Babanija
Stotinjak metara uzvodno od mjesta gdje se Petrinjčica spaja s Kupom u Petrinji je sunčanog 22. svibnja 1942. pristao veliki bijeli putnički brod, a među putnicima je bio i Stefan Zweig sa svojom drugom ženom. Pritom uopće nije bilo važno što je Stefan Zweig već bio tri mjeseca mrtav i što grad u koji je dospio nije bio Petrópolis u Brazilu, nego Petrinja, u Babaniji. Ljudi putuju, dolaze i odlaze, što su oni doli čista prolaznost, važno da je ostao taj prelijepi brod, i dalje se bijeli, pitajte samo Borisa Vrgu, neka vas povede u svoj minijaturni montaigneovski stan. Odande, s tog prozora, samo pogledajte kako se brod bjelasa na proljetnom suncu. Prelijep u svojoj nepomičnosti. No vratimo se Zweigu. Budući da se brod neko vrijeme trebao zadržati radi opskrbe i sitnih popravaka, Zweig je iskoristio darovano vrijeme kako bi sa suprugom razgledao grad. Istini na volju, to i nije bilo najprikladnije vrijeme za turističko razgledanje, a osim toga, nipošto se nije htio susretati s vojnicima, osobito s onima u crnim odnosno zelenkastim uniformama. Zapravo, i sam je bio u bijegu od Velikog Zla. Nije poznato kada se i je li se uopće Zweig ponovno ukrcao na brod, nitko to nije zabilježio, kao što nitko nije zabilježio što je zapravo radio u gradu, kuda se kretao, s kim se susreo, je li to bio netko od pisaca? Ali tad ih ionako više nije bilo u gradu. Možda je ipak ostao u gradu, postao jedan od njegovih građana i poželio nekim svojim prečacom do Zemlje Sna.