foto Paolo Pellegrin

Korona – misli i molitve

“The world is changing: I feel it in the water, I feel it in the earth, and I smell it in the air.”

J.R.R. Tolkien

U muzici, odnosno muzičkoj notaciji, korona je znak za slobodno produženje trajanja note ili pauze, obično se koristi na kraju kompozicije ili dijela kompozicije, na kraju fraze, ili na mjestu na kojem melodija dostiže svoj vrhunac. U Bachovim koralima znak korona se koristio za označavanje kraja fraze odnosno mjesta na kojem treba udahnuti.

Korona (lat. corona, ae) – kruna. Cinični pesimista bi možda rekao da je pandemija korona virusa Covid-19 kruna naše civilizacije, umjereni optimista bi možda primijetio da je sve ovo što smo do sada imali klimaks našeg svijeta, a da sada treba duboko udahnuti i ući u novu, veoma drugačiju fazu.

Rekao bih da još ne znamo šta nas je snašlo, ali možemo ponešto naslutiti sa manje ili više zebnje, sa manje ili više straha.

Nepredvidive su posljedice u društvu, zdravstvene, ekonomske, političke i sve druge. Teško je reći u kojoj mjeri i koji aspekti našeg života će se promijeniti, možda zauvijek promijeniti.

Kao autentični Bosanac ne mogu pobjeći od loših misli i crnih primisli.

Znamo da je broj registrovanih slučajeva u našoj zemlji, a i u drugim zemljama, samo broj pozitivno testiranih slučajeva. Broj zaraženih je nepredvidljivo i neodredivo veći. Kod nas je broj testiranih praktično zanemarljiv. Prije dva dana šestero testirano na UKC Sarajevo, svi negativni, juče troje testirano, jedno pozitivno. Pomislim kako u Južnoj Koreji testiraju 15.000 dnevno, danima. Odmah za ovom dotrči i nova pomisao – u Americi će od danas pa do kraja sedmice biti instalirano preko 2.000 laboratorija za brze testove, sa kapacitetom od nekolikoliko hiljada testova dnevno po svakoj testnoj stanici. Novi kapaciteti za brzo testiranje u Americi bit će praktično milionski na dnevnoj bazi.

Mnogi zaraženi nemaju simptome, ili imaju samo blaže simptome. Neki su se već oporavili i ozdravili a da nisu ni znali da imaju Covid-19. Nadležni u pravilu testiraju samo one sa izraženim simptomima. Isto tako kod nas su sporadične informacije koje se nude građanima i medijima, pa je prostor za poluinformacije i neistine velik. U drugim zemljama javnost je redovno i pouzdano informirana od strane nadležnih službi, kriznih štabova ili na neki treći način, ali svakako redovno i pouzdano. Kod nas – jok! Imaju valjda važnijeg posla. A informisanje i edukacija građana u slučaju bilo kakvih nepogoda je jedan od osnovnih elemenata borbe. Oni koji budu vjerovali da je ovo teorija zavjere, ponašat će se kao da je teorija zavjere, ne shvatajući pri tome da su oni jedini zavjerenici. Živimo u vrijeme nauke i samo nauka može dati pravi odgovor na ovu krizu.

Dok strepimo i očekujemo šta će se naredno desiti nama u susretu sa Covid-19, naši političari vlastitom pričom samohipnotisani do maloprije su udarali u onu jednu jedinu, jednu te istu žicu i pjevali istu pjesmu, spletkarili jedni drugima iza leđa. U situaciji kada trebaju pričati o konkretnim, smrtno konkretnim stvarima, oni mucaju, ne znaju šta da kažu, a većina i dalje glupo šuti, kao da se iznad naših glava ne njiše Damokolov mač, kao da se pred nama ne otvara Pandorina kutija svih naših problema, sveg javašluka, svake dugogodišnje zapuštenosti našeg društva.

Mnogi regionalni političari, vođe, zaista ne znaju šta da rade u krizama koje sami nisu izazvali. U regionu je broj respiratora stvar nagađanja. Vučić pravi još jedan cirkus, njemu je ovo samo još jedna prilika da glumata pred kamerama, i igra zabrinutog i odgovornog vođu na svoj stari neuvjerljivo smiješan način, izigravajući budalu za budale kao kad je ismijavao korona virus. Uveo je vanredno stanje u Srbiji na žalosno patetičan način. S obzirom na Vučićev ton, aluzije i nastup uopšte, već sutra treba očekivati smrtne slučajeve u Srbiji. Nek bog čuva Srbe jer Vučić čuva samo sebe. Nek usput sačuva sve nas.

Naši domaći balvani, poput federalnog premijera nonšalanto pričaju o virusu i predstojećim problemima, kao da je to samo još jedna dnevna politikantska tema. Pa u svom neinteligentnom maniru sastanak vlade zakazuje za tri dana! U posljednja tri dana je samo u Italiji umrlo više od 700 ljudi, što je skoro pa polovina ukupno umrlih u toj zemlji. U Španiji, u posljednja tri dana preko 500. U Iranu, koji je pod teškim sankcijama međunarodne zajednice, samo jučer je umrlo 113 ljudi, prema zvaničnim podacima. S tim da Iran skoro niko i ne spominje. Dok se Covid-19 širi poput kuge sa istoka na zapad, i dok se ovaj virus u svojoj punoj snazi približava našoj zemlji, naši se nacionalni i drugi lideri još uvijek bave nekim drugim stvarima ili se ne bave ničim.

Prvi u Bošnjaka u nedavnom intervjuu nije ni spomenuo virus ni opasnost u kojoj se društvo nalazi, a prva u Bošnjakinja je podnijela ostavku na mjesto federalne zastupnice, zbog, kako kaže, obaveza koje ima na UKC Sarajevo, kao da ih nije imala prije nego što se kandidirala za tu poziciju. A još dodaje naročito zbog “situacije sa korona virusom”. Epidemija i pandemija korona virusa traje već tri mjeseca, koje je direktorica UKC-a iskoristila za unutarstranačke borbe za pozicije u kadrovskim službama i za druga za SDA važna zdravstvena pitanja. U jeku korona virusa, veoma zauzeta obavezama na UKC-u, samo u posljednjih desetak dana postala je potpredsjednica i KO KS i Kadrovske komisije Sarajevo. Kaže “ne spava” zbog korone. Što se mene tiče a i mnogih građana naše zemlje najbolje bi bilo da je ova odjučerašnja dušebrižnica prespavala ne samo zadnja tri mjeseca već zadnje tri godine. Svima bi nam bilo bolje, i njoj. Ali upravo sada ima veliku šansu da nam svima pokaže zašto je tu gdje jeste i da li zaslužuje biti tu gdje jeste. Ipak vjerujmo u naše zdravstvene radnike i našim zdravstvenim radnicima, u njihovu stručnost i posvećenost. U ovome smo svi zajedno i oni su nam najveća nada. A mi svi trebamo pomoći zdravstvenim radnicima i dati im priliku da nam pomognu tako što ćemo ostati za sada, do daljnjeg kod kuće.

Bolnica ne smije pasti! Eksplozija zaraze u Italiji je koincidirala sa zarazom bolnice. Jedna od urgentnih mjera koja je već propuštena da bude donesena u toku vikenda – da se svi redovni i dogovoreni pregledi ili usluge koje bolnice i ambulante pružaju revidiraju i da se obavijeste pacijenti čiji prijem nije nužan, a prijem prioritetnih slučajeva organizira u skladu sa situacijom. Svako mjesto na kojem se okupljaju građani može biti novo potencijalno žarište. Strašno je i pomisliti da se takvo što desi ispred bolnice ili u ambulanti.

U RS-u reaguju brže nego u Federaciji. Poduzete su brojne mjere, političari su za promjenu artikulisani, građani na redovnim medijskim konferencijama mogu saznati najnovije informacije o oboljelim te o preduzetim mjerama, i akcijama.

Nema razloga za paniku, mada ima razloga za zabrinutost i u skladu s tim treba se odgovorno ponašati. Pratiti upute Svjetske zdravstvene organizacije i domaćih kriznih štabova, smanjiti kontakte i najjednostavnije ostati kući. Konačno smo i mi Balkanci dobili pravu dužnost u skladu sa našim najvećim talentom i hobijem – razmišljanje i neaktivnost – najbolje je da ostanemo kod kuće i činimo ništa. Nadam se da to neće biti preteška zadaća za sve nas. To je ujedno najefikasnija stvar koju možemo uraditi da zaustavimo širenje zaraze. Jer ukoliko ne uspijemo “poravnati krivulju”, odnosno ako broj zaraženih iznenada naglo poraste, kad se stvari počnu dešavati eksponencijalno, onda nakon problema i efikasnosti testiranja, dolazi problem njege oboljelih sa najtežim simptomima i tegobama. S obzirom da Covid-19 uzrokuje probleme i komplikacije respiratornog sistema, broj respiratora postaje broj onih kojima se može pružiti adekvatna pomoć i povećati šanse za preživljavanje.

Situacija sa respiratorima je sasvim izvjesno neizvjesna. Na UKC Sarajevo, naprimjer, trenutno, kako kažu, imaju 63 respiratora. U slučaju da su svi ispravni i da nijedan nije trenutno u upotrebi, UKC može pomoći samo 63 teško oboljela pacijenta sa respiratornim teškoćama, odnosno toliko ih može ventilirati. Ukoliko ih bude 64, jedan pacijent će morati sačekati da neko ozdravi ili umre pa da oslobodi respirator ili da sam umre čekajući. Opšta bolnica u Sarajevu ima 8 respiratora.

Brojevi. Počinjemo razmišljati u brojevima.

Situacija u drugim gradovima i bolnicama je vjerovatno bitno lošija. Najveća je misterija koliko u Bosni i Hercegovini u ovom trenutku uopšte ima respiratora, ne samo da bismo znali na čemu smo već i da bismo znali na čemu ćemo možda ostati do daljnjega jer je potražnja na globalnom tržištu ogromna te je čini se trenutno teško nabaviti respirator.

Jednom će valjda neko analizirati čime su se zapravo političari u regionu bavili u periodu od decembra prošle godine do marta ove godine. Dok je svijet tonuo u najveću krizu u ovom stoljeću. Naprimjer, na lokalnom planu koalicija SDA-SBB-DF je sve svoje kapacitete usmjerila na rušenje sarajevske, i postavljanje vlade sastavljene od nafatanih kadrova koji ne da ne ulijevaju povjerenje već su garant da smo se vratili nekoliko koraka unazad u odnosu na prošlu, nesavršenu, vladu. A sada bi nam dobro uhodana vlada dobro došla. E, pa, navakat su je srušili, pomislih. Taman tako da i njih nove i nesposobne kao i nas jadne i nesretne ova nova, prava, a ne izmišljena kriza odnese dovraga i nazad, i tako nekoliko puta. Ne samo zdravstveno, već i ekonomski, pa i politički i društveno na mnoge druge načine.

Šta će se desiti ako se desi, a može se desiti, da Vučić i Sebija, ili bilo ko drugi, odlučuju koga će liječiti a koga neće malobrojnim respiratorima – uporna je misao koja se vraća kao bumerang.

Ima razloga za strah kada se sjetimo neodgovornih političara uz tradicionalni nemar. Ima čak razloga i za paniku. Jer što duže razmišljamo sve je više sumnji i strahova, a sve manje nade. Ali mi smo na takvo stanje davno navikli. Nažalost, to nije nikakva prednost u odnosu na one koji nisu. Stvari su preozbiljne i prebrzo se dešavaju da bismo imali vremena za paniku.

Svijet u kojem živimo se mijenja na način na koji i ne slutimo, i to je evidentno. I nastavit će se mijenjati pred našim očima u narednim danima, sedmicama. Nadajmo se i molimo (kome i kako znamo) da nas ne pogodi presnažno udar zaraze koji nam se približava, pa čak iako je odavno tu a mi još uvijek ne znamo “ko puca”. Vjerujmo da će na kraju skoro sve ipak dobro biti. Moramo vjerovati jer znamo da respiratora nema dovoljno i da su izgubljena tri mjeseca, baš kao i poslijeratnih dvadesetak godina, da se pripremimo za pandemiju i zaista ozbiljnu krizu a ne krizu izmišljenu za potrebu političara dok se igraju politike.

Ostanimo kod kuće!
“Ne može se čovjek boriti protiv sile koju ne vidi.”

Što duže razmišljamo nije da znamo više. Mediji nude platforme, baš kao i sve ove godine političarima, za teorije zavjere, lažne vijesti, i gluposti koje se predstavljaju kao činjenice. Na televiziji nerijetko gledamo umišljene budale koje su napabirčile informacije i uobličile ih sa brojnim spekulacijama u nekakvu teoriju. Treba uvesti pod hitno prekršajnu odgovornost u tom smislu. Mediji uglavnom kreiraju sadržaje kombinirajući poluinfomacije od koga i kako stignu – jednostavno svakome daju mikrofon, jer i novinari većine medija zaista često nemaju pojma o mnogo čemu, pa se sami manipuliraju a u to uključuju i sve druge kreirajući situaciju u javnosti koja dodatno unosi smutnju, i muti ionako mutnu vodu. Situacija na društvenim mrežama je još i gora. Pa je uputno izbjegavati i jedne i druge, naročito sumnjive i neprovjerene. A sve one za koje znamo da su društveno pozitivni na virus zlih namjera treba apsolutno ignorisati.

Primjećujemo novi fenomen u demokratizaciji društva koji vrijeme globalne krize i izolacije donosi, optimistični ljevičar bi rekao u pravcu socijalne pravde tako da su, naprimjer, svoje skupe premium sadržaje besplatno ponudili ljudima u izolaciji i onima koji će se tek izolirati, od Berlinskih filharmoničara do Porno Huba. Možda ovo postane trend i kapitalistička COPYRIGHT era postane COPYLEFT era u kojoj će građanima, korisnicima, izoliranima, zaraženima, radno sposobnima i nesposobnima, bogatim i siromašnim, bolesnim i zdravim ono što se dosad plaćalo postati besplatno. To bi naročito bilo važno u oblasti zdravstva kako bi zdravstvena pomoć i njega postali dostupni svima bez obzira da li su njihovi poslodavci plaćali za njih zdravstveno osiguranje, da li se školuju ili sjede u kući, kako se nadam da svi upravo i čine. Resursi s kojima društvo raspolaže trebaju biti u punom kapacitetu stavljeni na raspolaganje s ciljem direktne dobrobiti građana.

Danas nam očito nisu prioritet ni analize ni kritike jer ulazimo u vrijeme konstatovanja očitog kao protagonisti i publika u vlastitim životima. Izolirani. Imamo priliku da sjednemo i odmorimo. Kao rijetko kad, čekajući možemo uraditi više nego djelujući. Ostanimo kod kuće. Ne izlazimo ako ne moramo.

Političari imaju šansu da pokažu ko su i šta su svima onima koji to nisu vidjeli do sada.

Pomislih na Žižekov poučak – možda će se ideološki virus raširiti poput korona virusa i nadamo se zaraziti nas – virus razmišljanja o alternativnom društvu, o društvu s onu stranu nacionalne države, društvu globalne solidarnosti i saradnje. A možda završimo u društvu vanrednog stanja, policijskoj državi.

Revolucija ne samo da se prenosi na televiziji uživo već je naša obaveza, revolucionarna, da je pratimo zavaljeni na kauču, sami, izolirani. Svi zajedno. Zajedno sami, svako na svojoj strani. Izolirani, u nadi da ćemo izolirani i ostati.

Prolaze godine, prolazi život. Previše je uživo istorije a tako malo ljubavi, ljepote i života.

Čovjek svakoga dana nešto može da nauči, sazna, doživi, spozna. I što bi rekli naši stari u našim nesanjanim snovima, “evo, šućur Allahu, pomalo se dokučuje i Heidegger, nakon svih ovih godina”, ali nikako ne mogu da dokučim vezu između toaletnog papira i pandemije. Ljudi manijakalno širom svijeta kupuju toaletni papir, i to je reakcija na globalnu krizu u kojoj smo svi zajedno htjeli-ne htjeli. Toaletnim papirom protiv apokalipse!

Ne sjećam se da li je bilo toaletnog papira u vrijeme opsade Sarajeva, sjećam se da ga nije bilo na Verdunu, Staljingradu. Čuo svijet da će biti sranje pa navalio na toaletni papir?! Kako god, sama činjenica da ljudi kupuju zalihe toaletnog papira je znak za paniku, jer su to ljudi kojih se treba bojati. Možda više nego korona virusa. Oni koji nemaju novca za brašno mogu samo gledati druge kako kupuju gomile toaletnog papira. Nažalost, najviše će kao i svaki put stradati sirotinja, ostat će na margini svijeta, ranjiva i nezaštićena.

Tek sam juče prvi put otišao u kupovinu. Ušao sam sa spiskom u glavi. Nisam imao nikakav PTSP refleks. Nisam kupio naramak konzervi, niti puna kolica hrane sa dužim rokom trajanja. Ko u zalihama hrane vidi budućnost, zamišljajući idealan život poput bezbrižnog hobita, taj već živi u vlastitoj prošlosti. Pola kilograma sira, nekoliko konzervi tunjevine, žitarice, dvije čokolade. Kao i obično. Predkataklizmično šoping ludilo koje je zahvatilo svijet ne dotiče me se. Moj PTSP je miran. Ima struje, ima vode. Za sada. Nema švercera i uličnih bandi koje će pljačkati magacine i prodavnice, kao pod opsadom. Za sada. Profitere bi trebalo kažnjavati bez milosti. Sada. One koji podižu cijene u prodavnicama inspekcije trebaju kažnjavati drakonski. Sada.

Mislimo na druge misleći na sebe. Molimo se za najbolje a spremajmo za najgore.

Mislimo kao da će vječno trajati mir, molimo se kao da će sutra izbiti rat. U ovom ratu smo konačno dobili ulogu kakvu od iskona priželjkujemo – nahrani pse i ništa ne diraj. Sjedi kod kuće i ne izlazi ako ne moraš.

Što pomislih, napisah. “Što napisah, napisah”, vrijeme je da operem ruke.

“I wish it need not have happened in my time”, said Frodo. “So do I”, said Gandalf. “and so do all who live to see such times. But that is not for them to decide. All we have to decide is what to do with the time that is given us.”

Edin Zubčević #koronavirus


I bi svjetlo
Neka bude svjetlo!
Praznik u Sarajevu