We live in capitalism. Its power seems inescapable. So did the divine right of kings. Any human power can be resisted and changed by human beings. Resistance and change often begin in art, and very often in our art, the art of words.”
Svake sedmice se skoro udvostruči broj smrtnih slučajeva od korona virusa, globalno. Ako se trend nastavi, a postoje indicije da hoće, do kraja mjeseca broj smrtnih slučajeva će preći četvrt miliona. Ako se trend nastavi i narednog mjeseca nije nemoguće predvidjeti brojeve. Svijet je zatečen u situaciji koja se nije mogla ni izmaštati.
Osim što je zaustavljanje svijeta do daljnjeg dalo prirodi šansu da se oporavi od ljudi, a priroda je tu šansu iskoristila pokazujući da su ljudi jedina potpuno suvišna vrsta na planeti, i čovječanstvo je takođe dobilo priliku da boreći se sa pandemijom izgradi novi bolji svijet, jer je to put do konačne pobjede, u ratu protiv pandemije u kojem tek treba dobiti prvu bitku. Sudeći po onome što smo vidjeli do sada, globalno i lokalno, samo neinformisani optimista može vjerovati da će ljudi, odnosno političari, tu priliku iskoristiti.
U našem slučaju, prepisujući od istočnih komšija, uveli smo policijski sat, stroge zabrane kretanja najmlađim i najstarijim sugrađanima, a onda nakon dvije sedmice, nadležni, nesposobni da organiziraju za najstarije isplate penzija, plaćanje računa, snabdijevanje lijekovima, donijeli su novu odluku suprotnu svemu onome što su do tada činili i govorili, i privremeno ukinuli zabranu kretanja starijim sugrađanima. Ništa nisu učinili da organiziraju bilo šta već su stariji sugrađani stihijski pet dana obavljali svoje poslove. Neko bi morao odgovarati jednog lijepog dana za sve odluke kojima je ugrožena sigurnost i zdravlje građana. Zbog štetnih mjera, zabrana i dozvola, suludo opasnih epidemioloških protokola, zbog kojih su bolnice prazne a građani boluju u svojim kućama, i svih ostalih sumnjivih i nekonzistentnih akcija i odluka zbog kojih su izgubljeni životi a mogli su biti spašeni. Ali teško da će taj lijepi dan svanuti jer u ovoj državi odgovorni nisu u pravilu do sada nizašta odgovarali.
Troglavo čudovište se još jednom osovilo sa sve tri glave, za vlastite potrebe, neki su čak napustili svoje skrovište u kojem se kriju od virusa i naroda, samo zbog kreditnog aranžmana. Nespremni za preobrazbu i prilagodbu koju situacija zahtijeva, metodama i sredstvima starog svijeta zaputili su se vodeći nas građane na povocu ka novom vremenu, novom svijetu, koristeći iste neodgovorne i opasne metode i manipulacije starog svijeta. Čak ni zdravlje građana, niti opšta smrtna opasnost, ništa nije vrijedno ideje da bar pokušaju angažirati stručne a ne podobne u ovoj borbi u kojoj nas čekaju izazovi koje još uvijek ne možemo ni zamisliti. Još uvijek razmišljaju stranački, interesno, plemenski. Time će kraj ove naše istorijske lakrdije učiniti neminovnijim i bližim, ali i strašnijim. Samo što to još uvijek ne znaju.
Ono što važi za situaciju globalno vrijedi i lokalno. U ovome smo zaista svi zajedno, ali ni to, čini se, ne mogu i ne žele shvatiti i prihvatiti političari, kao ni krupni i sitni kapitalisti. Ako ne uspijemo napraviti novo društvo, doživjet ćemo stravičan konačni sunovrat a to može, lakše nego što se trenutno da zamisliti, dovesti do nemira, pobune i na koncu do neke revolucije koja će na kraju vjerovatno donijeti nove vrste problema, i vrlo moguće neko novo zlo. Beskorisna je apoteoza revolucije. Ali je pobuna nužna. Kao što su neizbježni nemiri u bližoj ili daljoj budućnosti. To možda slute političari, ili se bar pribojavaju, ali je teško u to povjerovati s obzirom šta čine, odnosno šta ne čine.
Kao što od onoga što će građani uraditi ili neće zavisi intenzitet i obim širenja zaraze, tako će i od onoga što političari urade ili ne urade zavisiti šta će biti s njima, i sa svima nama. Ono što učine ili ne učine odredit će našu sudbinu, ali i njihovu.
Jedno društvo može beskonačno propadati moralno i mi smo izuzetan primjer takvog društva. Ali nijedno društvo ne može u nedogled ekonomski propadati. Globalno, kapitalizmu je teško pozlilo ne zbog virusa, već zbog vlastite pohlepe i nezajažljivosti. Dovoljno je bilo da ljudi prestanu kupovati ono što im ne treba, da prestanu zadovoljavati izmišljene potrebe pa da ekonomije kolabiraju, da konzumerističko društvo i ekonomija dožive teške respiratorne probleme, sa mogućim fatalnim ishodom.
I mogu, ovi naši, podići koliko hoće kredita računajući da ćemo ih mi vraćati a oni trošiti, ali u jednom trenutku više neće biti novca za plate zdravstvenih radnika, policajaca, nastavnika i svih drugih. Da li će tada dostajati novca za plate političara, službena vozila i ostale privilegije i raskoš koji uživaju?
Koliko će, naprimjer, od famozne sarajevske milijarde budžeta godišnje ove godine zaista ući u budžet? Turistički orijentirana ekonomija je doživjela težak infarkt i trenutno je na neispravnim aparatima pokušavajući ostati u životu. I ne samo da se budžet nije punio u martu, već će april biti gori, a teško je povjerovati da će se do kraja ljeta bilo šta pozitivno desiti, da će bilo ko bilo gdje putovati, i ako se do kraja godine uopšte bilo šta pokrene biće dobro. Dogovaraju kredite umjesto da smanje troškove vlastite administracije, i samu administraciju – samo u Federaciji ima jedanaest vlada! Kredite će trošiti da plaćaju birokratiju, za naknade otpuštenim radnicima, nekoliko mjeseci… a ništa neće učiniti da smanje sulude troškove, previsoke plate besposlenih poslanika i svih drugih političkih funkcionera, već poput mahnitog kockara posuđuju novac da bi se vratili u kazino i još jednom pokušali nakon što su više puta sve, naše, izgubili. Stvari stoje loše, a postat će puno gore. Postoji, naravno, i crni scenario.
Ovo se neće brzo završiti, a što bude duže trajalo to će biti gore kad se završi. Ova globalna kriza ima tri dimenzije, aspekta ili faze – zdravstvenu, ekonomsku i društvenu. I u sve tri dimenzije, sva tri aspekta, krize se mogu dešavati sukcesivno, ali i istovremeno. Nas će zapasti gora varijanta.
Pandemije se ne dešavaju u jednom valu. Španska gripa je u tri talasa ubila desetine miliona ljudi. Za razliku od kuge i španske gripe, pandemija korona virusa se dešava u vrijeme kada je svijet manji nego ikad, kada za samo nekoliko sati, ljudi mogu putovati s kraja na kraj svijeta, u svim pravcima, masovno, a s njima isto tako brzo mogu putovati i virusi. Kao što su i putovali. I kao što će opet.
S obzirom da domaći političari nikad ne propuste priliku da propuste priliku i da učine nešto zaista dobro za sve građane, teško je gajiti utemeljene nade. Naročito kada nadležni uvode verbalne delikte i druge represivne mjere umjesto socijalnih programa koji će zbližiti građane u nevolji, omogućiti osnovu za solidarnost bez koje, ma šta političari i kapitalisti mislili o tome, nećemo živi izaći iz ove velike nevolje. Ni mi, ni oni. Jedinstvo i solidarnost, meritokratija i socijalna pravda, to nam, kao društvu, lokalno i globalno, daje realne šanse.
Vrijeme koje živimo je izuzetno i bar to je evidentno. Čovječanstvo i svako društvo, svaka država pojedinačno može misliti i razvijati ideje nove budućnosti koja se, kao prilika, neočekivano pojavila na horizontu približavajući nam se velikom brzinom.
Nemoguće je sagledati sve moguće posljedice po društvo, i globalno i lokalno, ali će ekonomske a posebno društvene posljedice vjerovatno biti dramatičnije nego svi zdravstveni problemi zajedno koje će ovaj novi i još uvijek misteriozni virus izazvati.
Pandemije su kroz istoriju prisiljavale ljude da napuste stari svijet i stvore novi. I ova pandemija nudi istu mogućnost, istovremeno i kao formulu opstanka. I ova pandemija je tunel, most između dva svijeta, starog i novog. I mi svi zajedno stojimo pred novim sudbonosnim izborom, globalno i lokalno. Možemo krenuti u novi svijet pokušavajući zadržati sve ono što pripada starom svijetu i tako opterećeni putovati u novo sutra, ili možemo napustiti sve ono loše starog svijeta i rasterećeno krenuti mračnim tunelom prema svjetlu, prema novom svijetu koji ćemo zamisliti i za koji ćemo se boriti, i izboriti. Novi bolji svijet nećemo dobiti na poklon. Ukoliko budemo čekali poklone, za nagradu će nas stići kazne i završit ćemo u novom svijetu koji će biti gori od lošeg, sada već nasmrt bolesnog starog svijeta. Nema povratka na staro, a za sve novo se sami moramo izboriti. Bez borbe novi svijet će biti možda i puno gori od starog, a skoro je potpuno izvjesno da više ništa neće biti isto.
Sve oružje svijeta beskorisno je protiv virusa. Sve su armije trenutno razoružane. Oporavak ekonomije će morati biti direktno povezan sa zdravstvom, a ne sa vojnom industrijom. Javni zdravstveni sistem i ovaj put je pokazao svoju superiornost u odnosu na privatni. I razotkrio privatno zdravstvo kao liberalnu i neoliberalnu prevaru, pljačku. S iznimkom većine zemalja bivše Jugoslavije gdje je javno zdravstvo uništeno i opljačkano dugogodišnjom sistematskom i sistemskom korupcijom. I u tom smo slučaju tragičan primjer.
Za put u bolji svijet potrebni su nam lideri, pravi lideri a ne ove naše regionalne varalice i kukavice. Lideri sa vizijom i integritetom i sa odvažnošću da krenu ususret neminovnom a ne da se kriju pred izazovima plaćajući cijenu svog bijega sa bojišta i skrivanja od stvarnosti životima građana.
Ako nastavimo put prema novom svijetu zakićeni staklenim perlama starog svijeta, kofera punih šarenih laža i sa bezvrijednim valutama u džepovima, stići ćemo u nigdje a iza nas neće ostati ništa čemu se možemo vratiti. Ako odbacimo sve ono što je suvišno i štetno, ako se oslobodimo političkih i kapitalističkih balasta onda se možemo vinuti visoko, više nego što možemo zamisliti, i ustremiti se na stvaranje zaista vrlog Novog svijeta, svijeta zaista slobodnih ljudi i pravednog društva za sve. U suprotnom, čekaju nas tama i bezdan.
Naše putovanje je već počelo. Gdje ćemo stići zavisi samo od nas. Od svih nas.