ne zahvaćamo svih dvjesto tisuća, ali ako bismo se riješili barem sto tisuća lažnih branitelja… Kad izračunamo sve proračunske troškove što ih sad imamo, razna davanja, penzije, dodaci za ovo, dodaci za ono, olakšice za ovo, olakšice za ono, uštedjeli bismo dovoljno da nabavimo protuzračnu obranu kakvu god želimo.
Medved (poskakujući na stolici): Je li tebe onaj četnik iz Beograda poslao ovdje?! Čiji si ti ministar?!
Plenković: Tomo! Daj se umiri, sveca mu! Ovo su sad ekonomska pitanja, moramo ih rješavati hladne glave.
Božinović: A sigurno je i strateški-razvojno pitanje: je li nam korisnije imati lažne branitelje ili lažnu protuzračnu obranu?
Marić: Sad imamo i jedno i drugo.
Plenković: Hajde, ljudi, probajmo trijezno razmisliti… Što gubimo ako se lišimo sto tisuća lažnih branitelja?
Banožić: Gubimo oko sto tisuća glasova.
Medved: To pomnoži bar sa tri. Uključi sve punoljetne članove obitelji onih koje bismo nepravedno zakinuli.
Plenković: To fakat nije malo… Ali što nam je važnije u pogledu nacionalnih interesa? Da imamo sigurno nebo ili sigurne glasove?
Banožić: Znate kako smo govorili prije izbora, predsjedniče. Kad osiguramo većinu glasova, samo nam je nebo granica!
Plenković: E pa vidio si kako funkcionira ta granica na nebu! Leti, brate, tko hoće, kud hoće i kad hoće! Skoro me je sovjetska kanta od šest tona usmrtila! Usred Zagreba se stropoštala! Da nije bilo one greškice u prostornoj i vremenskoj navigaciji, ostadoh ja bez glave.
Božinović: To je također strateški-razvojno pitanje: trebamo li ulagati u glasačku mašinu ili u ratne strojeve?
Medved: A da ti daš neki strateško-razvojni odgovor, umjesto što stalno nešto pitaš?
Marić (otrovno): Da nije i njega poslao onaj četnik iz Beograda?
Medved: Samo se ti rugaj. Da nas sad čuje pokojni predsjednik, jebao bi nam sve po spisku.
Fotografija: Točno.
Svi na trenutak zastanu. Sumnjičavo pogledavaju ka zidu.
Plenković: Dajte, ljudi, bliži se kraj kolumne, moram još skočiti do francuskog nosača aviona… Zaključujem da su nam lažni branitelji ipak nužni, jer bismo bez njih izgubili kontrolu nad hrvatskim tlom, ali nam je potrebna i stvarna protuzračna obrana, jer bez nje nemamo kontrolu nad hrvatskim nebom. Znamo li bar tko nam je poslao tu leteću bombu?
Božinović: I Rusi i Ukrajinci kažu da nisu oni. Istraga zasad upućuje na to da im treba vjerovati.
Plenković: Vjerovati? Pa što je onda to bilo, dron iz vedra neba? Kao ono s Bezukom, je li? Da nikad ne otkrijemo tko mu je oprao mozak i usmjerio ga da me ubije?
Banožić: A što ako je to istina?
Plenković: Kakva istina?
Banožić: Možda stvari gledamo iz krive perspektive. Možda letjelica s bombom nije uzletjela s tla, nego ju je lansirao netko s neba.
Plenković: Tko s neba, za majku božju?
Marić: Netko tko očito brije na sovjetsku vojnu tehniku. Znači, netko tko je u boljševičkom filmu i kome idemo silno na kurac.
Svi se kao ošinuti munjom okrenu prema uramljenom portretu na zidu.
Fotografija: Točno.