Je li Vlada Republike Hrvatske jedina od europskih administracija koja, unatoč pridruživanju međunarodnim sankcijama i službenoj osudi vojne agresije na Ukrajinu, potajno uspostavlja veze i ostvaruje suradnju s krvavim režimom Vladimira Putina? Što ako teatralno ugošćavanje ukrajinskih izbjeglica, leksički prelazak s Harkova na Harkiv ili skidanje Čajkovskog s programa Zagrebačke filharmonije predstavljaju tek paravan kojim se zakriva mračna tajna vladajuće hrvatske politike?
Ta se pitanja zasad postavljaju vrlo stidljivo i s razumljivom nelagodom, no na ulaštenoj kupoli što ju je podignula Vladina medijska propaganda ipak se može uočiti nekoliko pukotina. U prvom planu su, dakako, monstruozni zločini pomahnitalog diktatora iz Moskve: ratna invazija na susjednu suverenu državu, okupacija gradova, beskrupulozno granatiranje civila, sistematsko uništavanje infrastrukture, drska demonstracija sile i vrijeđanje svjetskog poretka…
U erupciji zastrašujućih slika i informacija što nadiru iz minute u minutu i stvaraju sliku globaliziranog pakla tako su ostale zanemarene ostale opačine manijaka iz Kremlja. One se, istini za volju, ne mogu usporediti sa spomenutim zlodjelima, ali svejedno imaju težinu zločina, te bi bilo opasno da izmaknu oku javnosti. Među ta “sporadična zločinstva” – ne i najmanje štetočinska – svakako spada i faktičko spašavanje jedne od najkorumpiranijih vlada na svijetu, one na čijem je čelu hrvatski premijer Andrej Plenković.
Kao što je poznato, Plenkovićeva je vlada potkraj veljače bila gotovo pokopana. Policija je najprije bez premijerova znanja uhapsila ministra Darka Horvata, jer je Državno odvjetništvo protiv njega pokrenulo istragu zbog pogodovanja nekim poduzetnicima u dobivanju nepovratnih državnih donacija. Istraga zbog zloupotrebe položaja otvorena je i protiv još dvojice ministara – Josipa Aladrovića i Borisa Miloševića – te nekoliko državnih činovnika. Horvat je iz zatvora dao ostavku, a kako je riječ o petnaestome ministru koji je u Plenkovićevu mandatu napustio Vladu – najveći broj njih pod sumnjama za korupciju i slične kriminalne radnje – postalo je razvidno da djelovanja mimo zakona i morala ne predstavljaju anomalije, nego trajni modus operandi izvršne vlasti u Hrvatskoj. Javnost je bila ujedinjeno zgađena, opozicija je tražila ostavku i raspisivanje prijevremenih parlamentarnih izbora, premijer je u očaju, manirom prolupala autokrata, napao Državno odvjetništvo, optužujući ga za destabilizaciju vlasti i podrivanje poretka, pod nogama vladajućih otvarala se provalija bez dna, trebalo je još samo začepiti nos i reći “hop”, a onda je – hop! – Putinov zastrašujući ratni stroj krenuo masakrirati Ukrajinu!
Sve je u najkraćem roku zaboravljeno. Korumpiranom hrvatskom vladom više se nitko ne bavi, niti o njoj misli. Afere su blitzkrieg metodom pometene pod tepih. Novinarima ne pada na pamet baktati se ministarskim malverzacijama. Kompletno je medijsko polje posvećeno prizorima ratnih razaranja i stradanja, strahu od nuklearnog rata i demonskome liku planetarnog neprijatelja.
Prijevremeni otpust ministra Horvata iz istražnog zatvora jedva da je zabilježen. Nedavna odluka o skidanju imuniteta ministru Aladroviću, kako bi bio dostupan organima progona, objavljena je kao crtica na dnu novinskih stranica rezerviranih za horoskop i vremensku prognozu. Iako se već činila praktički zdrobljenom, Vlada RH pršti od stabilnosti.
Tek su se ovih dana u javni prostor škrto počeli probijati kritički glasovi o čudnovatome hrvatsko-ruskom savezništvu, a s njima i sumnje kako je dosjetka koja kaže da je Plenkoviću agresija na Ukrajinu “došla kao poručena” mnogo manje apstraktna nego što se to čini u prvi mah.
“Što možemo misliti o vlasti koja ostaje u sedlu zahvaljujući ruskoj konjici?”, pita se kolumnist zagrebačkih Novosti u zadnjem izdanju tog tjednika (11. ožujka, str. 7), dok uredništvo tekst oprema provocirajućim podnaslovom: “Zašto zdušno osuđujemo Putinova zvjerstva u Ukrajini, a potpuno smo slijepi za njegova nedjela u Hrvatskoj?”
Kolumnist, naime, smatra da činjenica kako je Andrej Plenković zadržao stabilnost svoje vlade isključivo zahvaljujući Vladimiru Putinu ima ozbiljne moralne implikacije. Dok moskovski tiranin gazi sve pred sobom, veli, i nanosi nesagledivu štetu svim europskim nacijama i međunarodnom pravnom poretku, u isto vrijeme pruža podršku i iskazuje zaprepašćujuću solidarnost hrvatskome premijeru. “Što bi ta gnjusna spoznaja imala značiti?”
Nema te vlade na svijetu, nastavlja, koja je u stanju opstati dok se protiv čak trojice njenih ministara vode istrage zbog sumnji za korupciju i zloupotrebu položaja, osim – naglašava – kad ruska ratna mašinerija odvuče pažnju javnosti ubijajući civile i sravnjujući sa zemljom ukrajinske gradove. Dok europski lideri jedan za drugim izriču najteže osude na račun povampirena okupatora, a u zboru se licemjerno oglašava i Andrej Plenković, dotični je jedini od njih koji Putinu duguje bezrezervnu zahvalnost.
“Cijena spasa korumpirane hrvatske vlade je ruska okupacija Ukrajine”, piše. “Ona je danas relativno stabilna zahvaljujući ruskim tenkovima!” Usprkos stanovitim sumnjama, kolumnist Novosti ipak je skloniji misliti da je u igri stjecaj okolnosti, hir sudbine, no “čak i ako je riječ o slučajnosti, posljedice koje iz nje slijede nikako nisu slučajne – Vlada je imala izbor da podnese ostavku i raspiše nove izbore ili da amoralno prihvati rusku vojnu pomoć, a bez krzmanja se opredijelila za ovo drugo!”
Drugim riječima: “Ako se sav civilizirani svijet zgraža nad bestijalnom ruskom invazijom na Ukrajinu, a ti se njome okoristiš, ako je čovječanstvo šokirano postupcima pomahnitala kremaljskog krvnika, a ti se njima okoristiš, onda je to bez sumnje zabrinjavajući simptom moralne degeneracije, spremnosti da i najgore zločine bez skrupula upregneš u službu održavanja vlasti. Glava je spašena, ruke su krvave!”
Za razliku od kolumnista Novosti, međutim, postoje i oni koji tvrde da cijela stvar nipošto nije slučajna. Komentator zagrebačkih Novosti, na primjer, u zadnjem broju toga glasila (11. ožujka, str. 7) inzistira na “indikativnom tajmingu”, te činjenici kako su “Hrvati dovedeni u poziciju da se stide zbog toga što okorjeli moskovski satrap pruža pomoć vladi njihove zemlje”.
Po njemu, “izbavljanje hrvatske vlade, kao legla korupcije i nemorala, dio je ukupnih ruskih agresorskih operacija, koje se u fizičkome smislu odvijaju na teritoriju Ukrajine, a zapravo se vode protiv europskih i zapadnih vrijednosti, na općem planu”. Ruskim interesima, piše, nikako ne bi odgovarala pojava poštene i demokratske vlasti na jugoistoku Europe, pa se čini sve da to bude izbjegnuto.
Autor, koji inače ne preza od širenja bulevarskih glasina i smionih teorija zavjere (jednom je čak tvrdio da patrijarh Porfirije podupire politiku Aleksandra Vučića!), stoga otrovno naglašava da je “Plenković Europljanin od glave do pete kolone”, a njegova vlada “kamuflirana putinovska agentura u geopolitičkom tkivu liberalno-demokratskog zapada”. To prisnažuje i navodnim razularenim bančenjem u saborskoj menzi u noći nakon napada na Ukrajinu, gdje se okupila veća skupina ministara, uključujući one pod istragom, nalijevajući se votkom i pjevajući “Volođine ratne trupe spašavaju naše dupe”.
Ključni argument za svoju tezu komentator Novosti pronalazi u tome što je na upražnjeno mjesto ministra Darka Horvata postavljen Ivan Paladina, čovjek koji u svojoj biografiji bilježi cijeli niz propalih projekata i kontinuiranu suradnju s ruskim poduzetnicima i oligarsima. “Molim vas lijepo”, piše, “u jeku krvožednog ruskog napada na Ukrajinu i Europu hrvatski ministar postaje netko tko nema ni jednu drugu profesionalnu referencu osim što je odani sluga ruskog kapitala. Preporučujem da otvorimo oči i suočimo se s jezivom istinom!”
Nema nikakve sumnje, tvrdi on, da je na djelu vid specijalnog rata, “s jasnim ciljem da se u Hrvatskoj pod agresivnom antiruskom retorikom provode proruski interesi i konsolidira proruska marionetska vlada. Andrej… Tko se još danas zove Andrej?”