Izazovi su nebrojeni.
Virus. Zaraza. Izolacija, samoizolacija, propisana samoizolacija, karantin. Čak se izazivamo i starim fotografijama.
Nakon više od šesnaest dana karantina, završen je, valjda, proces inkubacije. Nakon inkubacije, izolacije, samoizolacije i karantina, došlo je vrijeme da jedna fotografija izađe na svjetlo dana. Fotografija je dokument mog društvenog života, posljednjeg kontakta izvan mog “klastera”.
Ovo je i prva zajednička fotografija sa mojim voljenim profesorom. Koji se, a zar može drugačije, iznenada ponovo pojavio u mom životu. Bez najave. Kao pravi učitelj. Jer “učitelj dolazi kad je učenik spreman”.
Od pokretanja portala slobode NOMAD, u dnu srca mog i na vrhu pameti, uvijek je bio profesor Fišer. Odugovlačio sam da mu se direktno obratim i pozovem ga da piše, šta god hoće, o čemu god hoće, i kako god hoće, redovno ili neredovno. “Šta ja imam Fišeru nuditi da piše?!”, mislio sam.
Čekao sam pravo vrijeme, pogodan, zapravo savršen trenutak sam čekao. A onda je jednog dana profesor došao sam. Isti kao nekad, iako malo stariji. Prošlo je više od trideset godina otkako mi je bio profesor.
Zapravo Fišer i nije bio tipični profesor. Predavao nam je samo jedan semestar Filozofiju Indije, Kine i Japana. To je bio parcijalni ispit odnosno dio ispita za Islamsku filozofiju kod profesora, gospodina, Hasana Sušića, koji je znao vratiti sa ispita studente zbog prljavih cipela i zbog kojeg kod drugih uvijek prvo primijetim, nakon očiju, stanje cipela. Kod Fišera bismo polagali ispit i sa ceduljicom na kojoj je bila ocjena izlazili smo na drugi dio ispita kod Sušića.
Tužno je da Fišerovu ocjenu nemam u indexu, kao ni bilo koji pisani trag studiranja i druženja sa profesorom koji je od svih mojih profesora najviše uticao na mene. Iako nam je zvanično predavao samo jedan semestar, nastavili smo se družiti još semestrima nakon toga. Imali smo “sastanke Brahmana” u sarajevskom Collegium Artisticumu četvrtkom poslijepodne. Fišer bi nam uvijek ostavljao ugodnu mogućnost što se tiče plana i programa – mogli smo svakog četvrtka za naredni odrediti temu predavanja, od upanišada do računarskih programa, i sve između.
Inače, profesor Fišer je osim filozofije Indije, Kine i Japana, kompetentan i u brojnim drugim oblastima od budističke logike do računarskog programiranja. Između svega ostalog, bio je i autor prvog operativnog sistema za prvi IRIS-ov kompjuter. Nikada prije njega nisam sreo pravog renesansnog čovjeka dvadesetog stoljeća. Od njega sam najviše naučio i to tako da je inicirao, potaknuo mnoga interesovanja, otkrio nam brojne nove svjetove, pa sam nakon pobude na njegovim predavanjima ili u razgovorima saznao za neke svoje buduće heroje, a mnogi od njih su mi još u prvom intelektualnom safu.
I dođe tako Nenad Fišer, jednostavan i neodoljivo duhovit i simpatičan kakav je oduvijek bio. Došao je direktno u redakciju NOMADa. Mislio sam da sanjam. Da je skrivena kamera i da će se svakog časa pojaviti ekipa koja je smislila ovaj sjajan pasjaluk.
Ispred mene sjedi Nenad Fišer, pijemo kafu. Odjednom sam se osjetio ponovo kao student. Jedinstven osjećaj. Euforičan, uvijek raspoložen da pričam kada trebam da slušam, ali nadahnut i spreman za bezbroj budućih semestara. Nisam ni želio ni pokušao sakriti nevjericu i oduševljenje.
Uspjeli smo napraviti i fotografiju, prvu zajedničku, da ovjekovječimo ovaj za mene i portal slobode NOMAD istorijski trenutak. Nakon karantina ova fotografija izlazi u svijet i odlazi od nas, da počne svoj život mimo nas.
Danas je vakat i prilika fotografu Midhatu Mujkiću da nas izbriše iz svog virološkog kalendara. Izvukao sam ga iz izolacije u vrijeme korone. Iako su zabrane kretanja uslijedile tek nakon nekoliko dana, Mido je poštovao vlastiti Covid-19 protokol još od januara. Tako da sad svi jedni druge brišemo iz kalendara virološki sumnjivih kontakata.
Sretan da niko nikoga nije u tom istorijskom susretu zarazio, odnosno da niko od nas nema simptome, ostavljam ovu fotografiju kao dokument ne samo jednog novog početka već i nastavka nečega što je davno počelo. Poput naših života koji će se jednom nastaviti, ali ne na onom mjestu na kojem su zastali pred korona virusom, već na nekom posve drugom mjestu, i nastaviće u nekom novom pravcu koji sad još uvijek ne vidimo a možda i ne slutimo, dok se orvelovska tama nadvija nad nama.
Velika je utjeha, i simbolički trijumf, to što se Nenad Fišer opet pojavio u mom životu i ovog puta baš kao i prije trideset godina u savršenom trenutku na najsavršeniji način.
U ono vrijeme bio je najbolji profesor kojeg smo mogli imati. Da znamo da i takav profesor postoji. Došao je na drugoj godini, nakon što je profesor Vladimir Premec rasplamsao naš filozofski Eros u prvi veliki požar. Fišer je nakon toga bio završna priprema za naredne semestre i susrete sa Jelenom Berberović na Gnoseologiji, inače, prvom damom katedre, Sulejmanom Bostom, kad položiš Ontologiju I kod Boste praktično si završio studij, Predraga Fincija na Estetici, Vojina Simeunovića na Savremenoj filozofiji, i onda u svoj njegovoj veličini profesora Abdulaha Šarčevića. Kome svi ti susreti nisu bili dovoljni da se zauvijek zaljubi u ljubav prema mudrosti i da teži k znanju, nije mu bilo pomoći.
Prigrlio sam ovaj iznenadni susret i događaj kao važan znak, ne samo simbolički. Razumio sam ga kao omen u praskozorje novog vremena koje je pred nama, kao posljednji damar svega onoga što smo bili i što smo željeli biti, prije nego što je stigao virus u naše živote i promijenio naše društvo, planetu, čini se, zauvijek, ušavši u naš život i kroz prozor i na vrata, a nama je u Bosni, a naročito u Hercegovini, još pride ušao i otpozadi, na stražnji ulaz.
Dok čekamo neredovne tekstove mog dragog profesora presretan sam i smijem se punim plućima iako to niko ne čuje, osim ako me pogleda u oči, možda vidi. Kao da sam dobio neki mig “odozgo”. Znam da će sve biti dobro. Siguran sam u to. Ne bojim se korone. Brinem zbog svega što će doći sa koronom i ostati za poslije.
Na fizičkoj distanci ali društveno, emocionalno i duhovno povezani, nespremni svi ćemo zajedno kao društvo zakoračiti u novo vrijeme, kroz tragedije koje su pred nama.
Na kraju puta, čeka nas ipak katarza. Kako i kada će se desiti zavisi i od onoga što činimo danas, i što ćemo učiniti sutra. Kako bi izgradili bolje i pravednije prekosutra za sve. Ili bar pokušali.