Michelangelo, Creation of Adam, detalj

Zubčević: Izvanredno stanje

Ne znam. Nisam pametan. AkoBogda. Ipak. Sloboda.

1. Ne znam

1.1. Sve je više mogućih scenarija a nijedan nije dobar. Ipak ne čini mi se da ima potrebe javno dijeliti sve strahove i nagađanja koje nudimo sebi kao vlastite uvide i vizije.

1.2. Naše je neznanje ogromno. Preveliko da i pomislimo da dovoljno znamo. Svi imamo i previše ideja o onome što donosi sutra ili naredni mjesec, ljeto… Zadržimo ih sve, svaku ideju i svaki hipotetički scenarij, na ovom mjestu, svako za sebe. Za sada.

2. Nisam pametan

2.1. Vanredno stanje donosi i brojne drastične mjere, neke bez velike nužnosti. Policajci su vjerovatno potrebni, što prije, da osiguravaju bolnice, kliničke centre… A vojska nam za sada treba samo na granicama. Vojska na ulicama nije potrebna nužno odmah. To može sačekati da postane nužno. Nije isto – vojska na ulicama u Italiji i vojska na ulicama na Zapadnom Balkanu. Možda nam nije nužna ni drastična zabrana kretanja. Građani su ipak smanjili sve društvene aktivnosti. Javni skupovi svih vrsta su ukinuti. Građani su većinom disciplinirani. Građani su već dovoljno opterećeni, i nije uputno tovariti već pretovarenog konja.

2.1.2. Čini se nužnom odlučna reakcija za sve one koji ignorišu propisanu izolaciju. Za neodgovorne grupe i pojedince. Ostanimo kod kuće. Ostati kod kuće moraju oni kojima je određena samoizolacija. To je najviše i najbolje što u ovom trenutku možemo učiniti.

2.2. Kao da se olako i preko noći odričemo skoro svih naših sloboda, ili onoga što nam je od te zamišljene slobode, sanjane slobode, opjevane slobode, od slobode koja lijepu pjesmu još nije nama zapjevala, bar ne onako divnu kao što smo mi “pevali o njoj”. Zar da se odreknemo svih sloboda i da im sve predamo s punim povjerenjem? Zar smo već zaboravili ko su i šta su i kako su se politikom bavili posljednje dvije-tri decenije? Zar im smijemo vjerovati lokalno i globalno?

2.2.1. Znamo da im moramo vjerovati, jer nemamo izbora, ali da li zaista moramo svi skupa sami sebe dobrovoljno internirati, i pristati da nas već sutra policija i vojska sprečavaju da izađemo sami samcati iz kuće, ili sa psom, pa i sa majmunom ako neko ima, da izađemo u kraću šetnju, ili otpješačimo u šumu sa anemičnim djetetom. Zar da stariji građani i građanke budu u situaciji da im se prijeti zatvorom i novčanim kaznama sve od prevelike brige za njihovo zdravlje?

2.2.2. Vanredno stanje je jedno a policijska država nešto sasvim drugo.

2.2.3. Političarima na vlasti odgovara vanredno stanje, ono ukida tendere, daje otvorenu silu u ruke i završava kao praktično neograničena moć.

2.2.4. Političari ne brinu previše za naše živote. Nikada nisu. Ali se brinu za sebe i za svoje. I kada ljudi počnu umirati moglo bi postati očigledno ko je za šta odgovoran, kada se ispostavi ko nije učinio dovoljno ili je učinio ništa da se bar dio nesreće smanji. Jer će zaraza biti masovna, pa je utemeljeno očekivati i tragičnu statistiku.

3. AkoBogda

3.1. Kao da je došao trenutak da se i vjernici i vjernice i skeptici i agnostici, bogobajazni i uvjereni ateisti iznova zapitaju osnovno; dođe vrijeme kad i među jednim i među drugim ima onih koji pomišljaju da promijene stranu.

3.1.1. Jedni, možda, podignutih ruku i pogleda molitvom zapitaju zašto tolika nesreća, po inerciji računajući na vlastitu smjernost i pravičnost, bezgrešnost, zašto baš nama, zašto meni, a onda svako ispusti kamen ne bacivši ga, barem ne prvi, kad se sjeti jednog razloga, grijeha. A da je samo jedan. Grijeh i kazna su jednima neraskidivo povezani.

3.1.2. Drugima sve skupa nema smisla.

3.2. Šta god neko misli da se dešava, jedno je izvjesno, dešava nam se vanredno stanje i ne znamo tačno šta je to, ali ćemo uskoro saznati.

3.2.1. Počelo je.

3.2.2. Prva bolnica je pala, prekoreda i preko štele.

3.3. Dovoljno je da pratimo kako će se u kojoj državi desiti udar u narednih nekoliko dana, kakva će biti krivulja, čija će biti ravnija linija udara zaraze, čija će krivulja biti blaža, čije će zdravstvo dobiti šansu da preživi zajedno sa svojim pacijentima.

3.4. Život nam ubrzano postaje statistika. Živimo virtualno, na televiziji, internetu ili negde drugdje, nearalno drugdje. Naš biološki identitet se reducira, a naš digitalni identitet postaje mi.

3.5. Ne znam. Nisam pametan. Biće dobro akoBogda.

4. Ipak

4.1. Ima još toliko toga što možemo jedni za druge učiniti. Toliko dobrog za drugog uraditi, ili bar pokušati, prije nego što pristanemo na sve što nekome padne na pamet, bez obzira koliko je to nešto od koristi, ili potrebno, nužno, ili naprotiv štetno, nepotrebno, za sve nas. Počnimo od komšiluka, haustora, mahale. Svako od nas ima stariju gospođu komšinicu, ili još starijeg gospodina komšiju. Svako od nas može obaviti kupovinu, platiti račune – uostalom, zašto bi ova populacija plaćala ikakve račune u ovoj situaciji? Pomoći onima  koji ne trebaju napuštati svoje domove. Organizirajmo haustore, mahale…

4.2. Čekamo da se svijet postavi sa posve novim osnovnim postavkama. I dok se taj novi nepoznati svijet pred nama formira kao naša moguća budućnost, mi možemo i trebamo biti solidarni i sarađivati. Građani, komšije, prijatelji. Uz mjere predostrožnosti i sve što treba. Pametni smo ljudi, pa jel?

4.3. Da ne bude nesporazuma, od sinoć sam u “Howard Hughes fazi”. Još malo pa ću početi i oluke iznutra dezifincirati, a već se pitam gdje prestaje odgovornost a počinje ospesivno-kompulsivni poremećaj.

4.3.1. Perem ruke prečesto, jer moram biti siguran da su moje ruke uvijek čiste.

4.4. Brojim ljude s kojima sam imao fizički kontakt. Retroaktivno. Zadnja četiri dana. Sedam dana. Dvije sedmice. Resetujem se i iznova počinjem brojati izolaciju. Prvi dan. Resetujem se kao što se svijet pred našim očima resetuje. Da li će se ikada vratiti na stare postavke? Slične onima od prije decembarskog petka trinaestog, naprimjer. Ili prije nekoliko sedmica. U vrijeme kada smo imali neke druge brige, istovremeno toliko toga propuštajući, toliko toga za čim već danas možemo žaliti.

4.4.1. “Reče gavran, nikad više.”

4.4.2. Ali smo dobili vrijeme o kojem smo samo mogli sanjati.

4.5. Slobodno vrijeme. To je jedna od posljednjih sloboda koje imamo.

5. Sloboda

5.1. Naše slobodno vrijeme je naša sloboda. Našu slobodu trebamo prakticirati u solidarnosti i saradnji. Ono što političari i bogati osjećaju, ovaj strah i neizvjesnost, to većina građana osjeća svaki dan, godinama, sve vrijeme. Ko zna, možda će im kada vide kako je živjeti a ne znati šta donosi sutra pomoći da uvide da je ova golema nevolja koja nam se sprema možda i njihova posljednja šansa.

5.2. Nisam smatrao važnim pričati o zanemarljivom broju do sada testiranih u našoj zemlji, o broju uopšte dostupnih testova, o broju respiratora. Sva pitanja i odgovore na te i slične presudne teme, za sve nedoumice, molim da pročitate stav 1.

5.3. Nisam vjerovao ni mogao zamisliti da će se desiti rat u kojem ću željeti učestvovati, braniti ili hamaliti, svejedno. Sada je ipak sve drugačije i pred nama nije čak ni dilema. Nemamo ni izbor. Mi jednostavno moramo učestvovati i učiniti sve što možemo da sami sebi pomognemo.

5.4. Kao što nam je jedina zaštita i jedini pouzdan zaštitnik na kojeg možemo računati naš vlastiti imunitet tako i društvo od haustora i komšiluka do grada i države treba podići i ojačati vlastiti imunitet uzajamnom solidarnošću i saradnjom.

5.4.1. Samo društvo sa dobrim imunitetom će preživjeti sve viruse.

5.5. Dolazi nam nevolja koja neće jednako pogoditi bogate i siromašne. Razlike će možda postati veće i očitije nego ikada. Ipak u ovome smo svi zajedno, globalno i lokalno.

5.6. Ono što ostaje na kraju je ideja i utjeha, najdemokratičnija utjeha – ovaj put nema bježanja.

5.6.1. Niko nikuda ni od koga i ni od čega ne može pobjeći, niti nešto negdje odnijeti.

5.6.2. Trebamo bar pokušati biti fer prema sebi i svijetu oko sebe. Jer smo jedni drugima sve i sudbina. I nije loše da zajedno smo skupa.

5.6.3. Kakva nam je sudbina neće zavisiti samo od virusa, već i od nas. Korona virus nam donosi novi početak. Individualno i društveno. Lokalno i globalno. Da bismo dočekali novi početak moramo preživjeti kraj.

5.7. Era korona virusa je era novog početka.

5.8. Za početak trebamo oprati ruke i provjeriti kako su nam starije komšije i prijatelji i treba li im šta.

Iskreno svoj
Vaš v.d. predsjednik kućnog savjeta

Edin Zubčević #koronavirus


I bi svjetlo
Neka bude svjetlo!