Daleko od toga da je Milorad Dodik jedini destruktivac u bogatoj galeriji vladajućih bitangi na Balkanu, ali da je već lijepi broj godina uvjerljivo najgori među njima, to je izvan svake sumnje. Njegova politička mašina za proizvodnju nacionalizma prošloga je vikenda bila u punome pogonu, a za povod je poslužio Dan Republike Srpske, 9. januar, praznik što ga je Ustavni sud Bosne i Hercegovine proglasio nezakonitim.
Bogati repertoar militarističko-crkvenog kiča, svečane akademije, svečane zakletve o secesiji, svečano pljuvanje po Bosni i Hercegovini, svečano sijanje mržnje, svečano marširanje naoružanih trupa glavnom banjalučkom ulicom, stameni mladići s beretkama i strojnicama koji deru glasnice borbenim pjesmicama, osuđeni ratni zločinci u svečanoj loži, plakati u slavu Ratka Mladića, skandiranja u čast Radovana Karadžića, Sveti Sava u protuprirodnoj veličini, djeca sa zastavicama, očevi s kokardama, spomen-ploča masovnom ubojici, dim tamjana i okrunjene glave u hramu Hrista Spasitelja, “Srba ima kao lista, nema više komunista”, krst Nemanjića, slava Obilića i podrška Bećkovića, prizivanje sablasti Jasenovca, složno vitlanje kostima ubijenih sunarodnjaka, incidenti i zastrašivanja u mjestima gdje žive Bošnjaci, pucnjevi u mraku i četnički refreni, u Prijedoru, u Foči, u Brčkom, u Gackom, u Janji kod Bijeljine… tako je obilježena trideseta godišnjica Republike Srpske, entiteta koji funkcionira kao tempirana bomba s oplatom pseudodržavnosti.
Pribavljena je i šaka gostujućih uzvanika: od ambasadora jedino ruski, Igor Kalabuhov, ali zato reprezentativna postava iz Srbije, maltene čitav uži štab režima izuzev glavnokomandujućeg Aleksandra Vučića – premijerka Ana Brnabić, ministar unutrašnjih poslova Aleksandar Vulin, šef obavještajne službe Bratislav Gašić… Naposljetku ugledni dvojac: patrijarh Srpske pravoslavne crkve Porfirije, te zastupnik u hrvatskom parlamentu i član vladajuće koalicije Milorad Pupovac, prvi u svojstvu pokretnog, a drugi statičnog dekora.
Istini za volju, dobrovoljne ljudske kulise u pravilu odbacuju odgovornost za zbivanja na sceni, jer im je tako komotnije, no ovoga je puta sadržaj scenske radnje bio unaprijed poznat, i to u tančine, jer se Milorad Dodik zadnjih par godina nije ni bavio ničim drugim nego razbijanjem Bosne i Hercegovine i pasioniranim potpaljivanjem rata. U subotu i nedjelju bio je tek nešto žučniji no inače: BiH je izjednačio s fašističkom NDH, kazavši da je ona “jednaka ideji o ustaškoj državi iz prošlog stoljeća”, a u medijskim ekstenzijama dodao kako je nemoguće “pomiriti narode koji nikada nisu bili na istoj strani povijesti” i kako će Republika Srpska “biti nezavisna država” koja će “imati svoj federalni ili konfederalni status sa Srbijom”.
“U Sarajevu nema budućnosti”, poručio je. “Ne smijemo se vezivati za BiH da ne bi žalili kad neminovno odemo. Svaki nacionalni pokret ima jedinstven cilj, da izgradi narodnu državu, a tako je i kod nas. Zato se kod nas Srba ne smije uvući sumnja da je to moguće, pošto to jeste moguće.”
Tim iskazom (u kojemu će i neutralna opservacija teoretičara bez zazora biti preoblikovana u operativni plan i borbenu parolu) banjalučki je autokrat dao do znanja da nacionalizam nije autonomna sila, nego fenomen koji regulira konkretna organizacija, u ovome slučaju aparat Dodikove montažne države. Za mistični ugođaj i obredno odmrzavanje krvi palih predaka pobrinula se gospođa Brnabić, rekavši da je Republika Srpska “ispunjenje višestoljetnog sna srpskog naroda”. Ona je “potpuno svjesna i uvjerena da bi se svi monstruozni zločini iz vremena NDH ponovili u slučaju da nije nastala i da ne postoji Republika Srpska”. Bez spasonosnog RS-a ponovili bi se “užasi Jasenovca” i “zlotvori bi završili svoj posao”.
“Užasi Jasenovca” i ovaj su put poslužili kao centralna ideološka figura nacionalne mobilizacije – kao u stotinama ranijih navrata, kada je Dodik nadraživao masu s “više od sedamsto hiljada žrtava jasenovačkog logora” – nametnuvši se kao ključni i samorazumljivi historijski razlog nužnosti državne tvorevine, koja još uvijek nije kompletirana, a morala bi biti. To je prisnažio i ratni zločinac Radovan Karadžić, sada pismom iz zatvora, u kojem sudbinu Srba uspoređuje sa stradanjem Židova u Drugom svjetskom ratu, “jer Židovi su platili najvišu cijenu, i to ih čini bliskim Srbima”.
Da se onaj Svevišnji što ga je Porfirije tako revno reklamirao u Banjaluci trgnuo iz letargije i makar nakratko uskrsnuo sve žrtve Jasenovca, njih “više od sedamsto hiljada”, ovaj bi im potpisnik velikodušno ustupio prostor kolumne da se slobodnim stilom obrate svojim profesionalnim obožavateljima i narikačama, a njihov bi zborni vapaj formulirao ovako:
“Tako vam Boga, gospodo, prestanite nas maltretirati! Nemojte nas više prostituirati, tako vam Hrista Spasitelja! Zar vam to nije dopizdilo? Zar vam nije dosta toga da našu žrtvu koristite za ama baš svaku od svojih nasilničkih avantura? Dokad ćemo mi služiti kao historijsko opravdanje za vaše aktualne svinjarije? Dokad će naše smrti biti vaše izlike? Imate li imalo milosti i srama? Zar vam nije apsurdno kada se ustaške okrutnosti spominju s pročetničkim pobudama? Je li moguće da ne shvaćate kako nas vi, dok nas ceremonijalno oplakujete i uzdižete, zloupotrebljavate na isti način kao i oni koji nas negiraju? Možete li već jednom dokučiti da su proustaški revizionizam i pročetničko žrtvoslovlje za nas, žrtve Jasenovca, jedna te ista stvar? Mislite li da se mi, žrtve Jasenovca, osjećamo dobro kada zločin nad nama koristite kao izgovor za zločin koji ćete počiniti u Srebrenici? Ne uviđate li da na taj način uspostavljate zakon spojenih stratišta, a ‘nacionalno pamćenje’ svodite na osvetnički zavjet koji se ima prenositi s koljena na koljeno? Prestanite nas stavljati pod oružje, gospodo! Prestanite nas novačiti u svoje trupe! Izostavite nas iz svojih ratnih pokliča, tako vam Boga! A ako već ratovati želite, lijepo vas molimo: ne u naše ime!”
Ali patrijarhov Bog nema takvu namjenu. Njegov je zadatak da opsluži nacionalni interes i crkvenu hipokriziju, radi koje će i zemaljski namjesnik u Banjaluci – nakon što je još lani konstatirao da je Republika Srpska “djelo pravde” – zadovoljiti svačije apetite. Nacionaliste izjavom kako je došao da slavljenike “ohrabri u čuvanju jedinstva”, antinacionaliste porukom da su “ljudi i narodi upućeni jedni na druge”, te da “jedni bez drugih ne možemo”, a tu je i apel koji je zasigurno razgalio dušu vladajućoj bitangi, izloženoj međunarodnim sankcijama: “Ne dopustimo da nas drugi, ma koliko dobronamjerni bili, utjeruju bezdušno u svoje modele i kalupe zajedničkog života i mira.”
Ambijent nacionalističkog delirija, sve u svemu, upućuje na pseudo kao sudbinu i izvorište frustracije: Republika Srpska kao paradržava, 9. januar kao parapraznik, Mladić i Karadžić kao paramoralne pojave, naoružana milicija kao paravojska, Milorad Dodik kao paravođa i patrijarh Porfirije kao paravan.
Takozvana službena hrvatska politika, uzgred budi rečeno, povodom ratnohuškačkog okupljanja u susjedstvu i otvorenog zazivanja destrukcije Bosne i Hercegovine nije se oglasila, a ta kompaktna šutnja nedvosmisleno izlaže sljedeći stav: Dodik radi dobar posao, na čijim ćemo posljedicama i mi uredno lešinariti. U igri je, reklo bi se, intuicija strvinara, gdje poželjna Bosna i Hercegovina ima formu razvalina među kojima će “službeni Zagreb” pokupiti svoj dio plijena.
Kada se uzmu u obzir kurjaci s jedne i hijene s druge strane, jedino što se razumno može očekivati je simfonija škljocanja očnjacima i, u kasnijoj fazi, evidencija žrtava. Da Bosna ima svoga Matiju Bećkovića, taj bi je možda opisao kao ostatak zaklane države.